Sara Morić poznato je ime na zagrebačkoj LGBTIQ i feminističkoj sceni, ali i sve afirmiranije u marketinškom svijetu. Prije nego što je diplomirala antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, svestrana Sara je svoj kruh zarađivala i zanat brusila u marketinškom svijetu, radeći za jednu etabliranu agenciju. Nedugo nakon diplomiranja, odlučila je postati sama svoja šefica te hrabro zakuhala vlastiti biznis. Naime, ova 27-godišnjakinja pokrenula je mali obrt za promidžbu – Digitalna Kužina, koji od svog osnutka nezaustavljivo raste. Međutim, ne radi Sara samo na karijeri, ona je dugogodišnja LGBTIQ aktivistkinja, članica ZbeLeTrona, tattoo majstorica, izrađivačica unikatnih vezova, kreatorica trendova i ljubiteljica ekscentrične estetike. Sara je osoba s tisuću talenata, stoga ima dar da svaki svoj hobi pretvori u poslovnu priliku.
Zašto je nastala Digitalna Kužina? Iz koje ideje je izrasla?
Nakon završetka fakulteta, završila je dostupnost ugovora student servisa. Tad sam radila paralelno u dvije marketinške agencije i imala nekoliko svojih klijenata pa sam morala donijeti odluku što dalje. Odlučila sam izbjeći opciju koja je bila najsigurnija, a to je ostanak u agenciji. Takva vrsta posla mi nije donosila sreću, a imala sam ideju što hoće. Tako sam se odlučila uputiti u samostalne poslovne vode, gdje imam slobodu odlučivanja kad i gdje ću raditi. Tako je nastala Digitalna Kužina.
Kakav je bio proces osnivanja vlastitog obrta? S kakvim si se izazovima i preprekama susretala prilikom osnivanja Kužine?
Kako sam upravo završila faks, prvo što sam napravila je prijava na HZZ, kao tradicionalni hrvatski obred odrastanja. Obzirom da sam do tad odlučila otvoriti svoj obrt i okušati se u poduzetništvu, odmah sam se odlučila prijaviti za dobivanje poticaja za samozapošljavanje. Proces je u teoriji dosta jednostavan, iako na početku boli glava od svih pitanja na koje ne možeš dobiti odgovor i svih sitnica na koje trebaš paziti. Pozitivan odgovor u vezi poticaja mi je stigao kroz 20ak dana, nakon čega sam otvorila obrt. Ne mogu reći da sam imala ikakvu ozbiljniju prepreku u otvaranju obrta, imam privilegiju i sreću da se znam odlično koristiti resursima online i nije mi problem potezati za rukave. Imala sam knjigovotkinju prvih par mjeseci dok se nisam snašla sa svim davanjima državi, postotcima, poreznama i slično. Ima puno nelogičnosti i nepotrebne birokracije, no to već i vrapci na grani znaju. Najveći izazov je opstati, pogotovo kad uračunaš činjenicu da se davanja državi povećavaju iz godinu u godinu.
Kada se konačno sagradila Digitalna kužina, što si prvo počela kuhati u njoj? Jesi li odmah bila zadovoljna s prvim jelima?
Nastavila sam kuhati suradnju s jednom slovenskom agencijom, s kojom sam radila i prije otvaranja obrta. Osim toga, nastavila sam suradnju i s nekoliko klijenata od prije, samo sam im umjesto studentskog ugovora slala račun. U ovih godinu i pol što radim samostalno, mogu reći da žalim jedino za tim što nisam dovoljno puta rekla “ne”. Pogotovo klijentima koji ne razumiju točno zašto i kako trebaju izgraditi svoju digitalnu prisutnost, ali znaju da je potrebno i klijentima koji ni sami ne znaju zapravo što im treba od mene. To vodi gubljenju vremena i osjećaju da ništa nisi kako treba odradila. Ali, mislim da sam sad pametnija. Nadam se!
{slika}
Prošlo je gotovo dvije godine otkako si zaplivala samostalnim vodama. Kako danas ocjenjuješ tu odluku?
Najbolja odluka u životu. Unatoč tome što svake godine rastu davanja državi, a količina nepotrebne birokracije se ne smanjuje mogu reći da mi je ovakav način zaposlenja dao ono što mi je bilo prijeko potrebno, upravljanje svojim vlastitim vremenom. Raditi se mora, ali ako mogu birati radije ću raditi na Braču, okružena predivnom prirodom. Žao mi je što veliki poslodavci ne daju jednaku slobodu radnicima kakvu daju sebi.
Kako se osjeća mali obrt u surovoj tržišnoj utakmici s robusnim agencijama i marketinškim divovima? Kako pronalaziš nove klijente?
Osjeća se odlično. Ja kao samozaposlena osoba ne želim imati više od dva-tri zahtjevna klijenta, jer im se želim što kvalitetnije posvetiti. Velike agencije imaju velike timove i idu na kvantitetu. Što se tiče pronalaska klijenta, do sada se nekako dogodilo da su one ili oni uvijek došli meni, putem preporuke. To mi je osobito drago, jer mi je to istovremeno znak da radim dobar posao.
Kakva je pozicija žena u oglašavačkoj industriji danas?
Zanimljiva je činjenica da je žena u oglašavačkoj industriji više nego muškaraca. No još zanimljivije je da su te pozicije rijetko u upravama i direktorskim pozicijama. To dovoljno govori o poziciji moći i kulturi kakva postoji unutar tvrtki. Kad bi se ženama dalo više mjesta na kreativnim pozicijama, manje bi imali užasnih seksističkih reklama. U ovoj godini baš iz frustracije koja mi se pojavljuje gledajući sve te mizogine reklame planiram osmisliti radionicu “Ne budi šupak, propitaj se ipak” za sve brend direktore i kreativce u agencijama. Pitanje je bili itko od njih htio istoj prisustvovati. 😉 Pisala sam o ovoj temi članak koji je jednako aktualan i danas. Čitajte o tome OVDJE.
{slika}
Budući da si članica muzičkog kolektiva ZbeLeTron, koji se od 2009. godine najvećim dijelom bavi promoviranjem žena u glazbi na različite načine, da se nadovežem na prethodno pitanje, što ti misliš o poziciji žena unutar glazbene industrije? Koje su razlike, ako ih ima, u bivanju ženom u marketingu i bivanjem ženom u glazbenoj industriji?
Obzirom da nisam žena u glazbenoj industriji ne mogu ti puno toga reći iz osobnog iskustva. Cilj Zbeletrona je osnaživanje i promoviranje žena u bavljenju glazbom i davanje im prostora u javnosti i medijima. Mišljenja sam da nije nimalo lako biti žena u bilo kojoj industriji, a glazbena je jedna od njih. Dovoljno je pogledati line-upove poznatih festivala i eliminirati muške izvođače. Neće puno imena ostati, ako uopće.
Vratimo se na ZbeLeTron. Prema mom dojmu, djelovanje, interes i fokusi samog kolektiva su se vidno promijenili zadnjih nekoliko godina. ZbeLeTronke više nisu fokusirane isključivo na organiziranje partija, nego su realizirale i niz drugih aktivnosti. Možeš li nam reći nešto o tome?
Dobro si primijetila. Iako su naše zabave nešto što nikad nećemo prestati raditi, pokrenule smo nekoliko novih projekata. Radionice DJanja i dizajna nešto su što je kronično nedostajalo u našoj zajednici, što se može vidjeti brzim popunjavanjem mjesta na njima. Tim radionicama samo htjele osigurati siguran prostor u kojem osobe mogu naučiti neke nove vještine i koristiti se nekim novim alatima. Radionice su besplatne što omogućuje svima da ih pohađaju. Također smo pokrenule i večeri društvenih igara kako bi omogućile zajednici druženje u neke normalne ure, izvan konteksta klubova. Ideja nam je uvijek stvoriti prostor u kojem se ljudi mogu družiti, razgovarati, upoznavati se i biti slobodnima da budu ono što jesu, bez straha da će ih netko pokraj osuđivati ili preispitivati. Osim toga, 11.5. po treći put održavamo našu Lezbijadu kojom svake godine podsjećamo na užasnu poziciju žena u sportu.
{slika}
Lezbijadom ZbeLeTron također želi ukazati na položaj žena u sportu. Kako su se izrodile ženske olimpijske igre u gradu, koje su kategorije, koliko timova sudjeluje, tko uvijek pobijedi?
Sasvim sigurno, diskriminatorna ponašanja se protežu cjelokupnim društvenim životom, pa tako i profesionalnom i rekreativnom obliku sporta. Zato smo odlučile napraviti Lezbijadu koja unatoč tome što ne pretendira biti ozbiljan sportski event, ipak biva prostor i događaj u kojem se osobe bez obzira na fizičku spremu i iskustvo mogu zabaviti i nasmijati. Iskustva i potrebe žena ili općenito LGBTIQ osoba u sportu uglavnom su ignorirana ili stišavana. Ovakav društveni diskurs implicitno utječe na diskriminaciju i percepciju javnosti o ženskom sportu. Sport je u Hrvatskoj ‘prva najvažnija sporedna stvar na svijetu’, ali samo muški sport.
Kada i gdje će se ove godine održati Lezbijada?
11. 5 na Mirogoju.
Hoće li ove godine na Lezbijadi biti promjena u odnosu na prethodne godine? Priča se o nekim novim disciplinama…
Imamo prelude discipline ove godine. Ponavljamo neke stare koje su bile osobito zabavne, ali smo dodali discipline poput Pičkada, Menge Jenge, Mirogojske alke i Natezanja majmuna. Ne mogu baš sve odati, ali smo napisale teaser opise disciplina na našem Facebook eventu, pa preporučam čitateljicama da skoknu do tamo i provjere same.
{slika}
Nakon Lezbijade, premaju li nam ZbeLeTronke neki dobar event u skoroj budućnosti?
Ne znaju ni same Zbeletronke. Nedavno smo proširile Zbeletron sa tri na gotovo deset osoba, tako da imamo neke nove ideje koje trebamo razviti. Veselimo se novom razdoblju i rastu Zbeletrona.
Samoučena si tattoo majstorica? Kako si i kada počela tetovirati?
Počela sam tetovirati kad sam otvorila svoj obrt i napokon mogla upravljati slobodnim vremenom. Obožavam tetovaže, volim ih u svim oblicima, a osobito volim one ishitrene, degutantne i smiješne. Proučavala sam stick’n’poke dugo vremena i bila fascinirana njihovom jednostavnošću i malim ritualnim iskustvom koje dolazi u paketu. Tako da sam u jednom trenutku odlučila nabaviti svu opremu i probati sama.
Zašto stick’n’poke? Imaš li ambiciju tetovirati i mašinicom?
Osobnije je, ne predstavlja mi posao. Nikad neću nabaviti mašinicu, prvenstveno jer nisam umjetnica i to nije moj životni poziv. Ručni rad je za mene terapija i način da moje misli, koje lete dok radim, suzim na jedan zadatak. Dok tetoviram i bokam jednu po jednu točkicu, razgovaram s ljudima koji su mi najčešće prijatelji i poznanici, družimo se i dijelimo stvari, ogovaramo i smijemo se. Spontano je i slatko. Radim tetovaže samo kad se meni da i ljudima koje znam. Tako da veće ambicije od toga nemam.
{slika}
Koje su ti dosad najdraže tetovaže koje si utintala u tuđe kože?
Ovo će zvučati kao klišej, ali nemam zaista najdražu jer sve su nekako posebne. Naravno da sam ponosna na neke koje su bile vremenski, količinski i tehnički zahtjevnije, no sve tetovaže su jednako vrijedne!
I sama si vlasnica brojnih tetovaža. Opiši nam svoje najdraže tattoo iskustvo.
Počelo je u srednjoj školu, kad sam sa 16 godina otišla u najsumnjiviji salon u Zadru tetovirati malenu Hello Kitty na boku. Sad ih imam valjda preko 15, prestala sam brojati iskreno. Svako iskustvo je jako različito, jer idem kod različitih umjetnica i umjetnika koji imaju svoj način rada. Volim ići doma kod ljudi, i ta iskustva su obično najbolja jer je opušteno i rijetko kad netko drugi čeka da završim. Ne volim žurbu kod takvih stvari i osjećaj da se “odrađuje” što sam srećom jako rijetko doživjela.
{slika}
Sara ima dar da svaki hobi pretvori u potencijalnu poslovnu priliku, pa tko izrađuje i old school vezove, ali s modernim, najčešće aktivističkim motivima. Vezovi su najčešće personalizirani i izrađeni po narudžbi. Kao vjerna mušterija, vezove toplo preporučujem kao idealan dar za sve prilike. Reci nam kako je to počelo!
Sviđa mi se ova prva rečenica. Obzirom da sam završila etnologiju, jasno je da volim sve te tradicionalne vještine koje su naše bake imale i jako sam sklona da se u njima sama okušam. Tako sam otišla na radionicu vezenja i naučila neke osnove iz kojih sam gradila kasnije. Unatoč tome što se to smatra tradicionalnim, starinskim zanatom, živimo u kompletno drugačijem svijetu i ja svoj vez uvijek radim promišljajući što se događa sad. Rijetko radim ukrasne vezove koji služe samo dekoru. Volim izvezivati svoje frustracije. Drago mi je da mi se javljaju ljudi koji su to prepoznali i super je što imam narudžbe da si mogu pokriti materijal i vrijeme. Vezenje također ide jedan po jedan ubod, nema žurbe i nekad mi treba 4-5 sati da izvezem nešto. Uskoro ću i sama voditi radionicu vezenja za jedan festival tako da se nadam to prenijeti dalje, bilo kao terapiju ili način zarađivanja dodatnog prihoda.
{slika}
Kakav je proces izrade veza, koji su ti najdraži vezovi koje si do sada izradila?
Jednostavno je: trebaš drveni okvir koji napne tkaninu na kojoj radiš, ideju što želiš, konac i iglu. To je sve što ti treba, osim puno strpljenja i vremena. Najdraži vezovi su mi dva portreta likova iz serije Parks i Recreations, Ron Swanson i April Ludgate koji su mi apsolutni uzori. Mnogi su pokušali otkupiti ih, ali ne dam! Volim kombinirati ženstvenost i motive koji se ne smatraju ženstveni, poput pištolja i dlakavih nogu uz jasnu feminističku osnažujuću poruku!
{slika}
Gdje naše čitateljstvo može naručiti tvoj vez?
Instagram, bebo. @mjeseceva.ratnica
S obzirom na sve već navedeno, kako bi ti sebe opisala?
Osoba s previše slobodnog vremena? Šalu na stranu, nekako se smatram snalažljivom osobom s puno interesa koje se ne boji ganjati.
Na različite načine se opireš diskriminaciji i mržnji. Zašto smatraš da je otpor nužan?
Diskriminaciji i mržnji se opirem neumornim aktivizmom već od srednjoškolskih dana. Otpor je nužan, povijest nam jasno govorti što pasivnost radi i kakvim interesima daje prednost. To sigurno nisu interesi obične male osobe. Bez otpora nema promjene, a promjena je nužna.
Kako se boriti u aktualnim društveno-političkim okolnostima?
I sama to pokušavam dokučiti. Možda užasno jednostavno i naivno zvuči, ali mislim da je bitno ne odustajati. Također trebamo širiti područje borbe, radnici uz lezbe i pedere, pederi uz izbjeglice, izbjeglice uz žene, žene uz druge žene. Mislim da svi imamo jednog “neprijatelja”, a to je grozan kapitalistički sistem u kojem živimo i iz kojeg izlaze osnovni egzistencijalni problemi. Izlaze i mnogi drugi problemi koji rezultiraju u tome da je društvo u strahu, da se bori za vlastito postojanje i nema vremena misliti na druge ili širu sliku. Super su mi društvene mreže kao način mobiliziranja i širenja informacija.
{slika}
Što i/ili tko te najviše inspirira?
Osobe kojima sam okružena, njihova borba i želja za promjenom.
Što i/ili tko te najviše frustrira?
Političari, sporost sistema, korupcija i gledanje na svoje guzice. Mržnja i nerazumijevanje.
Osim mira u svijetu, što želiš za društvo u kojem živimo?
Empatiju, puno empatije. Smatram da je to osobina koju je potrebno razvijati kako bismo postali bolje društvo. Vjerujem da smo rođeni empatični, samo s vremenom “oguglamo” na puno toga. Kad razvijemo osjećaj empatije, osjećamo i bol diskriminacije ili bivstvovanja na marginama društva.
Poruka za kraj?
Vidimo se na prosvjedima.{slika}
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
