Kada si žena, nekako se s vremenom naučiš na sve te diskriminacije koje osjetiš na svojoj koži. Ali živiš na Balkanu i brzo shvatiš da više vrijediš od toga i da se tebe njihove krive projekcije ne tiču.
Nakon X poslanih molbi za posao, prema zakonu velikih brojeva, dogodi se taj poziv na razgovor. Kada kažu razgovor, misle natjecanje u brzini tipkanja. I tipkaš. I najbrža si jer si od kada znaš za sebe pisala blog, nekakve članke, ćakulala s ljudima s drugog kraja svijeta – misao i prsti idu usporedno.
Zaposle te, zamjena. Mjesec i pol. Nema seksualnih aluzija niti pretjeranih pogleda, zadovoljno radiš, trudiš se, lupaš prekovremene i jedan petak ti kažu da je gotovo, vraća se službenica. Ok, očekivala si to, nema ljutnje.
Kako vrijeme ide, posla nema, molbe šalješ i dalje u prazno, odlučiš raditi na sebi i završiti neke tečajeve, volontirati kako bi skupila iskustvo i širila mrežu poznanstava.
Dođe i dan kada te se zove radi toga što si sposobna i dobiješ – honorarni posao. Kratko, pola radnog vremena mjesec dana. Posao je posao, koliko neispunjujuć bio, a i novčići su tu, valjda neće to pedaliranje u prazno trajati zauvijek.
Kakva greška!
Prođe godinu dana, ugovor o djelu i dalje igra, sada na puno radno vrijeme.
Prođu dvije godine – sve isto. Honorarno radim za lokalnu samoupravu.
Svjesna sam toga da ljudi rade i ne dobivaju plaću, svjesna sam toga da ljudi ne rade godinama, da je nezaposlenost ogroman problem. Zato što se to događa, ne znači da je u redu.
Ali se ne mogu pomiriti s činjenicom da stvari smiju funkcionirati na ovakav način.
Bila sam diskriminirana na mnogo osnova: spolu, godinama, obrazovanju, boji kose, majčinstvu u ranoj dobi i moram priznati (koliko god patetično zvučalo) da ništa ne boli toliko koliko kršenje prava na rad (Ustav RH, Članak 55.) koje se događa samo radi toga što nikoga nije briga.
Na koje načine?
– ne vodi se evidencija o radnom stažu, kao niti mirovinsko osiguranje
– kada prestane potreba za ovim radnim mjestom, nemam pravo na nikakve nadoknade za vrijeme nezaposlenosti
– ne mogu se prijaviti niti na one oglase za stručno usavršavanje jer nisam na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (jer zarađujem više od 1.500 kuna mjesečno)
– ovo iskustvo (tj. ugovor o djelu) se ne priznaje kao formalno radno iskustvo, što je jedan od uvjeta za posao u 20 posto oglasa
– godišnji je samo pojam
– kao i pravo na bolovanje (bilo za sebe ili za bolest djeteta)
Zadnje dvije točke se zapravo i ne tiču u tolikoj mjeri dnevnica koliko činjenice da je moj posao siguran toliko da ako ostanem kući tri dana, postoji mogućnost da me se zamijeni osobom koja će raditi za 1.600 kuna, odnosno osobom koja nije zapela u sivoj zoni Zakona o radu i ima pravo prijave.
I tako službenik/ica koji/a je prošao/la kroz Mrsićev program stručnog osposobljavanja formalno ima više iskustva od mene koja na tom poslu radim sve to vrijeme. Iako je javna tajna da se te ljude izrabljuje za slaganje arhiva i nošenje kava (vjerujem da ima iznimaka, ali to je neka realnost), oni će na kraju stažiranja imati više formalnog radnog iskustva od nas koji smo zapeli i radimo za honorar. Bez popratnih dokaza.
Znam da pisanjem ovog teksta neću ništa promijeniti, svjesna sam toga da ću sutra opet doći na isto radno mjesto, užasnuta sjesti i gledati u hrpetinu Sizifovog posla, bez direktnih nadređenih i bez perspektive, kopajući po oglasima i šaljući molbe. Zapravo možda sutra i neću doći, to je još jedna fantastična stvar vezana uz ovakvo zaposlenje, nitko ništa ne zna i ne može mi potvrditi niti jednu informaciju. Ali za duševni mir, bitno je reći. Tiho jarmati iz svoje sive rupe Zakona o radu.
