U svom poslu svakodnevno gledam posljedice takvog sustava. Vidim mlade ljude koji odrastaju u društvu koje ne prepoznaje njihove potrebe. U kojem je pomoć daleki i nejasan pojam, a podrška nepostojeća. Gledam kako govor mržnje na društvenim mrežama postaje svakodnevica. Kako se na pozive na nasilje lijepe lajkovi. Pratim kako neetičko medijsko izvještavanje senzacionalizira tragedije. Istovremeno, sustavi koje bi trebali pomagati, a to su zdravstvo, obrazovanje, socijalne službe – redom padaju pod teretom korupcije ili nemara.
Problem je sustavan
Ne mogu više slušati političke elite koje nam iznova i iznova pokazuju da su nesposobne za promjenu. Ne mogu slušati nadležnog ministra obrazovanja Fuchsa koji, hladno i bez imalo srama, kaže: “Ja i dalje mislim da su škole sigurne zahvaljujući djelatnicima, a dodatnim mjerama ćemo dodatno povećati sigurnost.” Istovremeno, obitelji oplakuju izgubljene živote, a jedna od tih djelatnica se u tom trenutku bori za život. Ne mogu više gledati kako oni koji su na vlasti guše svaki pokušaj reforme i svaku inicijativu koja bi mogla rezultirati zdravijim društvom. Jer problem je sustavan.
Kad se ne ulaže u obrazovanje, djeca nemaju priliku učiti o nenasilju, toleranciji, prihvaćanju, emocionalnoj inteligenciji. Ako se mentalno zdravlje ignorira, mladi ostaju sami sa svojim traumama, a roditelji ostaju bespomoćni. Kad nam zdravstvo ostaje korumpirano, tragedije poput ove neće više biti iznimka, nego pravilo.
Pristup psihološkoj podršci mora biti prioritet
Moramo početi razgovarati o tome zašto se ne ulaže dovoljno u mentalno zdravlje. Kao ni u obrazovanje, u školstvo. Djeca i mladi u Hrvatskoj nemaju dovoljno pristupa psihološkoj podršci. Škole često nemaju ni školskog psihologa ili psihologinju, a liste čekanja za stručnu pomoć traju mjesecima. Ovo nije pitanje pojedinih osoba. To je pitanje sustava koji nas sve zanemaruje i ostavlja bez pomoći u trenucima kada nam je najpotrebnija. Mentalno zdravlje mora postati prioritet, a ne povod za stigmu.
Etilčko medijsko izvještavanje mora biti prioritet
Način na koji se o ovakvim tragedijama izvještava u medijima često ostavlja dugoročne posljedice na društvo. Čak i kod onih koji te sadržaje mogu kritički sagledati. Prečesto vidimo senzacionalističke naslove, nepotrebne detalje o obiteljima i povijesti počinitelja te izvlačenje izjava koje produbljuju šok, umjesto da informiraju. Izjave potresenih roditelja, izvještavanje pred školom, upiti susjedima… Takvo izvještavanje stvara atmosferu straha, nepovjerenja i huškanja, umjesto da doprinese razumijevanju i potakne razgovor o gorućim problemima. Odgovorno izvještavanje mora biti prioritet. Mediji imaju ogromnu ulogu u oblikovanju javnog diskursa i mogu pokrenuti pozitivne promjene. No to će učiniti samo ako prestanu gledati na tragedije kao priliku za klikove i naslovnice.
Moraju biti svjesni da imaju izbor. Ili bar želim vjerovati da ga imaju. I da etičko izvještavanje ne mora biti aktivistički čin protiv vlasnika medija koji zahtijevaju klikove. Umjesto senzacije, trebali bi otvarati prostor za dijalog o sustavnim problemima. Ova tragedija zahtijeva osjetljivost i odgovornost, ne samo prema onima koji su direktno pogođeni, nego i prema društvu u cjelini. Ovo nije trenutak za produbljivanje straha i stigmatizacije, već za fokus na promjene koje su nam prijeko potrebne.
“Tako i tako ne možemo ništa promijeniti”
Dok se u školama uče zastarjeli kurikulumi, nasilje u učionicama raste. Dok su učitelji i učiteljice preopterećene i potplaćene, očekujemo da budu i pedagoginje, i psiholozi, i socijalne radnice. I zaštitari. Dok političari i političarke ponavljaju fraze o “važnosti djece i mladih”, promjene se ne događaju.
No, problem nije samo u političarima i političarkama. Problem je u nama. Koje su ti isti neadekvatnim obrazovanjem kao plastelin oblikovali po vlastitim željama. Nama se ne da ići na prosvjede, jer “tako i tako ništa ne možemo promijeniti”. Nama se ne da ići na izbore jer “tako i tako ništa ne možemo promijeniti”.
Vrijeme je da zahtijevamo
Mi smo ti koji šutimo. Koje se prilagođavamo. Koji vjerujemo da će se promjene dogoditi same od sebe. One se neće dogoditi dok mi ne promijenimo način razmišljanja. Dok ne prestanemo biti ovce koje slijepo biraju isto, nadajući se drugačijem ishodu. Vrijeme je da se trgnemo. Da ovaj tragičan i užasan događaj rezultira stvarnim promjenama. Vrijeme je da zahtijevamo sustav koji brine o djeci, mladima, ženama, manjinama, svima nama. Da zahtijevamo reforme obrazovanja kao i ulaganje u mentalno zdravlje. Inzistiramo da se korupcija u zdravstvu i politici kažnjava, a ne nagrađuje.
Škole moraju postati mjesta koja potiču sigurno okruženje
Prevencija nasilja mora postati temelj svakog sustava koji se bavi djecom i mladima. To znači ulaganje u obrazovne programe koji uče djecu nenasilnoj komunikaciji, rješavanju sukoba i empatiji od najranije dobi. Škole bi trebale biti mjesta koja potiču sigurno okruženje. Mjesta gdje svaki učenik i učenica znaju da će njihovi problemi biti shvaćeni ozbiljno, a njihovi glasovi saslušani.
Prevencija nije samo edukacija učenika i učenica, već i podrška učiteljima i učiteljicama i nastavnicama i nastavnicima kroz stručno usavršavanje, osiguravanje resursa i omogućavanje prisutnosti stručnih osoba poput psihologa_inja, pedagoga_inja i socijalnih radnika_ca u svakoj školi. I nije realno da to bude jedna osoba na 700 djece. Taj broj mora biti razmjeran.
I roditeljima je potrebna podrška kako bi naučili prepoznati znakove problema kod svoje djece i pružili im adekvatnu pomoć. Na koju se neće čekati mjesecima. Nasilje se ne događa u vakuumu, ono je simptom društva koje zatvara oči pred problemima. Čekamo da prođe. Prepoznavanje i rješavanje uzroka nasilja, umjesto kažnjavanja posljedica, jedini je način da osiguramo sigurniju i zdraviju budućnost za našu djecu. A i za sve ostale.
Ako danas ne kažemo dosta, sutra ćemo gledati istu tragediju. Možda u drugoj školi, možda baš u našoj. Vrijeme je za promjenu iz korijena. Ne možemo više čekati. Ne smijemo više šutjeti. Vrijeme je da se svi mi i sve mi zapitamo kakvo društvo želimo biti. I što smo spremne učiniti da to postignemo.
