Dok Hasanbegović potpisuje odluke za raspuštanje Stručnog povjerenstva za neprofitne medije povlačeći tako prvi, ali krajnje ozbiljan potez za ukidanje slobode govora i medija pokušavajući nas ušutkati, Ladislav Ilčić u Saboru poimence nabraja izdajnike i izdajnice koje civilno društvo čine bolesnima, kako ga je nazvao.
Ministar Zlatko Hasanbegović floskulom, čini se, doživljava i štošta osim antifašizma. Tako je, nakon doslovce jedne javne zamolbe Željke Markić, odlučio raspustiti – jednim potpisom – bez rasprave, bez razgovora, bez ijedne, do sada toliko puta u postizbornoj kampanji opjevane analize, Stručno povjerenstvo za neprofitne medije koje je imalo mandat do listopada 2016. godine.
Gospodin Hasanbegović je bez trunke potrebe da široj javnosti pojasni da, kada se Željka Markić u svojemu pismu zgraža nad činjenicom da je ‘u sklopu natječaja 2014. godine bolje ocijenjen nepostojeći portal nego portal Narod.hr udruge U ime obitelji’, manipulira informacijama (za koje je nemoguće povjerovati da ih ne poznaje), donio svoju odluku. U navedenom natječaju Ministarstva kulture, jasno je navedeno da se financijske potpore mogu ostvariti i za ‘nove medije’, odnosno medije koji bi na medijsku scenu tek trebali stupiti. Gospodin Hasanbegović ne odgovarajući na takve optužbe, neprijatelja, čini se, ne vidi samo u neprofitnim medijima s kojima se treba obračunati oštro i odlučno, već i u instituciji na čijemu je čelu.
Dok se, s jedne strane, priprema teren za apsolutno razmontiranje Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, ministar Hasanbegović s druge pronalazi načine kako ušutkati medije koji u svojemu radu ne ovise o uređivačkim politikama donesenima u uredima korporacija u čijem su vlasništvu. Ništa bolje u narednih nekoliko dana, tjedana ili mjeseci lako moguće neće proći ni HRT, HINA ili Agencija za elektroničke medije protiv čije je odluke, ali i saziva Vijeća, pred koji dan na ulicama prosvjedovalo preko 5 tisuća ljudi dok im je ritam za marširanje zadavalo uzvikivanje ‘Za dom spremni’.
Nakon, očigledno, godina pripremanja, krenuli su na svim frontovima – malo zastrašivanja o Registru izdajnika, malo doživljavanja ‘antifašizma floskulom’, malo uvođenja nove terminologije poput ‘nadstandarda’ što čini ministar zdravlja, tumačeći nam na koliko ćemo pregleda imati pravo bez da ih dodatno plaćamo, malo otežavanja dostupnosti pobačaja (koji, eto, neće postati nelegalan tako da ostane opcija skupog plaćanja u privatnim praksama), malo borbe protiv ‘uhljeba’ i evo nas u nimalo slučajno izazvanom kaosu, evo nas u nimalo slučajnoj atmosferi straha.
A tko onda i kako da nas iz tog kaosa izbavi? Hrvatska Državna Vlada, naravno.
Druge spasitelje ni ne moramo tražiti – pa oni su se već postavili na sve funkcije koje su potrebne. Ne, ne oduzimaju oni nama ništa, oni nas spašavaju od pljačke državnog proračuna, od ideologa ljudskih prava, od rodne idologije, od četnika, od pedera i lezbi koji kradu djecu, od ‘biološki nadmoćnijih’ izbjeglica. Spavašavaju nas, ljudi, od nas samih.
Najbolji način da nam pokažu koliko su nam potrebni nije i ne može biti ništa doli namjernog konstruiranja kaosa, proizvodnje osjećaja jeze da nam struji tijelima i kreiranja dojma da se ovome ne možemo suprotstaviti, da ih je, kao za zagrebačku policiju huškača, ‘previše pa im se ništa ne može’.
Zaboravljaju pri tom da je većina udruga kojima se protive i iznikla iz razdoblja sveopćeg kaosa, da su i nastale u izvanrednom stanju i da ga se neće prepasti. Zaboravljaju koliki je broj onih u neprofitnim medijima koji su već iz neke redakcije negdje, zbog slične politike koju provode ova lica sada, a tada ju je proizvodilo neko drugo lice, istjerani, koji su bezuspješno pokušani biti obeshrabreni. Zaboravljaju da koliko god oni pokušavali one koji u tim udrugama i medijima rade prezentirati kao kakve ‘profit oriented’ spodobe, nisu tamo zbog profita, već najviše zbog toga što država ne radi svoj posao. Zaboravljaju da mi ne odustajemo lako i da lako nikuda ne odlazimo.
