Kada je Jutarnji list krajem travnja objavio članak o novoj kontracepcijskoj tableti ellaOne, koja se dobiva bez recepta, mnoge su žene poželjele odjuriti u ljekarne i tražiti tablete te se istjerivati pravdu s ljekarnama koje ih odbiju izdati.
No, što je toliko razljutilo žene?
Za izdavanje tablete ellaOne možda nije potreban recept, ali je potrebna dozvola ljekarnice/ka koju on/ona može dati prema nahođenju vlastite savjesti. Da, dobro ste pročitali, iako je tableta neabortivna, ljekarnik/ljekarnica je može odbiti izdati pozivajući se na ‘priziv savjesti’.
Taj famozan ‘ljekarnikov/čin priziv savjesti’ Hrvatska ljekarnička komora definirala je ovako: “Ljekarnici imaju pravo odbiti provođenje ljekarničke skrbi u slučajevima kad se to kosi s njihovim osobnim uvjerenjima, moralom ili religijom, te kad vjeruju da će njihova savjest biti povrijeđena tim postupkom”.
[NOTA BENE: Primijetite kojim rodom je pisan ovaj propis. Ovako nezgrapno formuliran propis ostavlja previše mjesta slobodnim interpretacijama: znači li to da se u Hrvatskoj žene ne smiju baviti ljekarničkom djelatnošću ili da se ‘priziv savjesti’ ne odnosi na žene? Naravno, ni jedno toga. Ali seksizam ukorijenjen duboko u hrvatsko društvo, toliko duboko da se ne primjećuju ni pogrešne formulacije zakona i propisa, a koji se odnose na sve, je i više nego zabrinjavajuć.]
Što to znači?
Žene su u međuvremenu odustale od svog pohoda na ljekarne, računajući da reakcija ljekarnika/ce na traženje tablete ne govori apsolutno ništa o ovoj državi i njezinu sistemu zdravstva. Njihova reakcija govori samo i isključivo o tim dotičnim ljekarnicima/cama kao osobama s određenim moralnim i drugim uvjerenjima, a postupanje u skladu s tim uvjerenjima zajamčeno im je zakonima i propisima Republike Hrvatske. Da, tim propisom omogućeno je da svaka osoba zadrži svoj moralni integritet te da ne postupa protivno sebi samome. Međutim, postoji, među redovima tog zakona, i podtekst kojim se država oprala i ogradila od posljedica odluka pojedinačnih ljekarnica/ljekarnika, a koje će osjetiti jedino žena kojoj tableta nije izdana te (eventualno) njen partner.
Međutim, ako na trenutak zanemarimo vlastite osjećaje prema ovoj, moralno sivoj temi problematike ‘priziva savjesti’, i hladne glave pogledamo dokument Ministarstva zdravlja Smjernice za izdavanje ellaOne tablete 30 mg (ulipristalacetat) u ljekarnama možemo iščitati četiri aspekta koji govore nešto o državi i njenu sustavu:
Prvi je priziv savjesti koji je ranije spomenut. Što to znači za naš zdravstveni sustav (i Hipokratovu zakletvu koja kaže da se treba pomoći uvijek i svima, neovisno o tome tko su i kakve osobe) da se jedno intimno pitanje koje se tiče samo i isključivo para koji je spolni odnos imao, prepušta u subjektivne ruke djelatnicima/ama koji/e, u tom slučaju, imaju apsolutno pravo nekome drugome određivati najvažniju odluku njihova života – hoće li imati dijete ili ne. Jasno, uvijek stoji argument da možemo otići u drugu ljekarnu, ali sam taj moment gdje država, koja je obavezna štititi svoje građane, zapravo brigu o njihovoj psiho-fizičko-socijalnoj skrbi (jer imanje djeteta obuhvaća sva tri aspekta), prepušta u ruke ljudima koji o tome mogu odlučivati na razini svog privatnog, čak ne ni stručnog, mišljenja. To, osim što je apsurdno, ruši i samu svrhu države, odnosno zaštitu svojih građana.
U jeku rasprava o ellaOne stizale su ideje sa svih strana o pohodu na ljekarne i organiziranoj pobuni protiv nekih prodavaonica koje bi se prepoznale i obilježile kao one koje nisu željele prodati tabletu zbog moralnih načela svojih djelatnika/ica. A takvih zasigurno u RH ima.
Te ideje su navele autorice teksta da razgovaraju s jednom djelatnicom u ljekarni u Bjelovaru (podaci poznati redakciji) koja im je objasnila zašto bi ona iskoristila priziv savjesti i ne bi prodala ellaOne.
Naime, njen priziv savjesti ne bi imao nikakve veze s religijom, štoviše, ona se zalaže za planiranje obitelji, slobodan izbor oko korištenja kontracepcije i pravo na abortus. Njen priziv savjesti ima veze sa savjesnim i dobrim obavljanjem svoje ljekarničke profesije te s brigom za zdravlje žena. Smatra da su ljekarnici/e stavljeni/e u neprihvatljive pozicije gdje moraju klijentice (isključivo žene jer muškarci ne mogu kupiti ellaOne, što je samo po sebi, također, zanimljivo) ispitivati o njihovim navikama i privatnom životu, za to niti imaju uvjete (kao što ih nema, niti bi ih trebao imati, primjerice, Konzum), a na, kraju krajeva, žene im mogu i lagati. Da, mogu lagati i ginekolozima, ali nije toliko jednostavno.
Smjernice koje su dobili/e djelatnici/e kažu da se oni moraju pobrinuti za to da upravo žena kojoj je tableta prodana i uzme istu – i to u roku od 120 sati. Ne postoji nikakva mogućnost da oni to provjere, osim ako ih ne natjeraju da uzmu tabletu u prodavaonici, pred njima, na što nemaju, zakonski, pravo.
Liječnici/e imaju veća prava, mogućnosti i snažniju zaštitu ako se pacijenticama nešto dogodi. Djelatnici/e u ljekarnama nemaju nikakvu zaštitu. Nakon što prodaju tabletu, moraju podnijeti izvještaj o tome zašto su je prodale te taj izvještaj potpisati, čime postaju odgovorni/e za moguće posljedice.
Još je jedna sitnica zanimljiva. Naime, prema dokumentu Hrvatskog društva za ginekologiju i opstetriciju, tableta je u potpunosti bezopasna i ne sadrži hormone. A, ipak, u Smjernicama Ministarstva zdravlja pojavljuje se referenca: Praktične smjernice opskrbe hitnim hormonalnim kontraceptivima kao farmatičkim lijekovima kraljevskog farmaceutskog društva Velike Britanije (Practice Guidance on the Supply of Emergency Hormonal Contraception as a Pharmacy Medicine. Royal Pharmaceutical Society of Great Britain, 2004). Je li moguće da vrhovno zdravstveno tijelo RH nema pojma o točnom sastavu tablete za čiju prodaju i uporabu donosi čitav niz propisa i regulacija? Zašto je prodaja ove ne-hormonalne tablete regulirano propisima za lijekove s najtežim hormonalnim sastavima? Ne želimo zvučati kao da krojimo teorije urote, ali smatramo da je doista mala vjerojatnost da nitko od liječnika iz nadležnog Ministarstva ne poznaje točan sastav tablete. A zašto se Smjernice i dalje baziraju na dokumentu za najteže hormonalne lijekove, ostaje, zasad, misterij.
Dodatni problem jest taj što mnoge/i ljekarnice/i ne znaju kakav je točan sastav ellaOne tablete, mnogi nisu upućeni u najrecentnija istraživanja, a opet, dano im je pravo da donose odluke o dobrobiti drugoga na temelju vlastitih dezinformacija. U Smjernicama također stoji da svi/e djelatnici/ce ljekarna moraju proći određene tečajeve za prodaju dotične tablete, ali ne postoji nadzor nad tom aktivnošću niti postoje posljedice za one koji/e se na to odluče oglušiti.
Ovime se djelatnici/e u ljekarnama dovode u gotovo pat poziciju. S jedne strane su pod pritiscima da obavljaju svoj posao, a s druge se strane bore s vlastitim moralnim dilemama. Ako tabletu prodaju, može se dogoditi da se, zbog nepropisnog i nesavjesnog uzimanja tablete, našteti ženinu zdravlju ili, s druge strane, ako ne prodaju tabletu, može se dogoditi neželjena trudnoća. Prevelik teret je ovom odlukom stavljen na one koji za to uopće nisu spremni – niti bi trebali biti. Naša ljekarnica na kraju zaključuje da je sretna jer je još nitko nije tu tabletu tražio.
Drugi aspekt je pitanje o nezaštićenim odnosima. Ako ste oprezno čitali/e Smjernice, mogli/e ste primijetiti da se u šest navrata spominje nezaštićeni spolni odnos. Od toga je dva puta izričito napisano da je do potrebe za tabletom moglo doći uslijed snošaja bez ikakve kontracepcije ili zatajenja kontracepcije. Primjerice, u rečenici: “Lijek ellaOne je hitni kontraceptiv koji se koristi za sprječavanje neplanirane trudnoće ako se primjeni unutar 120 sati (5 dana) nakon nezaštićenog snošaja ili zatajenja kontracepcijske metode” (4.b). No, u preostala četiri slučaja, od kojih je jedan pitanje iz formulara, direktno se insinuira da je žena imala nezaštićeni spolni odnos, a svojom formulacijom ističe nezaštićeni odnos kao jedinu opciju.
U međuvremenu su zaboravili da do potrebe za tabletom može doći i usred zatajenja kontracepcije. Time se ženu direktno stigmatizira kao neodgovornu, a ona zaokruživanjem odgovora da, zapravo i daje potvrdu na tu stigmu, iako situacija uopće ne mora biti istinita. Primjerice, pitanje koje stoji kao preporuka ljekarnicima/ama “Nakon zadnje mjesečnice, je li pacijentica imala nezaštićeni spolni odnos prije ove situacije?” (4.c) ili pitanje iz formulara koji žena mora ispuniti: “Je li se nezaštićen spolni odnos dogodio unutar zadnjih 120 sati (5 dana)?” (2.pitanje – prilog). Takvim formulacijama se automatski uzima zdravo za gotovo da je žena neodgovorna čime se, opet, moguća trudnoća i odbijanje izdavanja tablete uzima kao ženina vlastita odgovornost, a odvraća se pozornost od odgovornosti države i sustava, koji su odgovorni utoliko ukoliko moraju svojim građanima osigurati osobne slobode u praksi.
Treći aspekt je zanimljiv. U dokumentu izričito stoji da tableta nije ni na koji način štetna (osim nuspojava koje ima svaki lijek). Čak se ni trudnici ne bi dogodilo ništa da ju uzme, tvrde. Može imati štetne nuspojave u kombinaciji s nekim drugim lijekom, ali u tome tableta nije apsolutno ni po čemu različita od bilo kojeg drugog lijeka koji postoji na kugli zemaljskoj. Unatoč tome što izričito piše da nije štetna, u samom Uvodu ovih Smjernica, odvođenje žene u posebnu sobu na ispitivanje i rješavanje formulara, brani se kao vođenje brige o zdravlju pacijentice. Ako pilula nije štetna, zašto je onda toliko bitno ispitivati ovoliko privatnih i intimnih detalja? Po čemu se ona razlikuje od aspirina? Također, kažu da je ovo gestapo ispitivanje važno i jer je moguće da je pacijentica već trudna pa ne smije dobiti lijek, a onda izričito kažu da tableta nije abortivna i da ni na koji način ne može štetiti fetusu. Apsurdno.
Još jedna stvar je upitna. Aspirin se izdaje pod normalno jer se pretpostavlja da osoba koja ga kupuje ima, primjerice, glavobolju. No, što ako ta osoba ima moždani udar, a da to ni ne zna? Hoće li prilikom kupnje aspirina proći čitav pregled da se ustanovi radi li se o običnoj glavobolji, a ne nečem drugom? Naravno da ne. I neka vas ovaj primjer ne zavara, točno se to dogodilo jednoj majci naše volonterke. Dakle, moguće je i događa se. Ali se radilo o njenog glavi, a ne maternici pa je valjda manje bitno. Jer nije toliko važno kontrolirati ženino zdravlje, ali je užasno važno kontrolirati njenu seksualnost.
Četvrti i najsmješniji aspekt u Smjernicama je izjava: “Izdavanje bez recepta trebalo bi korisnicama ubrzati pristup ovom lijeku i stoga povećati njegovu učinkovitost.” (4.b), a onda zakonski obvežu: 1. razgovore u posebnim prostorijama; 2. ispunjenje formulara; 3. donošenje odluke ljekarnika/ce o tome hoće li ili neće izdati lijek; te 4. obavještavanje svog nadležnog o donesenoj odluci. Ubrzavanje? Stvarno? To zvuči nategnuto čak i za nekoga tko nije upoznat s brzinom hrvatske birokracije.
Zašto smo analizirale Smjernice? Zato da istaknemo slučaj koji pokazuje kako se lako i bezobrazno manipulira našim pravima na zdravstvenu zaštitu i reprodukciju te kako je lako raširiti paniku u javnosti i lansirati cijeli niz neistinitih informacija. Vrijeme je na apel Vladi da prestane raditi budale od nas te da preuzmemo odgovornost za vlastiti život u vlastite ruke.
