Reproduktivna prava žena, osobito pravo na siguran i legalan pobačaj, neizostavan su dio retorike anti-choice pokreta koji, pod krinikom brige za “nerođeni život”, zapravo želi uskratiti ženama mogućnost vladanja vlastitim tijelom i samostalno odlučivanje o reproduktivnom zdravlju. Iako je u Hrvatskoj zakonom iz 1978. godine osigurano pravo na prekid trudnoće, aktivistima/kinjama za zabranu pobačaja to očigledno ne znači puno, osobito ako se osvrnemo na brojne akcije za zabranu pobačaja koje smo imali/e prilike vidjeti u posljednje vrijeme. Ako tome dodamo i rastući broj priziva savjesti liječnika/ica, postaje jasno da sama legalnost pobačaja u Hrvatskoj sama po sebi ne znači puno. Opisanom stanju ne pogoduje niti činjenica da je ove godine u lipnju predsjednikom Hrvatske liječničke komore, krovne strukovne liječničke udruge, postao Trpimir Goluža, koji je u više navrata javno izrazio svoje protivljenje abortusu i pozivanje na prigovor savjesti. Goluža smatra kako je pobačaj “jedan od najeklatantnijih oblika narušavanja dostojanstva svakog živog bića”, zbog čega je “razumljivo da mnogi od nas imaju priziv savjesti na obavljanje pobačaja”. Ono što nije razumljivo jest kako prigovor savjesti zbog nečijih vjerskih ili moralnih uvjerenja može prevagnuti nad zdravljem i životom žene.
Da se ništa, pa ni otežan pristup prekidu trudnoće, ne događa izolirano od šireg društvenog konteksta, jasno je čim malo zagrebemo ispod površine. Većina istaknutih neokonzervativnih skupina ovih prostora preuzima retoriku svojih američkih istomišljenika/ica, prilagođavajući je potom hrvatskom kontekstu, što je najbolje vidljivo upravo na primjeru spomenute molitvene inicijative. Pitanje pobačaja u Americi puni naslovne stranice već dulje vrijeme, počevši od regulative pojedinih država do nedavnih (neopravdanih i insceniranih) napada na Planned Parenthood, a hrvatski/e kolege/ice ih slijede u stopu. Javne akcije i drugi pozivi na zabranu pobačaja koindiciraju s jačanjem neokonzervativne struje u Hrvatskoj koja u posljednjih nekoliko godina uzima veliki zamah, a sudeći po trenutnom stanju stvari, neće tako lako popustiti.
Među vodećim skupinama dijela neokonzervativnog pokreta kojem su u fokusu interesa ženska reproduktivna prava ističe se Centar za nerođeni život Betlehem, koji sebe opisuje kao “udrugu za promicanje dostojanstva ljudskog života i obranu nerođenog djeteta” i to ne bilo kako, već molitvom. Riječi su pretvorili u djelo tijekom molitvene farse “40 dana za život” kada su, u društvu ostalih moralnih vertikala, klečali pred bolnicama u nekoliko hrvatskih gradova, zazivajući višu silu da žena odluči prepustiti svoju sudbinu u njihove pobožne ruke. Betlehem se također nalazi iza kontroverzne stranice Klinika za pobačaje, koja bi, na prvi pogled, trebala služiti kao relevantni izvor informacija o procesu prekida trudnoće, no zapravo služi kao dobro organizirana anti-choice propaganda, s mnoštvom lažnih i namjerno izokrenutih informacija kako bi se temeljno žensko pravo na izbor prikazalo u negativnom svjetlu. Da njihovu propagandu treba shvatiti ozbiljno, pokazuje i činjenica da svoje aktivnosti šire brzinom svjetlosti, pa tako udruga trenutno ima lokacije u čak 16 hrvatskih gradova, a povezani su s brojnim drugim anti-choice inicijativama i organizacijama. Njihovo je “miroljubivo” i “nenasilno” djelovanje opisala predsjednica ogranka u Zagrebu, Blaženka Bakula, u nedavnom intervjuu, kada je na pitanje što čine kada žena želi pobaciti rekla: “Kada saznamo da neka majka želi napraviti pobačaj prvo obavijestimo molitelje i onda pokušamo doći do majke bilo telefonskim putem ili susretom”. Po njoj, sve navedeno rade “u miru i ljubavi, bez pritisaka i agresivnosti”, no što je nagovaranje žene, koja je samostalno donijela odluku da želi prekinuti trudnoću, da to ipak ne učini nego pritisak? Što se treba dogoditi da bi anti-choice aktivisti/kinje shvatili/e da nemaju pravo odlučivati kako će žene živjeti i što će raditi s vlastitim tijelom? Bakula u istom intervjuu ističe kako se “krvlju nevinih natopljenim novcem” od pobačaja u državnom proračunu izgrađuju, primjerice, ceste, što je problematično jer onda ceste ne mogu zaista biti blagoslovljene, a tko bi se uopće usudio voziti po neblagoslovljenim cestama? Još gore, po tim istim cestama oni marširaju u borbi protiv reproduktivnih prava, pa se moraju na neki način osigurati jer, na kraju krajeva, oni hodaju za nerođeni život, a ne po njemu.
{slika}
Iako neprestano naglašavaju kako im nije cilj utjecati na promjenu zakona, zbog samog načina rada i činjenice da utječu na javno mnijenje u pogledu reproduktivnih prava, nemoguće je ignorirati posljedice koje bi iz njihovih akcija mogle proizaći. Kako navode Amir Hodžić i Nataša Bijelić u izvještaju Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u Europskoj uniji: “Ti su pokreti u osnovi političke inicijative koje, manipulirajući religijskim diskursom, sve više koriste javne i političke prostore i instrumente za ostvarivanje svojih ciljeva. Strategije neokonzervativnih grupa preobrazile su se iz tihih molitvi u pokušaje postavljanja pitanja seksualnih i reproduktivnih izbora u prvi plan javnih i političkih debata”. Ako tome dodamo i nevjerojatnu snagu umrežavanja, koordinacije i povezivanja različitih, no ideološki jednakih, neokonzervativnih grupacija, na kojoj bi im moglo pozavidjeti kompletno civilno društvo, jasno je da su njihove molitve daleko više od miroljubivnih vapaja za spasom nerođenih života.
Neokonzervativne skupine u Hrvatskoj, iako drugačijih imena, međusobno su čvrsto povezane i isprepletene putem uvijek istih aktera/ica koji/e kao članovi/ice različitih “građanskih” inicijativa i organizacija nastoje osporiti pravo žena na samostalno odlučivanje o vlastitom tijelu. Jedan od predvodnika neokonzervativnog pokreta u Hrvatskoj, Ladislav Ilčić, 2006. godine osniva udrugu GROZD koja se istaknula u protivljenju zdravstvenom odgoju u školama, promičući istovremeno svoj apstinencijski program, utemeljen na katoličkim shvaćanjima pitanja seksualnosti, seksualnog zdravlja, obitelji i rodnih uloga. Također je povezan i sa svima dobro poznatom Željkom Markić, čije doprinose nazadovanju Hrvatske u pitanjima ljudskih prava nije potrebno posebno ponavljati. Uz njega, tu je i Stjepo Bartulica, koji svoj angažman u promicanju neokonzervativne agende počinje 2009. godine osnivanjem Centra za obnovu kulture, s ciljem “promicanja dostojanstva svake ljudske osobe” ili, čitanjem između redaka, sprječavanja temeljnih ljudskih ženskih prava. U tu je svrhu u Hrvatsku doveo ekstremnu anti-choice aktivistkinju Lilu Rose, najavljujući time jačanje anti-choice pokreta u Hrvatskoj, kao i sve veću usmjerenost prema konkretnom djelovanju na zakonodavstvo. Političke aspiracije navedenih aktera/ica najbolje su došle do izražaja u posljednjih nekoliko mjeseci s pripremama za parlamentarne izbore, gdje se svi/e navedeni/e nalaze na izbornim listama – Ladislav Ilčić, koji je kao predsjednik političke stranke HRAST – pokret za uspješnu Hrvatsku na izbore izašao unutar Karamarkove Domoljubne koalicije, kao i Željka Markić kao glavna protagonistica novoosnovane stranke U ime obitelji – projekt domovina, na čijoj se izbornoj listi u I. izbornoj jedinici nalazio Krešimir Miletić, ujedno i nekadašnji istaknuti član spomenutog HRAST-a, koji se otvoreno zalaže za delegalizaciju pobačaja i zabranu medicinski potpomognute oplodnje.
Jedna od dosad najintenzivnijih akcija usmjerenih protiv pobačaja i ujedno Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji bila je inicijativa “I ja sam bio embrij”, koju je Bartulica pokrenuo zajedno s Vicem Batarelom, predsjednikom vodeće hrvatske konzervativne udruge Vigilare, koja se primarno bavi temama vezanima uz žensko reproduktivno i seksualno zdravlje i prava, promičući pritom anti-choice svjetonazore. Spomenuti Vigilare ove je godine u svibnju organizirao Kulfest – festival progresivne kulture, ironiju čijeg naslova nije potrebno dodatno isticati. Kroz predavanja, cilj je bio naglasiti “važnost zaštite života od trenutka začeća do prirodne smrti”, ali i “otvoriti raspravu o zakonskoj regulativi abortusa”, čime su eksplicitno pokazali namjeru da njihovi kršćanski, anti-choice stavovi trebaju postati dijelom zakonodavstva ove, barem na papiru, sekularne države. Kao šlag na tortu, na kraju festivala dodijeljena su “Priznanja za promicanje ljudskog dostojanstva i kulture života”, čiji su dobitnici bili Ivica Dadić, jedini ginekolog u kninskoj bolnici koji koristi pravo na priziv savjesti te već spomenuta udruga Betlehem i njen predsjednik, p. Marko Glogović, koji se prisutnima obratio video porukom pozivajući ih u beskompromisnu borbu za život, budući da, po njegovom mišljenju, ova “civilizacija uvijek ima nešto protiv života, protiv djece“. Da je žensko tijelo oduvijek bojno polje na kojem se sukobljavaju različiti svjetonazori i ideologije, jasno je kao i činjenica da su neokonzervativne skupine iznimno odlučne u namjeri da tu bitku dobiju, pa i pod cijenu ženskog zdravlja, sigurnosti i života. U ranije spomenutom intervjuu, Bakula napominje kako legalizacija pobačaja utječe na cjelokupno društvo i tu se slažemo – samo legalan i siguran prekid trudnoće može pozitivno djelovati na sigurnost žena i čitavog društva.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
