Za kolektiv Žene ženama možda ste čuli_e ljetos kada su dobile nagradu Nada Dimić, no ako su vam prošle ispod radara evo prilike da ih upoznate, tko su i što rade, te na koji način grade bolje društvo. Kroz princip rada kolektiva i neka aktualna pitanja provele su nas kolektivno Žene ženama, ali i individualno Jasenka Kosir, Cyrille Cartier i Melike Saddiqe, te anonimne sugovornice.
Neizvjestan život u Hrvatskoj
Tražitelji_ce azila i izbjeglice često žive u neizvjesnosti, ne samo glede svog statusa, hoće li im azil biti odobren ili ne, čeka li ih moguća deportacija, nego i za svoju obitelj i prijatelje, svoju zemlju, ali i za budućnost pred njima. Mnogi_e su pritom suočeni s dugotrajnim traumama koje su proživjeli_e u zemlji koju su napustili_e ili na samome putovanju, a s kojom se teško nositi u nepoznatom okruženju bez adekvatne pomoći. Jezična barijera ovdje predstavlja najveći problem kako za osnovnu pomoć, tako i za kvalitetan život, a stanje nesigurnosti i straha samo dodatno otežava integraciju u društvo u kojem se nalaze. Upravo zato princip kolektiva ravnopravnih sudionica kakav je Žene ženama omogućava siguran prostor za slobodan dijalog koji vodi suočavanju i zacjeljivanju, prevladavanje stereotipa i naposljetku individualnom i međusobnom osnaživanju članica.
Kolektiv koji spaja žene iz Hrvatske sa ženama koje žele da im Hrvatska bude domom
Kolektiv Žene ženama kao ključni dio programa “Bez Granica” udruge Živi Atelje DK nastao je i djeluje od 2016. nakon zatvaranja izbjegličke Balkanske rute, sasvim spontano, prisjeća se Jasenka Kosir: “Sve vrijeme trajanja Balkanske rute volontirala sam u izbjegličkom kampu Dobova. Nakon zatvaranja kampa priključila sam se volonterima CMS u želji da nastavim volontirati i pomagati izbjeglicama koje su se nalazile u Zagrebu, u hotelu Porin. Tako sam upoznala volontere Živog Ateljea DK te počela tamo dolaziti. U prostorima Živog Ateljea DK već tada se okupljala mala ali aktivna grupa žena koje su tražile ili dobile azil ili supsidijarnu zaštitu. Dolazile su i druge žene volonterke i ubrzo je nastao kolektiv Žene ženama.”
Sudionice, kojih je danas do nekoliko stotina po cijelom Zagrebu, kroz tjedne radionice, druženja, izlete u prirodu ili zajednička kuhanja raznolikih jela, međusobno dijele znanja i stječu nove vještine. Kolektiv Žene ženama koristi umjetnost za poboljšanje života i pomaganje procesa integracije svih žena u novu zajednicu koja se stalno razvija i mijenja, u Hrvatskoj. Program se fokusira na razvijanje umjetničko-zanatskih vještina, te poboljšanja psihosocijalnih i ekonomskih uvjeta svih članica. Njihova događanja nisu otvorena za javnost niti se medijski eksponiraju zbog poštivanja privatnosti i radi sigurnosti sudionica. No ženama otvorenim za razmjenu uvijek je moguće uključiti se u kolektiv. Za razliku od isključivog humanitarnog principa davanja koji je primjenjiv i poželjan u nekim drugim situacijama, kolektiv funkcionira na principu reciprociteta: “Davanje kao samostalna akcija može biti dobronamjeran čin, ali bez primanja to je samo jednosmjerno. I ponekad nedovoljno za potrebe našeg kolektiva. Nekako, to je istovjetno kao što je i razlika između “reći nekome nešto” i “razgovarati” – proces u kojem se aktivno i suša i doprinosi”, objašnjava Jasenka Kosir. A žene u kolektivu imaju štošta za ponuditi – od znanja i vještina u izradi rukotvorina, imaju iznimne vještine pletenja, vezenja, kukičanja, šivanja i slikanja, do kulinarskih vještina do razmjene jezičnog znanja. Žene ženama pokrenule su i internetsku trgovinu, te se na nekim javnim prigodama prodaju njihove zajedničke kreacije – umjetnički i uporabni keramički predmeti izrađeni na radionicama od recikliranih materijala i nekomercijalne gline koju same pronalaze u okolišu, a odnedavno su prisutne i u takozvanoj Banci vremena – društvenom sustavu razmjene koji omogućava razmjenu bez korištenja novca. Vrijeme utrošeno nekom svojom uslugom može se zamijeniti za uslugu koju nudi netko drugi.
Pozitivna neposredna iskustva mogu promijeniti negativne stavove
Glavni ciljevi kolektiva su prevladavanje društvenih barijera, pružanje emotivne, socijalne i ekonomske podrške svojim članicama, koje ovdje grade svoj dom i budućnost, što je ponekad izazovno u sredini koja izražava visoku stopu ksenofobije prema tražiteljima_cama azila (Centar za mirovne studije, 2013.) Prema istraživanju javnog mnijenja Centra za mirovne studije “Stavovi i percepcije domaće javnosti o nacionalnim manjinama, izbjeglicama i migrantima” iz 2017. značajan dio javnosti tražitelje_ice azila doživljava kao kulturnu, ekonomsku i sigurnosnu prijetnju.
Cyrille Cartier kao dio problema vidi medije koji na lokalnoj i na regionalnoj razini imaju velik utjecaj na negativnu percepciju javnosti jer ističu nerazumijevanje i promoviraju strahove ljudi, a čak i dobronamjerno izvještavanje često zaluta u pojednostavljivanje ili klišeje, zbog čega kolektiv zazire od pojavljivanja u medijima. Iskustvo kolektiva je da se percepcija ljudi mijenja s nekim pozitivnim iskustvom, a to se događa u izravnom kontaktu koji kolektiv Žene ženama upravo želi i omogućiti. Jasenka Kosir dodaje još dobre primjere pojedinaca_ki koji_e pružaju dobrodošlicu svojim novopridošlim sugrađanima_kama, ili dobro prihvaćanje djece azilanata u školama među njihovim vršnjacima, te projekt CMS-a #ovdježivimo koji građanima_kama Hrvatske približava njihove nove susjede.
S druge strane tražiteljice azila i članice kolektiva koje smo zamolili za njihovo viđenje hrvatskog društva, a koje su htjele ostati anonimne, imale su dijelom pozitivno mišljenje o hrvatskoj javnosti, ali i jasne prijedloge za poboljšanja. Smatraju da je iskustvo rata u Hrvatskoj zajedničko iskustvo zbog kojeg hrvatsko društvo ima razumijevanja za osobe koje su radi vlastite sigurnosti (rat, politički i vjerski razlozi) prisiljene napustiti svoju zemlju i utoliko ga smatraju gostoljubivim. No u usporedbi s drugim europskim zemljama hrvatsku javnost vide nedovoljno otvorenom za kulturnu raznolikost, te ona ne prepoznaje potencijal nove radne snage. Smatraju da je potrebno osvještavanje i bolja podrška organizacijama koje rade na integraciji tražitelja_ica azila.
Senzibilizacija hrvatske javnosti i promjena u načinu razmišljanja moguća je samo s vremenom. “To je težak put i zahtjeva angažman svih nas”, primjećuje Cartier. Naravno, kako bi se taj cilj ostvario potrebna je institucionalna i financijska podrška kvalitetnih projekata bilo kulturnih, umjetničkih ili sportskih koji bi građanima_kama Hrvatske približili njihove nove susjede i sugrađane_ke i stvorili mogućnost za stvaranje pozitivnih neposrednih, spontanih i osobnih iskustava.
Izazovi integracije: “Ako ne znam jezik, nemam posao, itd.” (anonimno).
Najveći problemi s kojima se prijavitelji susreću su već spomenuta neizvjesnost i nepoznavanje jezika, koje za sobom povlači niz drugih problema. “Ako ne znam jezik, nemam posao itd.” (anonimno). Jasenka Kosir ističe kako je jezik ključan za uspješnu integraciju: “Samim time olakšano bi bilo nalaženje posla i mnogi bi postali ravnopravni članovi našeg društva te obogatili našu budućnost svojim radom, znanjem i vještinama koje posjeduju. Veliki problem je otežana mogućnost učenja hrvatskog jezika organizirana na profesionalni i zakonom propisani način. U EU zemljama prvi korak u integraciji azilanata je sistematsko učenje jezika osigurano od strane države koja pruža azil.” S druge strane u Hrvatskoj se podučavanje jezika za tražitelje_ice azila već godinama odvija volonterski (CMS, Croaticum) zbog neriješenog sustavnog pitanja podučavanja hrvatskog jezika, a dodatni je problem što je ono predviđeno samo za osobe koje su ostvarile međunarodnu zaštitu, ne i za tražitelje_ice azila.
Uz dugotrajan proces dokumentacijskog postupka prijave za azil, koju često prati negativno rješenje, učenje jezika, strah, nepovjerenje u društvo i zapošljavanje u području njegove nadležnosti izazivaju stres koji vrlo često dovodi do hipertenzije, podijelila je s nama anonimna sugovornica vlastito iskustvo. No čak se i osobe koje dobiju azil susreću s daljnjim poteškoćama: nepriznavanje diploma ili razine obrazovanja, rijetke prilike za zaposlenje i nepovoljni uvjeti zapošljavanja, a nerijetka su situacija i iskorištavanje od strane poslodavaca.
Melike Saddiqe skreće pažnju na još jedan važan aspekt, a to je psihičko zdravlje tražiteljica azila: “Ponekad nemamo energije, nemamo motivacije, nemamo snage za izlazak iz sobe, izlaske i upoznavanje drugih ljudi. Pogotovo za žene, mnoge nemaju dovoljno iskustva same bez muža, djece.” Neizvjesnost, potencijalne prijašnje traume, depresija, stres, nepovoljni uvjeti i sukladno s time nepovjerenje u sustav, mnogo je faktora koji negativno utječu na psihičko zdravlje pa tako i mogućnost integracije. “Može nam se pružiti pomoć da neke članice stavimo na tržište rada kad za to budu spremne. Može nam, se pružiti i psihološka pomoć u vidu radionica za prevladavanje trauma, jačanja samopouzdanja. To je potrebno ženama bez obzira na to gdje su rođene, u Hrvatskoj ili negdje drugdje.” U tom smislu je okupljanje kolektiva Žene ženama značajno jer stvara siguran intiman prostor u kojem se žene mogu slobodno izraziti i međusobno si pomagati. U takvom neformalnom okruženju stvara sustav podrške i kreće prema zacjeljivanju nevidljivih rana kroz svojevrsnu terapiju u umjetničkim radionicama i neposredan kontakt.
Virtualna komunikacija nikako ne može zamijeniti zagrljaj
U jeku pandemije COVID-19 komunikacija i neposredni kontakt bili su posebno ugroženi. Covid-19 bio je još jedan veliki problem ne samo kolektiva i njegovih aktivnosti, već briga i dodatni stres svake žene, a posebno za one koje su bespomoćni udaljeni svjedoci događanjima u zemljama njihovog porijekla, daleko od svojih obitelji i prijatelja. Kada su tijekom proljetnih mjeseci izolacije u Hrvatskoj mnogi_e svoje kontakte prebacili u digitalni prostor, iako treba osvijestiti da ni svi nemaju tu mogućnost, prepoznala se važnost bliskog kontakta. Stoga izuzetno srdačna atmosfera na druženju 80 žena koje govore 18 jezika iz mnogih zemalja s pet kontinenata nakon izolacije, bez obzira na poduzete mjere opreza podsjetila članice kolektiva koliko je vitalno važno biti prisutna, povezana, komunicirati, dijeliti i osnaživati jedne druge. “Virtualna komunikacija nikako ne može zamijeniti zagrljaj”, zaključuju u kolektivu.
Priznanje kao zalog za budućnost
Kolektiv Žene ženama ove je godine nagrađen nagradom Nada Dimić koju od 2017. dodjeljuje Fond za druge s ciljem promicanja filantropije i aktivnog građanstva. Kako se nagrada temelji na vrijednostima Fonda: poticanje solidarnosti među građanima, tako i dobitnici_e nagrade doniraju novčani dio nekoj novoj aktivističkoj ili umjetničkoj inicijativi, pojedincu_ki čiji rad žele podržati, zatvarajući tako krug solidarnosti. Kolektiv je dio novčanog iznosa nagrade donirao zagrebačkoj inicijativi Black Lives Matter podsjećajući da ozračju sve izraženijeg rasizma i nasilja te provedbi sve strožih migracijskih politika, treba hrabro stati protiv kršenja prava i bilo kojeg oblika ponižavanja kao što to čini Black Lives Matter u Zagrebu. A o samoj Nagradi iz kolektiva kažu sljedeće: “S obzirom na to kako je Nagrada Nada Dimić nastala i što ona znači, osjećamo se počašćene što je kolektiv Žene ženama ovogodišnji dobitnik Nagrade. Smatramo to priznanjem za naš skromni doprinos u djelovanju kolektiva u izgradnji boljeg i pravednijeg društva. Nagrada nam daje nadu i više zamaha, unatoč političkim i ekonomskim izazovima u Hrvatskoj, da nastavimo svoj rad. Štoviše, nagrada je podsjetnik koliko su vitalni rad i podrška sličnim kolektivima i organizacijama u vremenu kad se čini da su neke lekcije iz povijesti zaboravljene.”
Tijekom dodjele nagrade članice kolektiva razvile su transparent s natpisom “Ne možete nas sve pobiti”, koji su izvezle povodom 8.Noćnog marša na kojem su bile prisutne: “Zajedno pokušavamo osvijestiti problematiku ljudskih prava, a posebno prava žena, i kroz sudjelovanje u javnosti.”
Planovi za budućnost kolektiva su nastavak održavanja susreta, radionica, izleta i proslava jer vjeruju kako će osnaživanje svake sudionice pojedinačno unutar ove ženske zajednice, bez obzira na podrijetlo, nacionalnost, religiju, jezik, dob ili životno iskustvo, naposljetku rezultirati osnaživanjem i obogaćivanjem zajednice i društva. U kolektiv se može uključiti svaka žena koja je voljna razmjenjivati znanja, vještine i iskustva na redovitoj osnovi. Želite li se uključiti u kolektiv, možete ih kontaktirati na womentowomen@ziviatelje.dk ili putem Instagrama zene_zenama i Facebook profila Zivi Atelje DK.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
