Zaboravila bih rado na Vladimira Grudena i njegovu klasifikaciju silovanja na američko i ono naše domaće, balkansko kada je izjavio da “američko silovanje počinje nakon ženinog ‘ne’ i dalje se ne smije inzistirati, ali ako se preselimo kod nas na Balkan, sam čin osvajanja je dio onog ‘hoćeš, nećeš”. No, ne mogu, Vladimira Grudena se i dalje smatra uglednim psihijatrom čije je mišljenje važno pa ga tako danas Večernji list moli za komentiranje smrti nedavno preminulih Ivane Fogadić i njezina sina Patrika.
Zaboravila bih da mogu da smo skupljali potpise da brak definiramo kao zajednicu jednog muškarca i jedne žene i da me u tim tjednima sveopće histerije neki nesretni mladić u četiri popodne pljunuo u tramvaju, vikao da me treba na Goli otok; da je tog nedjeljnog popodneva u punom tramvaju bio muk, da mu nitko nije rekao da prestane ili ga pitao zašto to radi. No, ne mogu, uredba je u Ustavu, a ja se od tada uvijek vozim na početku tramvaja, pored kamere, da se drugog puta barem dokumentira.
Zaboravila bih rado, da mogu, osjećaj apsolutne preneraženosti u punoj dvorani Westina prilikom gostovanja Judith Reisman. Fine gospođe i gospodu, u najboljoj odjeći (onoj za misu), sakoićima, maramama i Bandićevo žuto cvijeće. No, ne mogu, takvih finih u zadnje je vrijeme sve više, govor mržnje sada je fino upakiran, a manipulacija je postala omiljeno sredstvo.
Zaboravila bih rado i da je Ante Čorušić ikada izjavio kako “ženama koje žive same ne bi dopustio umjetnu oplodnju” ili da “zdrava žena dijete treba pokušati začeti s muškarcem, a ne umjetnom oplodnjom”. No, ne mogu, izbori su brzo pa se njegovo ime sve češće čuje.
Ovo je zemlja u kojoj bi sasvim zgodno bilo lako zaboravljati, no ovo je zemlja u kojoj se ništa zaboraviti ne može. Ovo je zemlja u kojoj se umjesto papira i plastike recikliraju pogreške i predrasude. Ovo je zemlja u kojoj ‘javnost’ nije samo jedna.
U obrazloženju pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku stoji kako je “tekst tuženika objavljen nakon što je javnost već zaboravila na događanja iz siječnja te iste godine, dakle tuženik je zasigumo pogoršao već tada poljuljani položaj tužiteljice kako u radnoj tako i u njenoj životnoj okolini” pa je, stoga, Zagreb Pride povrijedio dostojanstvo, ugled i čast Karoline Vidović Krišto.
Javnost koja se zbog gore navedenih ili sličnih izjava i događaja uporno diskriminira, marginalizira, po čijem se dostojanstvu gazi – nije zaboravila. Nije zaboravila jer ne može. Ne može jer nas se stalno podsjeća da smo druge, strane, da smo, riječima Ruže Tomašić, u ovoj zemlji na ovaj ili onaj način gosti.
