Sjedim i pijuckam čaj za vrijeme pauze na poslu, kada u jednom trenutku u kafić ulaze dvije žene u srednjim tridesetima. U tome ne bi bilo ništa čudno da odjednom jedna od njih ne kaže: “Ah, te vražje sufražetkinje, da njih nije bilo danas ne bi morale raditi i fino bi bile doma.” Njezina kolegica nije reagirala tako da je ostalo na tome. Moja prva reakcija bilo je trljanje uši da se uvjerim da sam dobro čula jer se ipak radi o ženskom glasu, a ne muškom. Kada se mozak uvjerio da je čuo što je izrečeno počeo je kopati po mojim prošlim iskustvima i analizirati izjave slične toj.
Zanimalo me da li taj stav proizlazi iz želje da se ne radi u javnoj sferi zato što se u radu ne vidi dublji smisao ili su žene jednostavno preopterećene radom u privatnoj sferi pa im je formalno zaposlenje samo višak kojeg se žele riješiti. Dva primjera potkrijepiti će moguće razloge.
1. Želja da se ne radi jer se u radu ne vidi dublji smisao
Moja nekadašnja prijateljica izjavila je da bi najradije našla bogatog frajera pa da ne mora raditi. Tu izjavu je dala u svojim ranim dvadesetima kada je još bila u procesu školovanja, do tada nikad nije radila. Rad joj se činio odbojnim, a da ga nije ni iskušala. Izgovorivši to sigurno nije pomislila da takva izjava u sebi sadrži odustajanje od slobode. Zašto odustajanje od slobode? Zato jer nam rad pruža mogućnost da zaradimo novac za koji si onda kupujemo stvari za preživljavanje, ali i one bez kojih bi mogli kada bi morali. Ako ja ne želim raditi, netko taj teret mora podnijeti, a to mogu biti roditelji, supružnik ili država. Oni u tom slučaju moraju raditi za mene, a time dobivaju kontrolu nad mojom osobom jer njihov rad mi omogućava da živim. Svidjelo nam se ili ne tako funkcionira kapitalistički sistem. Netko može reći da svatko ima slobodu izbora kako će živjeti, no da li čovjek ima pravo odreći se svoje slobode? To mi se čini suludim, pogotovo kada se sjetim da su sloboda i jednakost bile vrijednosti za koje su se borili inicijatori Francuske revolucije još davne 1789. godine. Iako se tada radilo o muškim borcima za slobodu, ta borba je bila bitna i ženama jer je omogućila ženama da se upuste u borbu za te iste vrijednosti nešto kasnije.
Nekako smatram da je to već trebala biti riješena stvar i da bi u 21. st. trebali u najmanju ruku biti svjesni važnosti slobode, a ne davati si “lažnu slobodu” da je se odreknemo.
2. Ženama je zaposlenje u javnoj sferi naporno jer su preopterećene radom kod kuće
Primjer za drugi razlog dala mi je jedna Tunižanka. Prije par godina imala sam priliku provesti tri tjedna živeći u jednoj tuniškoj obitelji. Žena nije radila i muž je financirao cijelu obitelj. Budući da sam bila znatiželjna, pitala sam ju zašto nije zaposlena. Ona mi je odgovorila da je prije radila, ali kada je rodila treće dijete odlučila je prestati jer joj je bilo prenaporno. Budući da je imala potrebu još detaljnije opravdati svoju situaciju, istaknula je da je njoj super u usporedbi s njezinim prijateljicama koje osim što svaki dan rade na poslu, rade i kod kuće te im radni dan umjesto predviđenih 8 sati traje oko 12 sati dnevno.Iako se radi o zemlji s muslimanskom većinom, gdje su žene nešto drugačije tretirane nego na zapadu mogu se vidjeti sličnosti. Mislim da i naše žene u većini slučajeva obavljaju većinu kućanskih poslova te im dan umjesto 8 radnih sati ima u prosjeku dvanaest.Vodeći se tim, razumijem žene kojima se ne da raditi u javnoj sferi jer su izmorene i nemaju vremena za sebe.
Ako je prvi razlog uzrok izjave s početka priče, čudim se da žene ne vide vrijednost formalnog zaposlenja. Ako je ipak riječ o drugom razlogu, onda mi nije jasno zašto mi žene nismo uspjele izboriti jednakost u privatnoj sferi (kod kuće), a prošle su godine i godine nakon izborene jednakosti u javnoj sferi, od strane “vražjih sufražetkinja” s početka priče.
