Orange Is the New Black, Nexflixova crnohumorna drama koja je, na opće iznenađenje, ‘pobrala’ brojne pohvale. Autorica serije je Jenji Kohan, najpoznatija po seriji Weeds i radu na Gilmoreicama, kojoj je inspiracija bila autobiografija bivše zatvorenice Piper Kerman. Njezine je zapise Kohan uzela samo kao okvir, a Piper Kerman postaje u seriji Piper Chapman, tridesetdvogodišnja visokoobrazovana bjelkinja iz Brooklyna, koja svoj sređen život sa zaručnikom Larryjem Bloomom (Jason Biggs) mora prekinuti na 15 mjeseci, kako bi odslužila kaznu za zločin koji je počinila prije 10 godina.
U to je vrijeme bila u vezi s Alex (Laura Prepon) koja je bila ozbiljna igračica u trgovini drogom, a Piper joj je pomogla u prijenosu novca zarađenog preprodajom droge. U prvoj epizodi, Piper dolazi u zatvor -odlučna da će vrijeme provedeno na odsluženju kazne iskoristiti na najbolji mogući način, npr. pročitati sve knjige s liste želja na Amazonu. Ispostavlja se da zatvorski život nije nimalo nalik njezinim očekivanjima. U seriji pratimo njezinu prilagodbu na zatvorske uvjete, emocionalne krize, moralne dvojbe, njezin odnos sa zaručnikom i Alex, koja kaznu odrađuje u istom zatvoru i s kojom će se upustiti u vezu. Međutim, iako glavni tok radnje prati Piper, Orange Is the New Black nudi čitavu galeriju zanimljivih ženskih likova. U svakoj epizodi flashbackovima je prikazana prošlost jednog od likova, u kojoj doznajemo razloge i događaje koji su ih doveli u zatvor, a priče iz prošlosti i zatvorske sadašnjosti vješto su povezane i slojevite.
Serija je bila obasuta hvalospjevima i pozitivnim kritikama, a velika obožavateljica serije Lena Dunham, autorica uspješnih Girls, izjavila je kako je “Orange is the new Black seksi, cool i pametna serija koja je odlična za žene”. Također, seriju su prigrlili pripadnici LGBT zajednice – zbog velikog broja gej likova, tematiziranja seksualnosti, a ponajviše zbog odlično izgrađenog lika transseksualne frizerke, Sophie, koju glumi Laverne Cox, također transseksualka.
Orange Is the New Black nije bila pošteđena kritika i prigovora, a mnogi se odnose na prikaz žena nebjelačke rase. Seriji se zamjera što se u karakterizaciji likova crnkinja perpetuiraju stereotipi o njima kao agresivnim, površnim, prostim, bučnim i društveno neangažiranim. Također, zamjerke se dotiču i prikaza Latinoamerikanki, koje su reprezentirane kao žene s patološkom seksualnosti, ogromnim seksualnim apetitom koji ne mogu kontrolirati, a koji dovodi do rađanja gomile djece. U seriji je samo jedan lik Azijatkinje, a ona je starija, pomalo divlja, i ispušta uglavnom neartikulirane zvukove.
Scene u kojima su se, u oblikovanju likova crnkinja i Latinoamerikanki, koristili stereotipi koji već desetljećima cirkuliraju u televizijskom i filmskom prostoru, možemo izdvojiti mnogo. No, Orange Is the New Black ne možemo strpati u taj koš. Ovdje se ti stereotipi koriste namjerno i sa svrhom da budu problematizirani i raspršeni. Sudbine likova koje se gledateljima/icama otkrivaju isprepletanjem flashbackova i sadašnjosti, prikazuju ih kao složene i slojevite ličnosti. Tako i lik Sophie, transseksualne crnkinje, uvijek dotjerane frizerke, uvelike nadilazi uobičajen prikaz transseksualnih i transrodnih osoba, koje su opsjednute vanjskim izgledom, modom, odijevanjem i šminkanjem. Sophie se osim svojega posla u zatvorskom frizerskom salonu i dotjerivanja, mora suočiti s nepravednim zatvorskim zdravstvenim sustavom, s odbijanjem svojeg sina te mora promisliti i redefinirati odnos sa svojom suprugom. I dva se glavna lika u latinoameričkoj populaciji, Gloria i Daya – majka i kćer, u početku nadmeću za istog muškarca, da bi se kasnije njihov odnos pokazao kompleksnim odnosom između majke i kćeri, u kojemu ima nježnosti i brižnosti, ali i osjećaja krivnje zbog vlastitih pogrešnih odluka i sebičnog ponašanja.
{slika}
Kritičarke i kritičari koji priznaju da su priče likova nebjelačkih rasa snažne, duboko dirljive i slojevite, zamjeraju autorici što se nije odlučila prikazati širu društvenu sliku – strukturne probleme koji su doveli do toga da većinu zatvorske populacije čine crnkinje i Latinoamerikanke te činjenice da, kako pokazuju istraživanja, crnci/kinje imaju četiri puta veću šansu da budu uhićeni/e i optuženi/e za posjedovanje marihuane od bijelaca/kinja, ili izdržavaju veće kazne za iste zločine.
Iako nedostaje šire sagledavanje socioekonomskih prilika koje dovode do klasne i rasne nejednakosti u američkom društvu, u nekoliko je navrata serija uspješno dotaknula neke društvene probleme.
Na primjer, u slučaju Taystee, crnkinje koja se često ponaša agresivno i iznimno je bučna. Ona je odslužila svoju kaznu i vraća se na slobodu. Međutim, nekoliko epizoda kasnije, dobrovoljno se vraća u zatvor te govori svojoj prijateljici kako se vratila jer svi koje poznaje su ili siromašni, ili mrtvi, ili u zatvoru. U zatvoru barem ima krevet, svoj zatvorski posao i prijateljice. Na Taysteenom primjeru serija se dotaknula problema s kojima se suočavaju bivše zatvorenice koje dolaze iz siromašnih crnačkih zajednica – nedostatak potpore države, nemogućnost pronalaska posla i nedostatak novaca za ponovni početak.
Piper se u početku čini drugačijom od ostalih zatvorenica, ona je više iznimka nego pravilo. Zločin zbog kojeg je osuđena prikazan je kao anomalija u njezinu, inače prosječno uspješnom životu. Iako je od ostalih zatvorenica odvaja njezina privilegiranost, koja proizlazi iz toga što je bjelkinja srednje klase, razni događaji u zatvoru podsjećaju Piper da nije nimalo drukčija od ostalih. Piper, tako govori svojoj majci koja ju je posjetila u zatvoru: “Ja nisam nimalo drugačija od bilo koga ovdje. Pogriješila sam i počinila zločin i jedino sam ja kriva što sam ovdje“.
No, za razliku od drugih likova, njezina sudbina nije determinirana rasom i klasom. Sigurno neće završiti kao Taystee. Nakon izlaska iz zatvora nju će spasiti njezina obitelj, novac i rasa. Tu Orange Is the New Black pokazuje svoju najbolju stranu – što se više narativ fokusira na druge likove, to se više raspiruju Piperine predrasude i osjećaj superiornosti te raspakirava njezina privilegiranost.
Premda u ovoj seriji nalazimo mnogo snažnih, višedimenzionalnih likova crnkinja i Latinoamerikanki, ne može se previdjeti da su njihove priče uokvirene pričom jedne bjelkinje. Zašto je glavni lik baš morala biti visokoobrazovana privilegirana bjelkinja srednje klase? Zašto je potrebna arhetipska bijela žena da bi priče žena nebjelačke rase bile dostojne televizije? Ta su pitanja u intervjuima novinari više puta postavljali autorici Jenji Kohan, a njezin je odgovor: “Piper mi je bila svojevrsni trojanski konj. Ne možeš doći na televizijsku mrežu i pokušati prodati fascinantne priče crnkinja i Latinoamerikanki, ali ako u seriju staviš bjelkinju i prikažeš njezinu priču, možeš prošiti taj svijet i ispričati ostale priče. Jako je teško prodati samo te priče. S djevojkom iz susjedstva, cool plavušom, velik se broj gledatelja može povezati, a televizijske kuće imaju svoje procjene demografske strukture publike. Piper je zato vrlo korisna“.
Ova je izjava Jenji Kohan vrlo značajna. Svjedoči o tome kako se još uvijek, u 21. stoljeću, televizijski proizvodi temeljeni isključivo na iskustvu žena nebjelačkih rasa, smatraju financijski rizičnim. Za prikazivanje autentičnog iskustva crnkinja i Latinoamerikanki uglavnom je još uvijek potreban ‘bijeli’ uvod i okvir koji će potvrditi to iskustvo. Ovaj nam primjer pokazuje koliko smo daleko od potpune rasne ravnopravnosti i koliko su hrabri svi televizijski i filmski pokušaji koji se uspijevaju othrvati imperativu ovakvog prikazivanja iskustva crnaca/kinja i Latinoamerikanaca/ki.
