Željela sam ostati anonimna jer se radi o mom pobačaju i zato što, iako ne osjećam nikakav sram ili bol zbog svoje odluke, imam vrlo bliske ljude u svom životu koji ne mogu imati djecu i koji jednostavno ne mogu shvatiti kako i zašto sam donijela takvu odluku. Budući da sam veoma javno zagovarala prava na pobačaj svi koji me znaju možda su mogli pretpostaviti moja stajališta. Međutim to je ipak drugačije od toga da zapravo pročitaju što sam zbilja učinila. Samo iz poštovanja prema njihovim osjećajima odlučila sam ostati anonimna.
Već sam neko vrijeme planirala početi pisati ovaj tekst; kap je prelila čašu nedavnim napadima političara ovdje (Velika Britanija) i u SAD-u na žensko pravo odlučivanja o vlastitom tijelu i rastuća neprijateljska atmosfera prema onima koji podupiru pravo žena na pobačaj. Zato što sam jedna od *onih* žena koje protivnici pobačaja vole ocrnjivati, onaj tip žene koji je (bar na površini) mogao roditi dijete, ali nije zbog isključivo sebičnih razloga. Upravo iz tog razloga želim podijeliti svoju priču.
Prvo ukratko o tome kako sam zatrudnjela (i ne, nećemo upasti u malo meke erotike); prvi spoj, previše vina, puknuti kondom i muškarac koji se pokazao tako zastrašujuće sklon kontroli da nije htio ni priznati da je kontracepcija zakazala. Ne znam zašto sam mu povjerovala kada je sve upućivalo na suprotno, ali eto, odlučila sam mu vjerovati. Da sam znala (*znala*) da je kondom puknuo sigurno bih uzela pilulu za jutro poslije i cijela priča bi tu završila.
Par tjedana kasnije shvatila sam da mi menstruacija kasni i da silno žudim za maslacem od kikirikija na tostu. Kada sam spomenula svoju želju za maslacem od kikirikija na poslu jedna kolegica se našalila da sam možda trudna a ja sam iznutra protrnula kao od hladnoće shvaćajući da možda jesam trudna. Upotrijebila sam taj izraz protrnuti od hladnoće zato što se sjećam da mi je doslovno postalo hladno, kao da mi je zbog straha pala temperatura. Te noći, nakon prilično napete večere s prijateljem s kojim nisam podijelila svoje strahove, testirala sam se i pojavila se očajna plava crta, ona koja mijenja život, u krivoj j…… kućici. Nije bilo upitno, nije bilo za raspravu, nije bilo cijele noći propitivanja duše; jednostavno sam znala da ne želim to dijete. Osjećala sam se, i još uvijek se tako osjećam, kao da me zaposjelo neko izvanzemaljsko biće čije je trajno odstranjenje moj jedini cilj.
Odjurila sam doktorici i idućeg jutra zahtijevala pobačaj – imajući vrlo ograničeno znanje o tome kako te stvari funkcioniraju, zamislila sam si da bezbrižne djevojke mogu samo doći svojem doktoru opće prakse koji će ih poslati u red s ostalim budalastim djevojkama koje sve čekaju okončavanje trudnoće uz otkucavanje zidnog sata. U stvarnosti, sastanak s doktoricom opće prakse bio je najviše frustrirajući sastanak u mom životu, jer u ovoj državi nije dovoljno reći: “Ne želim ovaj fetus, hvala”. Trebala sam navesti detaljne emocionalne, financijske i praktične razloge zašto ne želim ostati trudna. Ponižavajuće je kada moraš reći svojoj doktorici da si zatrudnjela nakon seksa sa strancem koji neće igrati nikakvu dugotrajnu ulogu u tvom životu. Sigurna sam da je moja doktorica dala sve od sebe da me ne osuđuje, ali pitanja koja mi je postavljala oslikavala su sustav koji je osuđivao mene i moju spremnost za pobačaj.
{slika}
U jednom trenutku briznula sam u plač iz čiste frustracije i ljutnje zbog čitave stvari. Doktorica je pretpostavila da plačem jer duboko u sebi želim to dijete i da mi je teško donijeti odluku o pobačaju. Možda bih trebala otići kući, odspavati, razgovarati s ocem djeteta i onda ponovno doći. Ostala je šokirana mojim odgovorom: “Ne! Plačem zato što sam trudna, a ne želim biti trudna!” rekla sam s nesuzdržanim bijesom, ali mi je bilo žao što sam ga usmjerila prema njoj. Pretpostavka da, kao žena, zapravo želim dijete, bila je zapanjujuća i posve je odmagala. Od tog trenutka više nisam osjećala da je medicinska profesija na mojoj strani i sve sam kasnije gledala kroz tu prizmu.
Zato što sam tako rano shvatila da sam “zaražena”, oprostite, da sam trudna, mogla sam imati medicinski abortus. To je ne-operativni postupak koji uključuje uzimanje određenih lijekova koji izazivaju spontani pobačaj. Nema nuspojava od anestezije i druga doza se obično uzima kod kuće, što je većini žena ugodnije i poželjnije. Nepotrebno je reći da sam bila u potpunosti za tu opciju jer se činila pogodnom. Živim dovoljno blizu Marie Stopes klinike da bih mogla ići tamo i natrag po svoje dragocjene tablete i imam dovoljno prijatelja koji bi mi mogli praviti društvo.
Ali zbog jednog mojeg ranijeg medicinskog stanja, bilo je nekih previranja oko toga je li to najbolja opcija za mene. Ta rasprava, između moje doktorice opće prakse i Marie Stopes klinike, činila se kao da traje tjednima. Ni u jednom trenutku me nisu zvali na konzultacije, nikoga nije bilo briga što ja osjećam niti su raspravljeni potencijalni rizici sa mnom. Odluka o tome je li taj postupak prikladan za mene u potpunosti je bila izvan moje kontrole. Ja sam stajala po strani dok su drugi odlučivali što je najbolje za moje tijelo, za moj život. Ponovno, moji idealni snovi o tome da bilo tko može napraviti pobačaj uništeni su jednim posjetom doktoru.
Tijekom tog vremena moji simptomi postajali su sve izraženiji. Kao netko tko uopće nije želio biti trudan i tko se već osjećao kao da mu je tijelo zaposjednuto, jutarnje mučnine bile su nešto najgore na svijetu. Bilo mi je mučno čitav dan; “jutarnji” dio u jutarnjim mučninama je laž. Nekim danima nisam jela ništa osim jednog ili dva keksa od đumbira, jer đumbir navodno pomaže. Bila sam iscrpljena, od trudnoće i od nedostatka hrane. Kako se vrijeme otezalo, mogućnost da možda neću moći pobaciti sve mi je teže i teže padala.
Tog jutra kada me nazvala moja doktorica da mi kaže da ću biti upućena na kirurški pobačaj, čak i tada je bila upitna moja sposobnost, odmah sam se naručila za psihološko savjetovanje. Budući da sam i ranije patila od depresije osjećala sam kako klizim natrag u najmračnija mjesta i nisam si mogla priuštiti da izgubim ono malo energije i koncentracije što mi je ostalo. Morala sam poduzeti preventivne mjere jer mi je posao već patio – a kako sam bila sama s hipotekom i bez ušteđevine, ostati bez posla nije bila opcija. Jednako kao što porodiljni dopust i skrb za djecu nisu bile opcije. Kao što ni donijeti neželjeno, nevoljeno dijete na svijet nije bila opcija.
Imala sam prijatelje koji su mi bili velika potpora u svemu tome. Ali usred noći, kada koračaš uokolo po kući jer ti kombinacija nesanice i povraćanja ne daju da ležiš na miru, stvarno si sama. Već sam postala auto-destruktivna u pokušajima da se riješim fetusa, redovito udarajući svoju maternicu svom snagom, što nije bilo jako ali sam se zbog toga osjećala bolje. Plus nedostatak hrane i sna uzimali su svoj danak fizički i, da budem potpuno iskrena, bilo je elemenata auto-destrukcije i u tome. Tonula sam natrag u udobnu kontrolu poremećaja u prehrani. Preskakanje obroka, laganje prijateljima o tome što se događa, izbjegavanje prilika za objed, ushićenje što sam uspjela izdržati 24 sata bez konzumacije ičega osim kave bili su poznati bijeg od mog dubokog osjećaja nesreće.
Doći na red za pregled kod specijalista potrajalo je još par tjedana, a moji simptomi i depresija postajali su sve izraženiji. Moje dojke bile su konstantno bolne. I to ne samo bolne, nego oštra probadajuća bol koja mi je tjerala suze na oči; suze koje sam pokušavala zadržati svake minute svakog dana kada sam bila u prisutnosti drugih ljudi. Moj osjećaj njuha postao je izražen kao X-men mutacija, ako su kolege na poslu nosile teški parfem, losion poslije brijanja ili čak malo jači dezodorans morala sam se ispričati jer bi mi pozlilo. Kada nisam bila na poslu, opsjednuto sam koračala, plakala, živcirala se i pokušavala razgovarati sa svojom terapeutkinjom za koju sam znala da mi pomaže, ali budući da mi nije mogla napraviti pobačaj, njezina pomoć je ipak bila ograničena.
{slika}
Jedne večeri kada sam se vratila s posla pronašla sam pismo koje me pozivalo na rengen i koje mi je čestitalo na trudnoći. Kako se to moglo dogoditi? Povratila sam po pragu, sklupčala se i plakala dok me prijateljica nije smirila preko telefona. Slijedila je još jedna noć auto-destrukcije i pokušavanja zadržavanja dovoljno džina da izazove spontani – nisam imala pojma koliko je potrebno i je li to uopće moguće, što na kraju nije bilo ni bitno jer ga nisam mogla zadržati u želucu. U svojem depresivnom, paranoidnom stanju, bila sam uvjerena da to znači da su doktori odlučili da moram zadržati dijete. To nije bila moja odluka, nisam ni imala pravo odlučivanja, već je netko, negdje, tko me nikada nije upoznao okončao moj dosadašnji život jednim potezom olovke/tipkovnice.
Naposlijetku sam se uspjela sastati sa specijalisticom koja je, moram priznati, bila izvanredna žena. Odnosila se prema meni s poštovanjem, bez ispitivanja ili osuđivanja zašto sam donijela tu odluku i imala je fantastične cipele u koje sam netremice piljila dok me pregledavala. Njezin razlog za odobrenje mog pobačaja je bio jednostavan; bilo bi emocionalno i fizički opasnije za mene da iznesem trudnoću. I tako sam bila predbilježena za najraniji mogući termin i poslana kući s pozitivnim osjećajem da će noćna mora uskoro završiti.
Baš na taj dan osjećala sam se pozitivno bunovno; iako sam još uvijek bila iscrpljena i kronično pospana. Ne mogu reći da se sjećam baš svega što mi je rečeno ili što se događalo. Ali sjećam se da su doktori i sestre u klinici bili fantastični. Jednom kada pređeš od doktora opće prakse specijalistu, prestaje osuđivanje i dolazi suosjećanje. Možda je to bila samo moja percepcija da su mi ti ljudi zaista pomogli, a da me moja doktorica opće prakse zakinula. Ne znam, ali ne mogu im dovoljno zahvaliti što su mi vratili moj život natrag.
Mislim da su to bili najmračniji trenuci mog života, kada gledam unatrag čini mi se kao da crna magla okružuje ta sjećanja. Zamisli da si toliko očajna za pobačajem da udaraš svoje vlastito tijelo? Zamisli kako bi bilo da ne možeš napraviti pobačaj. Ako bi se zakoni promijenili kako bi još više otežali ženama da donesu tu odluku, koliko bi njih otišlo dalje od auto-destrukcije do samoubojstva? Bojim se toga kako sam bila blizu toga u tim mračnim trenucima. Nisam mogla vidjeti dalje od okončavanja trudnoće, u mojem umu nije postojala druga opcija. Naravno da protivnici pobačaja mogu navesti mnoge druge opcije koje su mi bile dostupne, ali to bi zanemarivalo kako sam se ja osjećala. Kada bi oni prestali razmišljati samo o fetusu na trenutak i pomislili na ženu koja ga nosi, mrzeći ga, mrzeći posljedice koje ono ostavlja na njezinom tijelu i na njezin um, pitam se bi li promijenili svoje mišljenje.
Znam da se ne osjeća svaka žena koje se odluči za pobačaj isto kao što sam se ja osjećala. Poznajem neke koje su bila rastrgane nad tom odlukom i koje su ostale slomljenog srca radi toga. Ja nisam jedna od tih žena i zbog toga vjerujem da je moja priča važna. Ja sam više od zagovarateljice pobačaja, ja vjerujem da bi pobačaj na zahtjev (bez osuđivanja, bez ispitivanja) trebao biti dostupan svim ženama u Ujedinjenom kraljevstvu (Sjeverna Irska, gledam u vas). Vjerujem da bi čitav postupak trebali provoditi liječnici specijalisti, a ne da se provodi postupak s liječnicima opće prakse. Ali najviše vjerujem da je žena koja nosi fetus prioritet, za nju se borim i nastavit ću ju zastupati protiv zadrtosti, seksista, neinformiranih i izravno opasnih političara sve dok ovo ne postane pravilo.
Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić
