Statistike govore da više od 100 milijuna ljudi danas živi izvan zemalja u kojima su rođeni ili zemalja njihovog državljanstva. Ljudi napuštaju svoju zemlju u potrazi za poslom i boljim životom, za sebe ili za svoje obitelji. Bježe od siromaštva, prirodnih katastrofa, nasilja, oružanih sukoba ili progona. Veliki broj migranata/ica voljno je riskirati sve u potrazi za boljim životom, a kad nemaju mogućnosti migrirati kroz pravne kanale, pruža se prilika kriminalcima. Krijumčarenje migranata/ica je globalni problem, koji utječe na veliki broj zemalja u svijetu koje su točke podrijetla, tranzita ili odredišta. Kriminalci profitiraju od nedostatka zakonskih mogućnosti za migrante/ice i koriste situaciju nudeći skupe aranžmane. Dok ovi sporazumi mogu uključivati usluge poput prijevoza, oni se također mogu sastojati od djela krivotvorenja, poput izrada putovnica ili drugih lažnih dokumenata.
Krijumčareni migranti/ice su ranjivi/e i zlostavljani/e, a njihovi životi i sigurnost često su u opasnosti. Mogu se ugušiti u kontejnerima, propadati u pustinji ili utapati se u moru kao što je zabilježeno u Sredozemnom moru u zadnjih nekoliko mjeseci. Životi ljudi su najmanje važni, jer su krijumčarima migranti/ce postali roba koju mogu dobro unovčiti. Dobit takve vrste kriminala teško je odrediti, no na temelju glavnih ruta trgovine: istok, sjever i zapad Europe, Sjeverna i Južna Amerika, te Afrika, procjenjuje se da ovaj zločin generira godišnju dobit od oko 6750 milijuna američkih dolara. Međutim, ta je brojka vjerojatno mnogo veća na globalnoj razini.
Kad govorimo o Hrvatskoj, Tea Vidović nam je pojasnila kako se oni u Centru za mirovne studije bave temom azila i migracije na tri razine koja najprije uključuju zagovaranje pri institucijama kako bi se stvorili uvjeti za dostojan život izbjeglica u hrvatskom društvu, te pravnu pomoć i informacije. Nadalje, njihova potpora uključuje integracijsku podršku kroz razne aspekte: radionice hrvatskog jezika, kulture, povijesti, podrška pri obilaženju institucija, traženja posla, pribavljanja dokumenata i slično. Osim toga, naporno rade na razbijanju predrasuda prema izbjeglicama kroz javne kampanje i diskusije, pa su tako tiskali tekst o mitovima koji postoje prema izbjeglicama. Inicijativa Okus doma planira osnovati kulinarsko-jezičnu zadrugu koja će izbjeglicama omogućiti zaposlenje. Organiziraju i kulturne manifestacije na kojima se hrvatsko društvo može bolje upoznati s izbjeglicama. Prema statistici UNHCR-a koju nam je prepustio CMS, ukupan broj ljudi koji je od 2004. do danas zatražio azil u Hrvatskoj je 4.847. Najviše je državljana/ki Afganistana (1.194), Somalije (498), Alžira (390) i Sirije (362).
“Proces traženja azila traje drugačije za svaku osobu. Kada osoba traži azila, ona mora dokazati osnovan strah od proganjanja u svojoj zemlji – zbog kojeg se ondje ne osjeća sigurno te zbog kojeg traži zaštitu od Republike Hrvatske. Prolazeći kroz postupak traženja azila, osoba ima intervjue s donositeljima odluka koji sagledavaju činjenice koje tražitelj/ica azila iznosi. Postupak azila može se voditi pred MUP-om (u prvom stupnju), te pred Upravnim sudom (u drugom stupnju) ukoliko je MUP donio negativnu odluku o azilu. Za neke osobe postupak je trajao par mjeseci, a za neke dvije godine – jer su se žalili na negativne odluke nekoliko puta. Problem je što nemaju svi tražitelji/ice azila jednak pristup pravnoj pomoći te iz tog razloga ne znaju koje su informacije važne za postupak, a koje nisu. Pravnu pomoć u prvom stupnju daje Hrvatski pravni centar, no zbog velikog broja zahtjeva oni prednost daju ranjivim skupinama (djeci bez pratnje, žrtvama mučenja, ženama)”, rekla je Tea Vidović.
Europska komisija nedavno je donijela odluku o kvoti za prihvat migranata/ica u sve članice EU, uključujući Hrvatsku, koja bi trebala primiti ukupno 747 izbjeglica iz Sirije i Eritreje. Centar za mirovne studije usmjerava svoje aktivnosti na sve izbjeglice koje borave u Hrvatskoj, pa će tako biti uključeni i u programe potpore migrantima iz Sirije. Tea nam je pojasnila njihovo djelovanje i što smatra nužnim za potporu izbjeglicama od strane državne vlasti.
“Mislim da je važnije postaviti pitanje hoće li država pružati konkretniji plan podrške tim ljudima i početi provoditi ono što je zakonom definirano. Svakako je nužno da se izbjeglicama objasni u kakvo su društvo stigli, da im se da krov nad glavom, hrana, odjeća, tečaj hrvatskog jezika, novčana podrška, mogućnosti prekvalificiranja i potencijalnog zaposlenja. Apeliramo da se izbjeglice prihvati dostojno i da se programi podrške provode na državnoj razini. Izbjeglicama moramo dati priliku za novi život te mogućnost da samostalno nastave svoje živote doprinoseći hrvatskom društvu, a ne da ih ostavljamo na rubu društva ne sprovodeći integracijske politike i smještavajući ih u Prihvatilišta za beskućnike. Oni dolaze ovdje kao beskućnici – dajmo im priliku za bolji život, kao što su to neke zemlje dale Hrvatima/icama prije 20 godina”, naglasila je Vidović.
Još jedan hvalevrijedan projekt o izbjeglištvu i azilantima/icama predstavljen je sredinom svibnja u Etnografskom muzeju. Radi se o promociji slikovnice za djecu i odrasle ‘Šarene priče’. Ilustraciju su napravili/e studenti i studentice dizajna: Anta Bučević – priča s Kosova, Slavica Frakaš – priča iz Hrvatske, Mario Jekić – priča iz Tunisa, Ana Somek – priča iz Pakistana, Petra Vrdoljak – priča iz Irana; te djeca iz dječjeg vrtića Travno – priča iz Afganistana. Studenti/ce su dječje crteže skenirali/e te ih sve ukomponirali/e u ilustracije za priču iz Afganistana.
“Ideja za slikovnicu “Šarene priče” nastala je tijekom zajedničkog razgovora s izbjeglicom iz Afganistana koji mi je prepričao običaj iz njegova djetinjstva. Radilo se o večernjim okupljanjima na kojima su žene djeci u susjedstvu prepričavale priče, koristeći tkaninu i konac – koncem bi vezle tkaninu i na taj način pričale priču. Djeca su tako imala priliku čuti, ali i vizualno stvoriti sliku o priči kroz vezenje. Nakon tog razgovora, palo nam je napamet da i s drugim izbjeglicama i migrantima pričamo o pričama koje su im pričali kada su bili djeca te kroz te priče približimo hrvatskom društvu raznolike kulture. Ispostavilo se da se priče diljem svijeta pričaju na vrlo slične načine, u Afganistanu ih pričaju žene, u Iranu i Pakistanu bake i djedovi, na Kosovu u školi. Priče iz slikovnice su isprepleten fikcijom i stvarnošću – pa su tako i neki likovi fiktivni, a neki stvarni. Jorge Bucay je rekao kako se djeci pričaju priče da bi zaspali, a odraslima da bi se probudili. U skladu s tom mišlju, želimo vam dobro jutro i ugodno pričanje priča”, rekla je Tea.
U stvaranju slikovnice, osim studenata i studentica dizajna, te djece iz dječjeg vrtića Travno, sudjelovali su docentica Ivana Fabrio, suradnica Centra za mirovne studije Tatjana Vlašić, te osobe koje su priče ispričale: Naseem, Reda, Ina, Amin, Mirsad i Mirjana. Proces stvaranja slikovnice trajao je četiri mjeseca te je obuhvaćao suradnju svih uključenih. Studenti/ice su se susreli/e s izbjeglicama i migrantima/icama te s njima razgovarali/e i tako prikupili/e priče koje su kasnije zajedno oblikovali u tekst. Svaki/a student/ica je razgovarao/la s jednom osobom, a osim priče, prikupljali su i informacije o zemljama porijekla izbjeglica. Na temelju tih informacija nastale su uvodne ilustracije u svaku priču gdje su, kako kaže Tea, s nekim zanimljivim činjenicama željeli predstaviti svaku zemlju. Pa su tako saznali da u Pakistanu postoje slijepi delfini, da u Afganistanu postoji ženska kriket momčad, da iz Irana potječe perzijska mačka, da 70 posto stanovništva na Kosovu čine mladi ispod 35 godina i slično.
“Posebno vrijedan doprinos stvaranju slikovnice dala su djeca iz vrtića Travno, kojima je Tanja Vlašić čitala priču iz Afganistana te su djeca na temelju onoga što su čula nacrtala crteže koji su također postali dio slikovnice. Tanja i odgajateljica Ana su prve uvidjele na koji način jedna takva priča utječe na djecu. Na samoj promociji slikovnice, o tom procesu je govorila odgajateljica Ana Grubić koja je istakla da pričanje i čitanje priča utječe na cjelokupan razvoj djeteta jer oni na taj način uče o svijetu koji ih okružuje i koji na taj način za njih prestaje biti ograničen. Djeca priče proživljavaju drugačije od odraslih. Mi ih poslušamo i možda će nas dirnuti tog trenutka, no već u sljedećem ćemo ih zaboraviti pritisnuti svakodnevnim obavezama. Djeca će, međutim, priču koju su čula učiniti živom, bilo da se igraju uloga likova iz priče, bilo da ih crtaju kao što su djevojčice iz priče o Afganistanu kao najdražu sliku zapamtile i nacrtale vjenčanje dobrih ljudi i rođenje djeteta, dok su se dječaci više bavili probušenim vrčem i rješavanjem problema”, naglasila je Vidović.
Slikovnica je namijenjena djeci i odraslima, da je čitaju i o njoj razgovaraju. No kako su slikovnice nastale kroz projekt koji je financirala Američka ambasada, imali su ograničen broj primjeraka koji je tiskan, pa iz tog razloga slikovnice primarno dijelimo pedagozima/ginjama i onima koji je žele koristiti u svome radu s djecom. Upite su već dobili iz nekih institucija poput Etnografskog muzeja (u kojem je bila promocija) i Muzeja suvremene umjetnosti koji planiraju raditi radionice za djecu temeljene na slikovnici.
“CMS je zagovaratelj uvođenja građanskog odgoja u škole koji unutar svog kurikuluma obrađuje interkulturalizam, a ova je slikovnica materijal s kojim se može otvarati dijalog o interkulturalizmu, različitostima i raznim istinama koje postoje u našem društvu”, zaključila je Vidović.
