Nedavnom studijskom putovanju po Bosni i Hercegovini koji je organizirala Documenta iz Zagreba, na temu kulture sjećanja, pridružile su se i dvije Libeline novinarke. U sklopu putovanja obišli smo zavidan broj kulturnih spomenika: Muzej II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, zatim u Sarajevu – Spomen-park Vraca, Muzej Jevreja BIH, Historijski muzej, Vječnu vatru (spomenik vojnim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata) te Muzej “Bitka za ranjenike na Neretvi” u Jablanici.
Neki od ovih kulturnih dobara su devastirani. U neke nismo mogli ići jer su zatvoreni. Uzrok tome je, uglavnom, nebriga i to što se vlasti ne mogu dogovoriti o nadležnosti. Tako se naprimjer Spomen-park Vraca nalazi na liniji razgraničenja između Federacije i Republike Srpske.
No, na svim spomenutim mjestima spominju se žene. Tako, naprimjer, u okviru Spomen-parka Vraca postoji i Spomenik borkinji. Malo je oštećen tijekom ovog rata, ali još uvijek je tamo. Na ostalim mjestima vidjeli smo fotografije i zapise partizanki, žena herojki. Vidjeli smo i fotografije žena iz posljednjih ratova na ex jugoslavenskom prostoru. No, ove potonje pokazuju, uglavnom, uplakane i prestrašene žene. Ono malo što ih ima “uniformiranih” izgledaju nekako “trendi” – seksi i našminkane. Kao da su tu samo zbog fotografiranja. Nakon ovoga rata nema žena herojki.
A tko su bile te revolucionarke i herojke u Drugom svjetskom ratu? Napose one iz Bosne i Hercegovine?
Antifašistička fronta žena (AFŽ)
O povijesti žena na prostoru bivše Jugoslavije vrlo malo se zna. No, velik je broj žena koje su se uključivale u rad Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i pristupale Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ). Tako podaci govore da je 1940. godine bilo 6 posto žena članica KPJ, a te iste godine dvije su postale i članice Centralnog komiteta KPJ.
Sudionice NOV-a osnovale su i žensku društveno-političku organizaciju – AFŽ. Baš u Bosni, preciznije u Bosanskom Petrovcu održana je Prva zemaljska konferencija AFŽ-a 06. prosinca 1942. godine. Pozdravni govor održao je generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) Josip Broz Tito koji je visoko ocijenio ulogu žena u narodnooslobodilačkom ratu i to izrazio riječima: “Ja se ponosim time što stojim na čelu Armije u kojoj ima ogroman broj žena. Ja mogu kazati da su žene u toj borbi po svom heroizmu, po svojoj izdržljivosti, bile i jesu na prvom mjestu i u prvim redovima i svim narodima Jugoslavije čini čast što imaju takve kćeri.”
Žene AFŽ-a obavljale su mnoge zadatke: skupljale hranu, osiguravale normalno odvijanje života na oslobođenim područjima, zbrinjavale djecu, ranjenike i nemoćne i dr. No, kako u samom početku nisu imale utjecaja na donošenje važnih odluka, vrlo brzo su shvatile da je bit ravnopravnosti žena obrazovanje. Stoga su započele s takvim djelovanjem i to od onog elementarnog obrazovanja, preko općeg, sve do političkog obrazovanja. Također su izdavale ženske novine i propagirale njihovo čitanje što je ujedno bio i poziv na stvaranje novog, aktivističkog identiteta. Tečajevi su se propagirali i na plakatima sa slikama s tečajeva. Jedna od parola uz plakat glasila je:
SMRT NEPISMENOSTI – PROSVJETA JE ORUŽJE PROTIV NEPRIJATELJA
Važan naglasak među ženama bio je i naglasak na izgradnji demokratskih (drugarskih) odnosa te se kritiziralo svako autoritarno ponašanje, svađe među drugaricama, kao i nedisciplina i neodgovornost. U ovakvim slučajevima žene iz viših odbora AFŽ-a odigrale bi ulogu medijatora. One su bile garant održavanja demokratskih postupaka.
U NOV-u je sudjelovalo preko 100.000 žena. Oko 600.000 ih je odvedeno u logore, dok ih je oko 25.000 poginulo, a oko 400.000 ranjeno. Odlikovanje Partizanskom spomenicom dobile su 33.344. žene, a Ordenom heroja odlikovana je 91 žena (od toga samo 17 živućih). Oko 2.000 žena postale su oficirke (časnice).
Od 91 žene-herojke, koliko ih je odlikovano Ordenom heroja, 10 ih je bilo iz BiH, no podaci postoje za njih osam: Milka Bosnić (19218.-1944.) rođ. U selu Vrtoče kod Drvara, Marija Bursač (1920.-1943.) rođ. u selu Kamenici kod Drvara, Rada Vranješević (1918.-1944.) rođ. u selu Rakavice kod Banja Luke, Ravijojla Janković Rava (1919.-1944.) rođ. u selu Osijek kod Sarajeva, Radojka Lakić (1917.-1941.) rođ. u Skender-Vakufu, Vahida Maglajlić (1907.-1943.) rođ. u Banja Luci, Lepa Radić (1925.-1943.) rođ. u Bosanskoj Gradišci i Danica Materić (1921.-1943.) rođ. u selu Trnići kod Drvara. [1]
Nakon rata AFŽ se angažirao na otklanjanju posljedica rata, naročito na rješavanju zdravstvenih, socijalnih i kulturnih problema ranjenika i djece koja su u ratu ostala bez jednog ili oba roditelja. Također žene su nastavile s tečajevima obrazovanja, ali i s kulturnim djelatnostima, kao i političkim tečajevima, jer i dalje je postojala želja i potreba da se žene što više uključe u ekonomski i politički život. Inzistiralo se na zapošljavanju i školovanju ženske omladine u osnovnim i srednjim školama koje je do tada bilo tragično zapušteno. Organizacije AFŽ-a su se suprotstavljale pokušajima diskriminacije i omalovažavanja žena i postupno izrasle u moćan društveno-politički faktor.
No, ubrzo se AFŽ-u zamjeralo da se previše bavi političkim radom, pa je na osnovu odluke Socijalističkog saveza 1953. ukinut. Međutim, kao pravi razlog ukidanja AFŽ-a mnogi navode da je postao suviše politički jak s velikim utjecajem na žensku populaciju (emancipacija je išla suviše brzo) pa je bio na putu da počne praviti probleme.
Umjesto AFŽ-a osnovan je Savez ženskih društava, sa zadacima reduciranim na prosvjećivanju seoskih žena. Bio je to početak kraja samoorganiziranja žena i rješavanja vlastitih problema te traženja puteva za njihove rješavanje. Bio je to i put postupnog vraćanja žena “kućnom ognjištu” i napuštanja političke aktivnosti.
Također, potenciran je negativan stav prema zapadnom feminizmu. Naravno, sve u obranu patrijarhata. Na tragu toga i danas se može čuti stereotipna izjava: “Ja sam žena i nije mi potreban feminizam.”
Neki novi ratovi i novi identiteti
A onda su došle 90-te i zapuhali su neki novi vjetrovi u osvit novih ratova na ex jugoslavenskom prostoru. Od žena se posebno zahtijevala pokornost nacionalnim ciljevima i ideologijama. Dodatno situaciju su otežavale crkve. Sve podjednako. One su potpomagale raspirivanju rata i mržnje, premda su veliki crkveni dostojanstvenici javno naveliko propagirali toleranciju i mir. Neke žene su bile sudionice i ovih ratova, ali u nekom malom broju. I ne, nakon ovih ratova nema žena herojki, ali to je već neka d(r)uga priča….
[1] Iz Slovenije ih je bilo 16, iz Hrvatske 17, iz Srbije 28, iz Crne Gore i Makedonije po 8 te 4 izvan Jugoslavije
