U listopadu prošle godine, vlada desnog centra u Francuskoj donijela je zakon o zabrani nošenja vela za lice (kao što je burka ili nikab). Ove godine Hing Ahmas (32), francuskinja islamske vjeroispovijesti, je prva žrtva tog zakona. Kada je na zahtjev policije odbila otkriti lice uhićena je i kažnjena sa 15 dana pohađanja “kursa o državljanstvu”, koji također odbija, i 150 eura novčane kazne. Kako prenosi portal Portaloko, nije joj bilo dozvoljeno pojaviti se na sudu u Parizu nakon što je odbila skinuti nikab, te je očekuje kazna od dvije godine zatvora i 30 000 eura ukoliko se doista ne pojavi na “kursu državljanstva”.
Ovaj događaj je potaknuo mnoge rasprave o tome što se doista krije iza donešenog zakona; gdje završava feminizam a počinje islamofobija? Obje strane dijaloga nude argumente koje će svaki iole razuman čovjek uzeti u obzir ne bi li došao do kompromisa, i toga da se stvari iznova ne prelemaju samo na leđima žene. No, suživot politike i religije nikada nije bio jednostavan, ponajmanje za žene. Pitanje na koje nigdje nisam našao odgovor je “Ako uz vladu desnog centra najčešće vežemo demokršćanstvo, mijenja li ta činjenica pogled na zakon o zabrani nošenja vela za lice?’‘, a čini mi se da bi i to moralo imati svoje mjesto u raspravi koju vrši demokratsko društvo.
Pobornici donešenog zakona, potpune zabrane nošenja vela, koji čine tek trećinu stanovništva Francuske (dvije trećine čine oni koji su za djelomičnu zabranu, ovisnu o mjestima/ustanovama), svoj stav opravdavaju željom za postizanjem jednakosti i ravnopravnosti spolova, odnosno za nediskriminacijom žena. To je svakako ideja feminizma, i treba nastojati doći do ostvarivanja iste, no druga strana dijaloga (feministi) tvrde da se tu zapravo i radi o diskriminaciji, ugrožavanju slobode i temeljnih prava svakog pojedinca da pripada vjeri, naciji i tradiciji koju odabere, te da je dotični zakon samo perfidni govor mržnje. Kada u sve to uvedemo pojam “multikulturalnost”, koji je čest epitet u opisivanju Francuske, dobivamo vrlo zamršeno klupko političko-religijske vune, koja najmanje od svega ima ulogu zaštite od hladnoće, i jasnoće.
Činjenica je da su burka i nikab specifične za Afganistan i vrijeme talibanskog režima, kada je ženama bilo zabranjeno izlaziti iz kuće bez spomenutih pokrivala. Ono što bode je riječ “zabranjeno”, no činjenica je i da smo u 21. stoljeću, stoljeću u kojem je imeprativ jednakost svih, a pripadnice islamske vjeroispovijesti se bune protiv zakona koji im zabranjuje nošenje “identiteta”.
Čiji glas vrijedi više?
Kako postići kompromis?
Koja ideologija stoji iza donošenja zakona o zabrani bilo čega?
Diskriminira li donešeni zakon samo ženu ili cijelu jednu religiju, treba li taj isti zakon obuhvatiti sve vjeroispovijesti i javna manifestiranja istih?
Kada će se u ovakve rasprave aktivno uključiti i one o kojima se raspravlja?
Što sa očitom razlikom u teoriji i praksi demokracije/multikulturalnosti?
Uz ova pitanja još je podugačak niz istih na koja treba doći do odgovora prije no što se donose zaključci i provođenje zakona. Također, iako se čini smiješnim, pitam se koliko će posla imati francuska policija za vrijeme maškara ako ovaj zakon opstane, ili će se tada taj zakon zanemariti?
Ipak, jedna je stvar zajednička dijalogu koji se vodi o ovoj temi, a to je oslobađanje Hing Ahmas, i to je možda najvažnija točka. Jednakost ne bi smjela biti cilj politike već cilj društva koje ostvaruje politiku, vidljivost žena se ne bi smjela doticati odjevnih predmeta (još kada je isti pitanje vjeroispovijesti) već društvenog djelovanja koje će ravnopravno “parirati” onom koji ostvaruje muški spol.
“Odmorite mozak, umorite srce.”
