Ustupio Livingstone magazine
Netko je jednom rekao – dobar proizvod je dobar proizvod, ma koliko mi šutjeli o tome. Jedan takav proizvod je emisija “Transfer” posvećena kulturi, i to nekoj drugačijoj kulturi, blago pomaknutoj od običnog i začinjenoj pravom dozom kritičke misli. Razgovaramo s Gordanom Brzović, redateljicom i urednicom, ali prije svega energičnom osobom, punom ideja i rijetke sposobnosti da te ideje i realizira. Urednica Transfera odala nam je da je njena, u regiji jedinstvena emisija, zapela i za poneko oko izvan Hrvatske pa je cijeli autorski tim uz brojne pohvale nedavno dobio i ponudu za suradnju iz Berlina.
Livingstone: Kako ste počeli s Transferom, što vas je inspiriralo?
Gordana Brzović: Mislim da smo svi mi koji smo se upustili u tu avanturu pomalo inficirani kultnom emisijom “Petkom u 22” koju je nekad uređivala Dunja Blažević, a na kojoj smo odrasli. Kultura je tamo bila predstavljena sasvim drugačije nego što se to igdje drugdje moglo vidjeti. Neki od nas kasnije su surađivali i s Martinisom na njegovoj emisiji “Radar”, ili je barem redovito pratili. Uz to, svi smo se na ovaj ili onaj način bavili kulturom i onda jednostavno u jednom trenutku shvatili da bi bila jako dobra ideja napraviti svoju emisiju i tako utjecati na scenu. Naravno, upustili smo se u to s entuzijazmom i snažnim uvjerenjem da će ono što napravimo biti još bolje, inovativnije i progresivnije od svojih prethodnica. Mnogo ljudi je od početka sudjelovalo na tom projektu te doista ne znam koga bih izdvojila. No bilo bi dobro pohvaliti Hrvatsku radioteleviziju jer koliko god se morali nositi s često vrlo teškim produkcijskim uvjetima, ne možemo ne primijetiti da HRT ima tradiciju takvih projekata dugu više od dvadeset godina – “Radar” je trajao deset godina, a “Transfer” je upravo zakoračio u 15. godinu postojanja. Nigdje u regiji ne postoji slična emisija i kad je ljudi iz okolnih zemalja vide, uvijek nam zavide što imamo tako nešto.
Livingstone: Kao potvrda relevantnosti onoga čime se bavite nedavno je stigla i ponuda za poslovnu suradnju iz berlina?
GB: Tako je, dobili smo ponudu da surađujemo na jednoj internetskoj medijskoj platformi posvećenoj prezentaciji kulturnih, ali i društveno-političkih sadržaja na jedan drugačiji način. To je još jedna potvrda onoga što smo mi čitavo vrijeme znali – da je ono čime se bavimo potencijalno zanimljivo širokom sloju publike, a koja zasigurno uključuje solidan broj mladih, obrazovanih i kreativnih ljudi. Inicijative slične našoj postoje i u Berlinu te općenito u Njemačkoj, Nizozemskoj i drugim europskim zemljama. Ideja spomenute platforme je povezati te ljude koji djeluju na nekoj sličnoj bazi, prezentirajući sadašnji trenutak u umjetnost. i oni i mi smo vrlo zainteresirani za neki oblik suradnje, no kako će ona izgledati ovisi o nekim vanjskim faktorima. S obzirom na to da je Transfer HRT-ov proizvod, postavlja se pitanje autorskih prava i treba vidjeti koliko su sadržaja i na koji način ljudi na televiziji spremni ustupiti našim stranim partnerima. Ako bude moguće, portal bi preuzimao cijele emisije i priloge, a ako to pak ne bude moguće, izrazili su želju da svakako ljudi koji surađuju na transferu za njih proizvode priloge, emisije i dokumentarce sa sličnim sadržajem. To je ponuda u osnovnim crtama, no pregovori su još u tijeku pa ćemo detalje dogovoriti kako nam već spomenute okolnosti dopuste.
LS: Kako su se uopće u Berlinu susreli s vašom emisijom i što ih je privuklo?
GB: Ono što su nam sami rekli jest da im se prije svega svidio sadržaj, ali i način na koji je prezentiran, pa i taj jedan pristup u snimanju i montaži, te ukupan izgled emisije. Zapravo sviđa im se Transfer kao proizvod u cjelini. Što se tiče prvog dijela pitanja – umjetnici čiji rad redovito pratimo često sa sobom na razne izložbe u inozemstvu nose snimke naše emisije, tako da nam se često javljaju i strani kustosi i umjetnici s idejama o mogućoj suradnji te pohvalama. Tako je bilo i ovaj put.
LS: Jedan je dio emisije, takozvani Teorijski filmovi, dobio i vlastiti život u raznim galerijama. O čemu se točno radi?
GB: To je naš autentičan proizvod, a možemo ih opisati kao spoj reklame za “opake” teorije i poticajnih misli za laku noć. Obično uzmemo misao jednog filozofa ili neku teoriju o umjetnosti te složimo od njih neku vrstu audiovizualnog misaonog stimulansa ili zaključka. Nekad se radi o obliku komentara nekog društvenog događanja, ili izjavi o umjetnosti i situaciji na suvremenoj sceni. Vjerujem da je to izuzetno zanimljiva forma – kratka i brza, a i atraktivna, no uvijek je neki “okidač” za razmišljanje u gledateljevoj glavi. Počeli smo ih raditi Dejan Kršić i ja krajem 90-ih, tada pod imenom “Bastard & Transfer Movie Production”. Kad je Kršić postao previše zaposlen oko svojih projekata, uskočile su djevojke iz udruge “Kontejner”, Sunčica Ostojić i Olga Majcen s kojima smo nastavili u istom duhu, a surađujući i s dizajnerom Dejanom Dragosavcem Rutom, pod novim nazivom “Kontejner & Transfer Movie Production”. Važno je shvatiti da su to ideje na kojima radimo da se zabavimo, a stvar na kraju završi u galeriji. Izabrali smo nekoliko tih teorijskih filmova i poslali na nekoliko izložaba, među ostalima i na 40. zagrebački salon gdje su prihvaćeni kao umjetničko djelo i postali dio izložbe. Mi smo tako kasnije došli snimiti izložbu na kojoj smo i sami bili izložak. Svih 35 filmova predstavili smo prošlo ljeto i kod Darka Fritza koji vodi galeriju “Siva zona” na Korčuli. Upravo su Teorijski filmovi najčešća tema brojnih upita iz inozemstva i prijedloga za suradnju, a završili su i u nekolicini knjiga o teoriji medija.
{slika}
LS: Koji vas je životni put doveo do ovoga što sad radite, čime ste se sve bavili?
GB: Nekad davno svirala sam harfu i vjerovala da ću se time baviti čitav život. U međuvremenu sam shvatila da harfom neću uspjeti zadovoljiti sve svoje interese i znatiželju, pa sam završila montažu na Akademiji dramskih umjetnosti. Ipak, od početka je i to otišlo u drugom smjeru. Osamdesetih sam tako sa skupinom Nova Europa, u kojoj smo bili dizajner Dejan Kršić, fotograf Jani Štravs i ja, izlagala na likovnim izložbama. Bilo je to iznimno dinamično doba, radili smo videoradove i povremeno surađivali s kolektivom Neue Slowenische Kunst. Ja sam još radila i spotove, a na Salonu mladih u Zagrebu i Beogradu režirala sam i modnu reviju. Jednom sam bila i selektorica festivala videa Unica. Zapravo sam na različite načine surađivala s mnogo ljudi na raznim projektima. Sve u svemu, bilo je prilično zabavno. S Transferom sam započela istraživanje televizijskog medija i otkrila da uživam na razne načine isprobavati televizijsku formu. No kultura mi je uvijek bila primarna. Uglavnom sam režirala dokumentarce o umjetnosti, a uz to sam radila i druge vrste televizijskih emisija. Dosta sam surađivala s Antom Batinovićem na glazbenim emisijama, kao i raznim drugim emisijama o kulturi, ali i onima zabavno-glazbene tematike.
LS: Kao redateljica dokumentarnih filmova snimili ste poduži niz dokumentaraca o umjetnicima. Možete li malo o tim filmovima i o aktualnim projektima?
GB: Pa dosad sam snimila 15-ak filmova o umjetničkim osobnostima raznih profila, među njima o Grupi šestorice autora, Borisu Cvjetanoviću, Braci Dimitrijeviću, Juliju Kniferu, Aleksandru Srnecu, Vladimiru Dodigu Trokutu, Ivanu Ladislavu Galeti i drugima. Među aktualnim projektima je onaj o Ateljeu Kožarić – koji donosi cijelu priču o ateljeu naše živuće kiparske legende, Ivana Kožarića, kojeg je Grad Zagreb otkupio od umjetnika pa će se cijeli naći u stalnom postavu Muzeja suvremene umjetnosti. To je projekt koji mi je vrlo drag zbog svoje specifičnosti, znate, Ivan Kožarić je umjetnik koji baš ne voli pričati o svojim radovima tako da vam, kad ga nešto pitate o nekom radu obično odgovori u stilu: “Da, pa valjda sam to dobro napravio, ne znam.” Tako smo umjesto klasičnog dokumentarca u kojem umjetnik lamentira o svojim radovima odlučili snimati umjetnika u raznim situacijama, a naročito njegovu svakodnevicu i rad. Da bismo postigli da ga možemo snimiti u prirodnom okružju, morali smo toliko dugo boraviti s njim da se na nas potpuno navikne, da mu kamera i snimatelj postanu kao dio namještaja. Rezultat je dosta odličnog materijala. Uz to završavam i filmove o Vladi Marteku i Vasku Lipovcu, a s fotografom Mijom Vesovićem radim i na jednom izuzetno zanimljivom projektu o našoj kultnoj postavangardnoj skupini Gorgona. Vesović i ja smo to zamislili tako da animiramo sudionike skupine i tog vremena da pričaju o Gorgoni dok ih mi oboje snimamo, svatko sa svojom kamerom. No, kad sve zajedno završi, svatko će dobiti cijeli materijal i napraviti vlastitu verziju koje ćemo onda spojiti u neku vrstu dokumentarnog Rašomona – spoj dva različita pogleda i pristupa istoj stvari. Iako momentalno uopće ne postoje sredstva za ovu produkciju, to nas nipošto neće spriječiti. To je jednostavno moj način rada – ne znamo kako ćemo to riješiti, ali sigurno je da hoćemo. Veseli me to i nestrpljenjem iščekujem rezultat.
LS: Ima li neka poveznica u svemu što ste radili?
GB: Nevidljiva nit jamačno postoji. Zanimaju me stvari, ljudi i pojave koji u sebi sadrže neki moment koji odudara, stimulira i navodi na razmišljanje, kao sve ono što u sebi objedinjuje neke suprotne i na prvi pogled nespojive osobine. Recimo, umjetnik Vlado Martek koji je primarno pjesnik i čija je glavna tema etika pa kaže – “svako uzimanje olovke u ruku je čin poštenja” – želeći se uvijek preispitati prije nego što se počne baviti umjetnošću. On je filozof i pjesnička duša koja teži utopijskim idealima, a kako je i sam istodobno svjestan koliko su oni uzaludni te da neće uspjeti promijeniti svijet, prelazi iz pjesnika u anarhista pa ide u akcije agitacije i piše grafite. Onda stvar završi tako da ga spopadne zgranuti policajac kojem nikako nije jasno kako se jedan profesor književnosti može spustiti tako nisko da se bavi vandalizmom. Te niti prisutne su u svemu što radim, i kad radim primjerice film o Vasku Lipovcu koji je znatno drugačija, ali opet zanimljiva pojava. Njegov pristup u kojem simplificira i svodi ljude na elementarne ovalne oblike, uspijevajući s dvije točke koje predstavljaju oči dočarati cijeli spektar višeslojnih emocija na svoj mi je način poseban. Kada pogledamo njegove likove, iz njih zrači neka zaboravljena sreća iz prošlih vremena, nešto što mi je užasno blisko i ljudsko te puno nekih simpatičnih mana. Radila sam i film o Rabuzinu što se vjerojatno doima najčudnije jer naizgled nema nikakve veze s onim što inače radim. Ali moment u kojem jedan takav, naizgled jednostavan čovjek odluči da je cvijet važniji od kuće i čitavog pejzaža pa onda nacrta cvijet najveći na slici – proporcionalno visok par stotina metara – odaje da je riječ o osobi koja u sebi krije nešto zanimljivo, vrijedno otkrivanja.
LS: Što vas zanima u budućnosti – čime se planirate baviti i čime biste se možda htjeli baviti, ali vam neke okolnosti ne dopuštaju?
GB: Za većinu okolnosti znam se pobrinuti, no vrijeme je priličan izazov. Iako su mi duge forme uvijek predstavljale izazov, u budućnosti se ne mislim baviti isključivo dokumentarcima. Kad snimate takav film, često je vrlo teško dočekati kraj. Od trenutka kada započnem s nekom idejom koja me provocira i uzbuđuje, pa dok je realiziram zna proći i do dvije-tri godine. Dotad sam u tko zna kojem “filmu” i to zna frustrirati. U jednu ruku “Transfer” s dvotjednim ritmom djelomično zadovoljava potrebu za brzim rezultatima, no u posljednje vrijeme počinju me intenzivno zanimati i neke kraće forme. “Napadaju” me neke takve ideje, a na nekima već i radim. Ta nova faza i mogućnost da nešto što me zainteresira brzo ostvarim i tako testiram ideje prije nego im “ishlapi” aktualnost izuzetno me veseli. Dakako, nisam baš jednodimenzionalna osoba pa me uz posao zanima još štošta. Recimo, bicikli, ili dizajn interijera – doduše, prije svega vlastitog. Kad mi se pruži prilika, volim i ljenčariti, a zabavljaju me i teorije zavjere te naročito moj novi aparat Lumix GH1 koji trenutačno proučavam. Ma ima tu još koješta, no to je već neka druga priča.
