U djetinjstvu, na taj dan, znala sam, da je mom prijatelju Zdravku imendan – igrom slučaja. Moja majka tih je dana, ali samo nekih godina, znala ispeći peciva u obliku ptica , staviti ih na voćku ispred kuće i reći : “Ftičeki se ženiju”[1].
Meni je u to vrijeme raslo uzbuđenje zbog skorog proljeća.
Otprilike desetljeće poslije , bez ikakve najave i pripreme odnekud su počeli stizati “inputi” crvenim srcima, crvenim ružama i čestitkama tipa “be my Valentine”.
Što to uopće znači?
Prirodnim tijekom događaja, samoinformirajući se, saznala sam za sv. Valentina i paket korporacijskih priča koji ga prate u stopu.
Nisam od svojih “Valentina” tražila nikakve posebne tretmane na taj dan, a na što nas opća propaganda pokušava natjerati – zahtjevala sam (i davala) to svaki dan.
Što bi taj dan trebao značiti bilo kojoj osobi, ako je, bilo sustavno, bilo periodično zanemarivana od strane svog partnera/ice ? A da ne govorim o zlostavljanju bilo koje vrste. Promijenimo li osjećaj ako dobijemo ružu (koja je ekstra skupa taj dan), čokoladu ili što već? Utješimo se, pa dobijemo novi zamah za slijedećih, ne toliko “ružičastih” 364 dana? I pritom spremimo nekoliko milijardi novčića u džepove trgovaca i ugostitelja.
I uostalom, zašto bi itko morao imati partnera/icu? Nije li dovoljno da volimo svoju obitelj, prijatelje/ice, susjede, znance i neznance, kućne ljubimce?
Ljubav je nešto čemu svi prirodno težimo. Darujmo nju, a ne ruže. Svih 365 dana u godini.
[1] To je stari međimurski običaj.
