Prije nekoliko dana, Odbor za obitelj Hrvatske konzervativne stranke (HKS) objavio je priopćenje za medije u kojemu najavljuju kako će jedna od glavnih tema njihovog izbornog programa biti postojeći zakon o pobačaju za kojeg smatraju da “promiče kulturu smrti” i “pridonosi već katastrofalnoj demografskoj slici Hrvatske”, a nisu se zaboravili osvrnuti ni na nevladine udruge koje “dobivaju milijune iz državnog proračuna” i još k tome “promoviraju kulturu smrti”, što je očigledno postao omiljeni pojam antichoice aktivista/kinja. U istom priopćenju najavljuju i potencijalno provođenje izmjena Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, ukoliko se dokopaju vlasti. Pobačaj je u Hrvatskoj na papiru legalan od 1978. godine, no i dalje teško dostupan iz brojnih razloga, počevši od problema financiranja za žene slabijeg socioekonomskog statusa do priziva savjesti, koji je u Hrvatskoj podigao veliku prašinu u posljednje vrijeme. Kao da navedene prepreke nisu dovoljne same po sebi, hrvatski su konzervativci odlučili dodati ulje na vatru, implicitno najavljujući onemogućavanje legalnog, a samim time i sigurnog, pobačaja. Najave pokušaja ograničavanja pobačaja već smo imale prilike vidjeti u izjavi navodnog kandidata za ministra zdravlja u Karamarkovoj vladi, Ante Čorušića, koji je također dao prijedlog savjetovanja sa svećenikom prije obavljanja pobačaja.
Kako bismo saznale kakva je recentna situacija u Hrvatskoj, a posebno uzevši u obzir suptilne i manje suptilne načine kojima antichoice pokret potiče stigmatiziranje žena koje se odluče na taj korak i stvaranje negativnog javnog mnijenja o problemu, napravile smo mini-istraživanje i kontaktirale bolnice koje su se u periodu od godinu dana pokazale kao one koje ne pružaju uslugu prekida trudnoće na zahtjev i/ili se ne mogu dobiti konkretne informacije. Ono što je jasno je da su cijene i dalje šarolike, pa u nekim bolnicama cijena pobačaja iznosi i do 2800 kuna. Postavljanje tako visokih cijena za medicinsku uslugu također je jedan od načina na koji se ženama ograničava prakticiranje prava osiguranih zakonom.
Opća bolnica Knin, iako svojedobno u centru skandala oko primalje koja nije željela asistirati pri izvođenju pobačaja i prakticiranju kolektivnog priziva savjesti, još od prosinca prošle godine provodi Zakon i pruža uslugu prekida trudnoće. Međutim, ukoliko žena želi pobaciti u OB Knin, mora ići na savjetovanje. Opća bolnica Našice je doskočila problemu i surađuje s ginekologinjom koja dolazi obavljati pobačaje. Nismo uspjele saznati kakva je situacija u OB Nova Gradiška. Naime, kratko nam je rečeno kako “oni o tome preko telefona ne razgovaraju”. Osoblje Opće bolnice Požega i, očekivano, Klinička bolnica Sveti Duh upoznalo nas je s činjenicom da se kod njih “to” ne radi. Dok jedni prakticiraju savjest, žene traže alternativu. Zanimljivo je da su nam u OB Vinkovci u prosincu rekli kako se pobačaji kod njih ne rade, ali uskoro hoće. No, isto su nam rekli i sada, devet mjeseci kasnije. Dakle, žene ne mogu ostvariti svoje pravo zagarantirano Zakonom iz 1978. godine u tri bolnice u Hrvatskoj: OB Vinkovci, KB Sv. Duh i OB Požega.
Ono što samoproglašenim moralnim vertikalama nije jasno jest da zabrana pobačaja neće dovesti do nestanka pobačaja, već samo do nesigurnih, ilegalnih i po život opasnih zahvata koji iznimno ugrožavaju život žene. Pobačaj je medicinski zahvat koji je nužan kako bi žena samostalno i odgovorno mogla odlučivati o sebi i za sebe, bez da joj politički i vjerski akteri nameću svoje viđenje vlastitog stanja. Restriktivne mjere koje konzervativci predlažu u slučaju pobačaja nikako ne mogu biti racionalno rješenje jer se time ne rješava ključni problem – neželjena trudnoća. Umjesto toga, naglasak je potrebno staviti na edukaciju i prevenciju, kako do neželjenih trudnoća uopće ne bi niti došlo, no izgleda da hrvatskim konzervativcima ni ta opcija ne odgovara budući da se oštro suprotstavljaju zdravstvenom odgoju i pokušaju da se mlade nauči kako odgovorno postupati i odnositi se prema vlastitom tijelu i seksualnosti. I dok svatko ima pravo izraziti mišljenje o svemu, pa i o pravu na pobačaj, trebao/la bi istovremeno biti svjestan/na kako je njihovo mišljenje upravo to – samo mišljenje – za koje nemaju pravo nametati ga drugima niti putem zakona druge prisiljavati da žive po pravilima koja su im nametnuta izvana. Kada se u pitanje dovodi mogućnost sigurnog i legalnog pobačaja, bitno je imati na umu da dilema oko nestanka pobačaja zbog zabrane zapravo ne postoji – pobačaja je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Jedino pravo pitanje jest kakav je pobačaj ženama na raspolaganju: legalan i siguran ili ilegalan i opasan po život.
{slika}
Pravo na pobačaj bitno je svjetonazorsko pitanje koje u 21. stoljeću još uvijek čini ključnu točku debata o ženskom reproduktivnom zdravlju i pravima. Ono na što se antichoice aktivisti/kinje često pozivaju jest moralnost samog čina, koji prema njihovom mišljenju predstavlja ubojstvo živog bića. Međutim, u cijeloj priči redovito zaboravljaju drugo ljudsko biće koje pritom ostaje nezaštićeno i ranjivo – ženu, koja bi trebala protiv svoje volje iznijeti neželjenu trudnoću. Takva prisila ne ostavlja samo psihičke posljedice po zdravlje žene, već može dovesti i do brojnih drugih negativnih posljedica, uključujući i smrt, o čemu bolno svjedoči slučaj 31-godišnje Irkinje Savite Halappanavar, koja je je umrla u bolnici nakon što su liječnici odbili izvršiti pobačaj. Isto tako, zbog zabrane pobačaja u Senegalu i Čileu, djevojčice u dobi od 11 i 12 godina bile su prisiljene iznijeti trudnoću do koje je došlo kao posljedica silovanja. S obzirom da se konzervativci jako vole pozivati na prava djece, ostaje pitanje tko će zaštititi djecu u ovakvim situacijama. Također se često ukazuje na to da žene požale što su napravile pobačaj, što je vrlo individualno, a istraživanja pokazuju da nije niti točno, no to i dalje ne mijenja činjenicu da se radi o osobnoj odluci koja je po prirodi vrlo intimna, pa takvo mora ostati i pravo na odlučivanje.
Anketa koju je prošlog prosinca provela agencija Promocija Plus, u kojoj je sudjelovalo 1300 ispitanika/ica, pokazala je kako postojeći zakon koji dopušta pobačaj do 10. tjedna trudnoće podržava 75 posto građana/ki, što ukazuje na činjenicu da većina stanovništva ipak prepoznaje potrebu za legalnim pobačajem, makar možda osobno ne podržavaju pobačaj kao način prekida trudnoće. Iako to na prvi pogled izgleda ohrabrujuće i utješno, vrlo je opasno zanemariti sve glasnije protivljenje jednom od temeljnih reproduktivnih prava žena u javnosti, počevši od “miroljubivog” maltretiranja pred bolnicama do spomenutog implicitno najavljenog onemogućavanja pobačaja zakonskim putem.
Danas se ujedno obilježava Svjetski dan akcije za siguran i legalan pobačaj. Kampanja je krenula prije dvadesetak godina iz Latinske Amerike i s Kariba, a sada u njoj sudjeluju aktivisti/kinje iz cijelog svijeta koji glasno zahtijevaju pristup sigurnim i dostupnim servisima za prekid trudnoće. Kada se govori o smrtnosti žena radi komplikacija vezanih uz trudnću i porod, 1 od 10 premine radi nesigurnog pobačaja. S druge strane, istraživanja pokazuju kako su legalni kirurški i medicinski pobačaj sigurniji od poroda. Ukoliko žena odluči prekinuti trudnoću, naći će način – pitanje je kakav i koliko siguran. Ženama pravo na prekid trudnoće nije palo s neba već su se za njega borile, a na nama je danas da osiguramo da ta borba nije bila uzaludna.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
