Prošla, 2015. godina, bila je godina u kojoj je zabrinutost zbog povratka fašizma postala sveopća, zahvaljujući popularnosti osoba poput Donalda Trumpa, koji po anketama vodi za predsjedničkog kandidata američkih Republikanaca i Marine Le Pen, čija je Nacionalna fronta nadmašila ankete u prvom krugu francuskih regionalnih izbora (prije poraza u drugom krugu).
Kako razumjeti i odgovoriti na ovaj fenomen?
Prvo, sagledajmo širu sliku
Mnogi liberalni komentatori nisu uočili ključnu stvar: legitimnost Trumpa, Le Pen i sličnih ne dolazi iz iznenadne privlačnosti nove vrste desničarskog populizma, nego zato što je politički sustav legitimirao njihove ključne stavove. Ben White je ovaj problem savršeno sumirao:
Kad ste dehumanizirali ljude iz Afganistana i Iraka pa njihove tragedije više nisu vrijedne brojanja.
Kad ste pljeskali napadima dronova na bezimene “muškarce u ratnoj dobi”.
Kad ste inzistirali da “stvarno” moramo “iskreno razgovarati” o “islamskim ekstremistima”.
Kad ste u totalnom neznanju pitali “gdje su muslimani da osude X, Y i Z”?
Kad ste izdvojili nešto što nazivate “muslimanskom zajednicom” i tvrdite da ona ima “problem” s “radikalizacijom”.
Kad ste opravdavali sve gore navedeno kunući se da niste protiv “islama”, nego samo protiv “islamizma”.
Da, zapadnjački liberali, kad ste činili to sve i još mnogo toga, bili ste predgrupa za glavni show koji vam je sad donio Donald Trump.
Muslimani su dugo nosili teret novog fašizma, ali veći politički događaji prethode njihovom trenutnom stanju. Prije raspada SSSR-a, zapadna liberalna demokracija je morala biti viđena kao utjelovljenje prave alternative sovjetskom autoritarizmu. To je uključivalo građansku slobodu, slobodu kretanja te poštivanje međunarodnog prava i univerzalnih ljudskih prava. Kao što je Tony Bunyan objasnio nakon 9/11, poslije trijumfa kapitalizma nad komunizmom i kraja Hladnog rata, Zapad nije morao živjeti te ideale u istoj mjeri, ako ih je uopće morao živjeti.
I tako se dogodilo da je “kraj povijesti” bio okarakteriziran goropadnim neoliberalizmom, zastrašujućim autoritarizmom, povlačenjem demokracije i ponižavanjem međunarodnog prava uz kasniji povratak rasističkog populizma. Gary Younge i ostali prikazuju da su Trump i njemu slični proizvod ove promjene, a ne uzrok. Dok javnost to ne prepozna, neofašisti će nastaviti sa svojim usponom.
Drugo, suprotstavite se “ratu protiv terorizma”
Javna obznana globalnog “rata protiv terorizma” je bjanko ček za proto-fašističke demokracije i diktature posvuda. Čuvari trenutnog međunarodnog poretka se više bave širenjem “protu-terorističkih” standarda, nego temeljnih principa ugovora Ujedinjenih naroda i Europske unije kojih bi se trebali držati.
Ali u neuspjehu da se pronađe međunarodni konsenzus o tome što “terorizam” obuhvaća, a što ne obuhvaća, mi smo simultano osnažili vlade diljem svijeta s novim sredstvima političke represije te smo im dali apsolutnu slobodu da odluče tko su “teroristi”.
Jednim udarom je tako Globalni rat protiv terorizma (GWOT) legitimirao izraelsku okupaciju i apartheid u Palestini, nemilosrdno istrebljenje Tamilskih tigrova od strane Šri Lanke, turske napade na legitimne zahtjeve Kurda na samoodređenje te čak i saudijska smaknuća političkih protivnika (da navedemo samo dio šire slike). Nepodnošljivo zanemarivanje međunarodnog prava i dokumenata o ljudskim pravima u ime borbe protiv terorizma od strane zapadnih zemalja je posebno ironično budući da su ti dokumenti proizvod “nepodnošljivog kršenja ljudskih prava od strane nacističkih i fašističkih zemalja koje su posijale sjeme za posljednji svjetski rat”.
Dok je borba protiv terorizma postala sluga tiranije, istovremeno su narativi koji podupiru “rat protiv terorizma” išli na ruku neofašistima. Arun Kundnani je jasno prikazao način na koji su vladine protu-terorističke poruke razvile simbiozu s neonacistima kao protu-džihadističkim pokretom. S pojavom grupe Islamska Država i transformacije “rata protiv terorizma” u širi (i mnogo opasniji) “rat protiv ekstremizma“, njihove poruke su sve češće.
Postoje dvije vrste muslimana: umjerenjaci koji prakticiraju svoju religiju na miran način i dijele naše vrijednosti i ekstremisti/islamisti koji interpretiraju islam kao političku ideologiju, vjeruju u odbacivanje naših vrijednosti i žele nametnuti šerijatski zakon muslimanima i ne-muslimanima;
Politička korektnost i multikulturalna tolerancija su oslabile obranu naših vrijednosti i tako pomogle ekstremnim muslimanima;
Doživjeli smo terorizam zbog islamskog ekstremizma;
Sada multikulturalnu osjetljivost moramo ostaviti sa strane i biti oštriji protiv islamskog ekstremizma.
Ove stavove danas dijele demokrati, rasisti i fašisti posvuda. Ako se želimo boriti protiv privlačnosti ovakvih interpretacija, moramo prihvatiti demokratski “rat protiv terora”. To uključuje odbacivanje Bushevog najvećeg trijumfa: pretpostavke da si “ili s nama ili s teroristima”. Protiviš se bombardiranju Sirije? Ti si “simpatizer terorista“. Vjeruješ da je provođenje “rata protiv terora” (kod kuće i u inozemstvu) jedan od poticaja za “radikalizaciju”? Ti si “apologet”. Ne slažeš se sa slavljenjem karikatura Charlie Hebdoa? Ti “kriviš žrtvu” (i mrziš slobodu).
Beskrajno promicanje ovih apsurdnih ili-ili ucjena od strane populističkih političara, šljama od medija i vojske “terorologa” stvara političku kulturu koja ne može tolerirati raspravu o vlastitoj krivnji u tome što pomaže i potiče stvari protiv kojih se, kako kaže, bori. Problem s kojim se suočavamo nakon 15 godina nije samo da je “rat protiv terora” intelektualno bankrotirao i da je kontra-produktivan više nego ikad, nego je cenzura i represija koju je stvorio prožela naša sveučilišta, umjetnost te čak i dječja igrališta. Tako izgleda “rat protiv ekstremizma” – i to je mjesto gdje nas on vodi. Nemoj se složiti s ili-ili interpretacijama pa ćeš i ti biti ekstremist koji bi se trebao početi pravilno ponašati.
Kad vaše građanke i građani ne smiju izražavati religijska ili ideološka uvjerenja, ili učiti ili debatirati o terorizmu bez straha od toga da će im policija pokucati na vrata, održavanje parlamentarne debate o zabrani ulaska Donalda Trumpa u Britaniju zbog njegove podle politike je najšuplja pobjeda antifašizma. Zabranite ulazak otrovnoj žabi krastači, ali nemojte se iznenaditi kad današnja politika “bez platforme” stvori temelje za sutrašnju politiku o imigraciji. Ups, to se već događa.
Treće, bori se za prava izbjeglica
Jedna od istaknutih progresivnih politika u Europi 2015. godine je bila velika solidarnost s izbjeglicama. Europski građani koji su organizirali prijevoz, dostavljali pomoć i objavili da su izbjeglice dobrodošle u njihove zemlje. Sve se to događalo dok su njihove elite – uz časne iznimke – bacile progresivne ideale, na kojima je utemeljena Europska unija, u kantu za smeće i tako išle na ruku radikalnoj desnici koja je i stvorila “utvrdu Europu“. Čineći to, elite su odvele europske imigracijske politike mnogo bliže njihovoj logičnoj, nacionalističkoj destinaciji.
Iako je prekrasno vidjeti da obični ljudi djeluju s takvom ljudskosti, naša milost je puki flaster na velikoj rani inficiranoj rasističkom politikom. Kao što je Steve Cohen tvrdio prije deset godina u Stajanju na ramenima fašizma, postoji jasna ideološka i politička veza između općeg prihvaćanja brutalnosti i represije u imigracijskim kontrolama i omekšavanja procesa koji omogućuje da se donesu drugi autoritarni zakoni.
Upravo sad izbjeglice trebaju političku, a ne klimavu promjenu. Solidarnost prema njima stvara temelje koji se moraju pretvoriti u političke zahtjeve za prava i pravdu. To znači ništa manje od poštivanja prava koja im pripadaju prema Ženevskoj konvenciji o izbjeglicama da traže i dobiju azil. Alternativa je svijet u kojem Konvencija ostaje mrtvo slovo na papiru.
Četvrto, borite se za Eda Snowdena
Povijest nam govori da se fašisti pojavljuju s obećanjima da će riješiti vaše probleme s imigrantima, a potom okupiraju i prošire prinudne alate države i prije nego što ogule provjere i ravnoteže među granama vlasti koje suzbijaju njihov urođeni autoritarizam. Pa, ako ste zabrinuti oko povratka fašizma, vjerojatno je mudro da se najmoćniji aparat za nadzor koji je svijet ikad vidio ne povjeri budućim fašističkim vladarima u 2020.-im godinama.
Zašto bi itko kome je stalo do demokracije i ljudskih prava vjerovao današnjoj generaciji tajnih obavještajnih agencija s neprovjerenim moćima Orwellovih noćnih mora mi nije jasno (zbog stvari poput ove, ove i ove). Ali upoznao sam previše ljudi koji ne vjeruju, ili ne mare dovoljno da bi vjerovali, da je, u trenutnoj klimi, itko osim osoba koja razvijaju softvere ili principijelnih tehnoloških kompanija sposoban dati Edwardu Snowdenu priznanje koje njegova otkrića zaslužuju. To je zato što su političke i ekonomske moći tako snažno na strani masovnog nadzora.
Podržite organizacije koje se bore protiv nadzora i profitirajte od tehnologija koje jačaju privatnost – ili samo sjedite i hranite stroj za nadziranje. Samo nemojte raditi ništa zločesto.
Peto, čuvajte se čizama na tlu
Hodajući Parizom u prosincu, bio sam šokiran velikim brojem vojnika s teškim naoružanjem i polijepljenim posterima Nacionalne fronte. Kako se Francuska pomiče prema promjeni svog ustava kako bi on obuhvatio zahtjeve svojeg izvanrednog stanja – s podrškom svih glavnih političkih stranaka – ne moraš biti politolog da vidiš u kojem se smjeru kreće situacija.
Naravno, Francuska je samo jedno ili dva teroristička zvjerstva ispred ostalih država Europske unije i oni koji su pripremili ta zvjerstva to itekako dobro znaju. Osim toga, znaju i da je snaga radikalne desnice stalno rasla u 2015. godini i da se ona koristi demokratskim sredstvima da bi uništila samu demokraciju. Pa, kad se dogodi idući horor, pomno se zapitajmo čijim interesima naše reakcije služe i ponašajmo se u skladu s time.
Šesto, suprotstavite se fašizmu na ulicama
“Tu je toliko nacista, izašla sam na ulicu jer ih želim zaustaviti”, rekla je jedna tinejdžerka na antifašističkoj demonstraciji ovog vikend. “Ako njihova strana jača, mora i naša”. I stvarno mora.
Preveo i prilagodio Tomislav Mikulin
