Unatoč tvrdnjama zapadnih mainstreaim feministkinja da su prigrlile ove koncepte, postaje očigledno da su radikalni korijeni termina kao što su “identitetske politike“, “ne-bijele žene” (“women of colour“), a posebno “intersekcionalnost” – koja se ne odnosi samo na rasu već i na izokretanje svih vrsta eksploatacije uključujući klasne sisteme – iznevjereni i lišeni svoje istraživačke prirode.
Kao što je objasnila Kimberle Crenshaw, intersekcionalnost se ne odnosi toliko na nešto s čim se netko “identificira”, već je to koristan termin kojim je lako ilustrirati neke istine; konkretno – kada se susretnu višestruki oblici opresije, oni stvaraju novi oblik opresije – spoj koji akutno doživljavaju one i oni koji pripadaju određenim marginaliziranim grupama.
Lišen strukturalne analize, intersekcionalni feminizam je brzo postao plitka floskula koja uzdiže individualno, guši drugačije mišljenje i, što najviše zabrinjava, pretvara se u oružje za ušutkivanje ne-bijelih žena.
Primjerice, predstavljanje i diverzitet mogu biti važni pokazatelji društvenog progresa. Međutim, u feminističkom diskursu sve više postaju nadomjesci za takav progres. Besvijest u vezi Hillary Clinton kao skoro Prve Predsjednice i ludost oko Wonder Women kao Prve Ženske Superheroine potiču atmosferu neprijateljstva prema svakoj ženi koja ima drskosti reći da ju ne “predstavlja” niti jedna od njih.
Niste bili “S njom” (“With Her”)? Ne, ne, to nije zato što ste Arapkinja kojoj se ne sviđa Hillaryna sklonost bombardiranju Srednjeg Istoka; ne, radi se o vašoj internaliziranoj mizoginiji. Mislite da je Wonder Woman prosječna i zapravo seksistička? Žao mi je – ona osnažuje SVE žene. I da vam nije palo na pamet spomenuti podršku izraelskoj vojsci Gal Gadot, jer to znači da ste “rasist/kinja”.
Uza svu tu priču o intersekcionalnosti, mejnstrim feministkinje još uvijek ne mogu shvatiti da rasizam i seksizam nisu odvojeno već istodobno iskustvo.
Kao što, za sve nas koje živimo upravo između te dvije intersekcije, recimo, uživanje u “Sluškinjinoj priči” umanjuje gomila feminističkih hvalospjeva koji hvale užasavajući pogled u budućnost koja bi se mogla dogoditi. Nema veze što Aboridžinkama i danas država oduzima djecu ili što se stotinama godina tijela crnih žena eksploatiraju i svrhu održavanja ropstva i kolonijalizma.
U međuvremenu, Prva Ženska Dr. Who je dočekana toliko ushićeno da možete pomisliti kako će pobijediti na američkim izborima. Također, to je potpuno zasjenilo izbor arapsko-kanadskog glumca Menu Moussada za novi [Disneyev] akcijski film ‘Aladdin’. Da, Moussad je muškarac. No, nakon desetljeća prikazivanja Arapa kao terorista, religijskih fanatika i barbarskih nepismenih statista u njihovim zemljama, jedan Arapin je dobio naslovnu ulogu.
Ovaj znakovit događaj za mnoge arapske žene koje žive na Zapadu, koje također pate zbog posljedica stereotipa, spretno je maknut na stranu dok feminizam slavi valjda neuobičajenu praksu dodjele naslovne uloge bijeloj glumici. Micanjem problema ne-bijelih žena pod pogrešnom pretpostavkom da i mi možemo razdvojiti naš rod od naše rase bjelaštvo (whiteness) reafirmira samo sebe.
To nigdje nije toliko očito kao u internetskoj call-out kulturi (kulturi prozivanja). Kao što smo već naglasile, feminizam ne može biti uključen u kolektivnu, smislenu promjenu od koje bismo sve_i imali koristi, dok god se u dobroj vjeri (bona fide) pretjerano oslanja na internetski politički aktivizam. “Zatrpavanje” (piling on) pojedinaca_ki dok se ne pokore možda je najlakši način izražavanja solidarnosti, no dugoročno je zapravo prilično neefikasno.
Nedavno smo dale sve od sebe da rasvijetlimo ove koncepte i ideje na događanju na kojemu smo sudjelovale, no, ironično, na kraju smo i same postale objektima te iste “kulture prozivanja”. Pojednostavljena kritika našeg izlaganja i rasprave završila je potpuno pogrešnim i bizarnim zaključkom da smo ismijavale debele žene i nazivale ih “kurvama”. Ali, mi smo zapravo rekle da u feminističkoj raspravi u vezi online zlostavljanja s kojim se suočavaju žene, očekivano dominiraju bjelkinje koje su neizbježno fokusirane na muške napade na izgled žena.
Debela. Ružna. Drolja. Neprivlačna .
Sve feministkinje su doživjele ovakve uvrede. A mi smo dodale ono što se najčešće ignorira – da je nasilje nad nama uvijek istovremeno rasističko i seksističko.
Muškarcima koji nas pokušavaju ušutkati nismo samo odvratne izgledom, već je Ruby “hezbolaška kurva… zavidna na klitorisu kao i na penisu”. U isto vrijeme, u zemlji koja čini sve kako bi istrijebila i asimilirala Aboridžine, Celeste je neprestano prisiljena braniti svoju pripadnost Aboridžinima na temelju svog izgleda.
Zbog takve ‘sastavljene’ dehumanizacije nam je još teže biti prisutnima na internetu, što nas dovodi do sarkastičnog komentara da ponekad želimo da nas muškarci tretiraju kao što tretiraju bjelkinje i “samo” nas prozivaju “debelim, ružnim kurvama”.
To što su druge feministkinje tako temeljito izvrnule smisao našeg izlaganja nije samo uznemirujuće već je i sramotno za feminizam.
Kada se u ime “intersekcionalnosti” aboridžinske i arapske feministkinje, kojima je tek nedavno omogućen pristup platformi, napada zato što “intersekcionalne feministkinje” očito ne razumiju razliku između kritike seksističkih ideja i ruganja ženama. Tada možemo zaključiti jedino da feminizam griješi kada je u pitanju koncept i praksa intersekcionalnosti.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
