Helena Ilijaš članica je Organizacijskog odbora ovogodišnje Povorke ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pridea, koja se održava pod parolom Glasnije i hrabrije: antifašizam – bez kompromisa. Kakva je situacija po pitanju ljudskih prava u srednjoj školi, progovara li se o tim temama te postoji li profesorska objektivnost na satovima, rekla nam je Helena, učenica trećeg razreda zagrebačke gimnazije.
Upravo si završila treći razred srednje škole, no iza tebe je već članstvo u Organizacijskom odboru Povorke ponosa. Kako si se i kada odlučila prijaviti?
Prvi put sam za OOPP čula tek prošle godine, u vrijeme Pride Weeka. Tada sam saznala da se bilo tko može prijaviti i sudjelovati u organizaciji. Već sam taj dan znala da ću se prijaviti za sudjelovanje u sljedećem OOPP-u. Aktivizam je za mene nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Kao LGBT osoba, a samim time i netko tko se redovito susreće s homofobijom, smatram se dužnom reagirati na diskriminaciju i boriti se protiv svih oblika opresije nad LGBT osobama, ali i svim ostalim marginaliziranim skupinama u društvu.
Unatoč tome što se u medijima posljednjih godina pojavljuje tema ljudskih prava, kako su te iste teme prikazane u tvojoj srednjoj školi? Je li tvoje članstvo u Zagreb Prideu potaknulo tvoje vršnjake/kinje da izražavaju svoje mišljenje?
Kratko rečeno – nisu. Tema ljudskih prava nije nešto što sam dosad imala priliku čuti ni na jednom predmetu, osim na etici, koja je izborni predmet te je ne pohađa više od polovice učenika i učenica moje škole. Nisam primijetila da itko od mojih vršnjaka/inja više izražava svoje mišljenje, no doživjela sam jednu situaciju koja je možda potaknuta time. Budući da ima profesora i profesorica koji/e imaju tendenciju ispitivati nas što mislimo o homoseksualnosti (ali i abortusu) na način kao da nas pitaju što ćemo ručati, tijekom posljednje dvije godine c se nekoliko puta dogodilo da je profesor/ica postavio/la upravo to pitanje. Prije dvije godine, kad je to pitanje prvi put postavljeno, velik dio mojih vršnjaka/inja se izjasnio protiv homoseksualnosti tvrdeći da je to bolest, dok su prije nekoliko mjeseci na isto pitanje imali/e pozitivnije reakcije, bile one iskrene ili ne.
Kakva je situacija pri pohađanju školskih predmeta? Jesu li profesori/ice otvoreni za razgovor?
Na temelju dosadašnjeg iskustva s profesorima/icama u svojoj školi, mogu reći da nisu nimalo otvoreni/e za razgovor kad su u pitanju ljudska prava, a osobito LGBT prava. Profesori/ice uglavnom izbjegavaju takve teme na nastavi. Kada se spominje feminizam, što se rijetko kad događa, o njemu se uvijek govori s neodobravanjem, pa i od strane profesorica, a predstavljen je kao pokret koji je završio u 20. stoljeću jer, ‘danas kada u društvu postoji potpuna rodna ravnopravnost’, više nikome ne treba. Što se tiče homoseksualnosti, u potpunosti isključuju mogućnost da je netko od učenika/ica queer, pa je uglavnom ne spominju, a kada to i čine, uvijek o lezbijkama i gejevima govore u trećem licu, npr. ‘Oni žele’, ‘Oni traže’, ali također i ‘Oni su sada izjednačeni s nama’. Općeniti stav o diskriminaciji bilo kakvih skupina u društvu jest da ona – ne postoji. Jednom nam je čak bilo rečeno da smijemo biti LGBT, ali ne u školi. Ne razumijem što to znači, pa sam to i rekla profesoru, ali nisam dobila objašnjenje.
U medijima se ponekad plasira nova vijest da udžbenici vjeronauka sadržavaju poruke mržnje, poput toga da se ateiste/kinje izjednačava s nacistima/kinjama, kao i da je homoseksualnost grijeh. Kakvo je tvoje iskustvo ne samo s vjeronaukom, već i nekim drugim predmetima, a i profesorima/icama koji ih predaju?
Nemam iskustva s vjeronaukom, no imam s porukama mržnje. U udžbenicima uglavnom ne nailazim na njih, ali zato tu uskaču profesori/ice. Količina diskriminatornih i ksenofobičnih izjava koje se serviraju učenicima/cama na dnevnoj bazi od strane profesora/ica je zastrašujuća. Dosad sam imala priliku susresti se sa svim oblicima šovinizma; od nacionalizma, rasizma, mizoginije, pa sve do homofobije. Govori nam se koje bismo narode trebali/e, a koje narode ne smijemo poštovati, na osnovu “zajedničkih korijena”, odnosno konflikata iz prošlosti. Pripadnike/ice nacionalnih manjina i azilante se ne smatra vrijednima poštovanja osim ako nisu imućni, a ljudi koji ne pripadaju bijeloj rasi se nazivaju “onima pofarbanima”. Postoji predmet na kojem sam zapisala više seksističkih i mizoginih izjava nego gradiva, a jedna od njih je, primjerice, da se uzalud obrazujemo i da bi nam bilo bolje “ugraditi silikone i hvatat’ se štange”. Prema mišljenju dotičnog profesora, žene se može dovesti u red samo batinama jer ni na što drugo ne reagiraju. Homofobnih izjava od strane profesora/ica nije bilo u tolikom broju, ali kada na izjavu učenika da je bolje odrastati uz nasilnog oca i majku nego uz dva oca/dvije majke, profesorica kaže “slažem se”, situacija je alarmantna.
Reagira li tko na njihove izjave? Je li bilo sankcija, otvora li se prostor da se nekome možete žaliti u slučaju da se tako nešto na jednom satu srednje škole događa?
Nitko dosad nije reagirao na njih, pa stoga nije bilo nikakvih sankcija. Nikada nam nije spomenuto kome se možemo obratiti u slučaju da netko od profesora/ica širi govor mržnje jer bi tada morali/e reći da se takve situacije događaju što je u suprotnosti sa stavom škole da je sve savršeno i da nitko nikoga ne diskriminira. Osobe kojima bismo se trebali/e moći obratiti su iste osobe koje izgovaraju ove diskriminatorne izjave.
Primjećuju li tvoji vršnjaci/kinje govore mržnje? Kako si ih i kada ti počela primjećivati?
Koliko sam primijetila, nitko ne doživljava takve izjave kao govor mržnje (ako uopće poznaju taj pojam). Neke od njh se smatraju šaljivima, a s nekima od njih se, nažalost, velik broj mojih vršnjaka/inja slaže. Govori mržnje su se intenzivno počeli javljati u vrijeme kada su se skupljali potpisi za “festival demokracije”, a s godinama se javljaju sve češće, no to zasigurno nije problem samo u mojoj školi. Vjerujem da se iste ili slične situacije odvijaju i u ostalim školama, a to je samo odraz današnje situacije u Hrvatskoj.
Na koji si način sudjelovala u organizaciji?
Budući da je ove godine OOPP podijeljen u tri tima: tim za temu, tim za Povorku i tim za Pride week, ja sam se odlučila uključiti u sve timove. Sudjelovala sam u raspravama na sastancima i zajedničkom donošenju odluka.
Koliko ti je članstvo i okruženje u Zagreb Prideu pomoglo stvoriti neki sigurni prostor bez mržnje koji možeš primijeniti u svojoj srednjoškolskoj atmosferi?
Kad sam se uključila u OOPP, odjednom sam postala okružena ljudima koji/e o ovakvim stvarima razmišljaju na sličan način kao ja i koji su jednako zgroženi ovim izjavama, što je za mene bila velika promjena. Zajednički smo izgradili/e siguran prostor bez mržnje. Nažalost, okruženje u srednjoj školi neusporedivo je s onim u odboru.
Zašto je potrebno doći na XIV. Povorku ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride 2015.?
Na Povorku ponosa su pozvani svi oni koji dijele naše antifašističke vrijednosti, bez obzira na dob. Važno je da se svatko tko nije zadovoljan sadašnjim stanjem u državi pojavi na Povorci i pridruži nam se u našoj zajedničkoj borbi za otvorenije društvo, a protiv mržnje i radikalizacije.
