Michèle André, zastupnica je u francuskom Senatu od 2001. godine, a u razdoblju od 2004. – 2008. obnašala je funkciju potpredsjednice Senata. Bila je i državna tajnica za prava žena, od 1988-1991. Danas je u domeni njezinog parlamentarno-političkog djelovanja, između ostalog, i Delegacija za prava žena i za jednake mogućnosti među ženama i muškarcima čija je predsjednica. Pristala nam je približiti francuska iskustva i praksu što se tiče rodne ravnopravnosti i mogućnosti jednakog profesionalnog uspjeha i uspona.
Postoji li danas u Francuskoj makar i najmanja podjela na muške i ženske profesija? Ako da, koje profesije favoriziraju muškarce?
Danas službeno i nedvosmisleno svi muškarci i žene mogu izabrati koju god profesiju žele. Dakle, žene mogu raditi u vojsci, policiji, zrakoplovstvu, muškarci mogu biti bolničari, baletani… Profesije su u teoriji otvorene za sve ali u praksi se javljaju određene poteškoće pri oslobađanju od tradicionalnih shema koje su utkane u naš mentalitet i kolektivnu svijest.. U odnosu na situaciju prije recimo dva desetljeća dogodile su se znatne promjene u društvenoj percepciji zanimanja, danas žena može biti i zapovjednica broda a da je ta vijest skoro pa banalna. Ipak, neka zanimanja i sektori poput npr. industrijskog i dalje favoriziraju muškarce, neke profesije su i dalje neuobičajene za žene. Tako sam recimo nekoć u jednoj vatrogasnoj službi inzistirala na uvođenju garderoba za muškarce i žene što je nasmijalo vatrogasnog zapovjednika koji mi je odgovorio da ne vrvi sve od žena vatrogasaca. Objasnila sam mu da to nije uopće pitanje broja, da u samom startu moraju biti jednaki svi uvjeti za sve. Rekla sam mu “Slušajte, imam jednu feminističku ideju na dan, ne traje dugo i ne tiče se uvijek iste tematike ali nemate sreće danas sam se namjerila baš na vas”. To je bila promjena koja je u budućnosti potaknula mnoge žene da se bave tim zanimanjem. Pokretači promjena su nerijetko detalji, sve je važno.
Da li su lingvističke promjene, nove tendencije u francuskom jeziku (riječi koje se tiču profesija, inzistiranje na imenicama oba roda) samo forma ili one prate stvarne promjene u društvu?
Terminologija je svakako povezana sa stvarnim promjenama, danas će svako dijete reći u školi “moja profesorica” (u francuskom jeziku su postojale brojne riječi za zanimanja isključivo u muškom rodu, sada se uvode imenice ženskog roda ili se članom označi da se radi o ženskom rodu op.a), mene su zvali “gospođa predsjednica”. Prije se nerijetko smatralo da je lingvistički faktor nebitan, danas znamo da je feminizacija zanimanja važna jer znači da ga činimo dostupnim svima, to znači ujedno da ako se žena uhvati u koštac sa nekim pretežno muškim zanimanjem, ona neće biti netko tko ne postoji “na papiru” a time se povećava šansa da, posljedično, neće biti nevidljiva ni u praksi.
Kakvo je stanje u obrazovanju, kakvu sliku pokazuju školski udžbenici, da li je moguće i dalje naći tragove diskriminacije po spolnoj osnovi?
Klasični stereotipi i podjele na tipične rodne uloge nisu posve iskorijenjeni što je vidljivo i iz školskih udžbenika koji nerijetko dokazuju tu univerzalno prihvaćenu podjelu na muške i ženske uloge. Promjene su ipak zamjetne, nastavnici su postali svjesni da treba osloboditi svijest od ustaljenih shema, tu počinje borba, promjena stava vodi do promjene ponašanja.
Da li se situacija po pitanju političke ravnopravnosti mijenja pri prijelazu s lokalne na regionalnu odnosno državnu razinu, postoje li sredine u kojima je rodna ravnopravnost veća?
Ravnopravna zastupljenost u odlučivanju je obavezna u svim gradovima u Francuskoj od 3500 stanovnika nadalje. Obavezno je imati proporcionalne liste sa onoliko žena koliko i muškaraca. Na gradskoj, regionalnoj i državnoj razini. Ono što je bitno je da stranke rade na jednakom predstavljanju žena kao i muškaraca, tu su potrebni dodatni napori.
Je li francuska politička scena ujedinjena u želji za napretkom na ovom planu ili je to borba čiji se područje tradicionalno proširilo prvenstveno na lijevom političkom spektru?
Definitivno je ljevica ta koja se više zalaže za prava žena i pitanja koja se tiču ravnopravnosti spolova.
Postoji li neka stranka (ekstremno desna npr.) čiji su političari i danas poznati po seksističkim, diskriminirajućim izjavama?
Da, iako, ono što je zanimljivo je činjenica da će na čelo stranke Le front national, dakle najpoznatije francuske ekstremno desne stranke, bez sumnje doći jedna žena. Radi se o kćeri aktualnog predsjednika stranke Jean-Marie le Pena, Marine le Pen. Naravno da će taj izbor biti uvjetovan činjenicom da mu je ona u najbližem rodu i da to nije stvarni pokazatelj zrelosti te stranke ali, ipak, ona će raditi na feminističkim pitanjima.
Kakva je razlika u plaćama muškaraca i žena?
Prosječna razlika je skoro 20% što je zbilja puno. Danas, ako imate profesora i profesoricu, oni imaju istu plaću. Problematično je da žene nemaju jednaku priliku biti na istim pozicijama na kojima su muškarci i da se nerijetko bave manje plaćenim zanimanjima, kada je on direktor ona je asistentica u firmi, kada je on doktor ona je medicinska sestra…Mirovine su također jako male za žene.
Je li činjenica da je S.Royal žena ipak pridonijela njezinom porazu na predsjedničkim izborima? Da li francusko društvo ipak nije u cjelini dovoljno zrelo i spremno za ženu predsjednicu? Deklarativna podrška pojedinca može biti u kontradikciji s brojem koji zaokruži kada se nađe sam/a s glasačkim listićem u ruci?
Organizacija njezine predsjedničke kampanje je bila ključna i uvelike je pridonijela porazu, ne mislim da je njezin spol bio jezičac na vagi. Nije znala homogenizirati stranku kojoj je pripadala, bila je pomalo preponosnog stava, kao da je to bila isključivo njezina osobna bitka. Da se radilo u muškarcu dogodilo bi se isto, dakle da je muškarac smatrao da sve može sam i da mu ne trebaju stranački sastanci i suradnja sa stranačkim čelnicima. Ne mislim da je izgubila zato što je žena i da francusko društvo nije dovoljno zrelo.
