Prije nekoliko dana, točnije, 5. kolovoza, prošla je godina dana od stupanja na snagu Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola. Sabor je 15. srpnja prošle godine usvojio Zakon s 89 glasova “za” i 16 glasova “protiv”. Ovaj zakon je povećao prava lezbijki, gejeva i njihovih obitelji i/ili djece na razinu koju istospolni parovi na području Hrvatske nikad nisu imali.
Raniji Zakon o istospolnim zajednicama koji je stupio na snagu 2003. godine je, naime, prepoznavao samo prava međusobnog uzdržavanja i pravo na stjecanje zajedničke imovine. No, budući da se Zakon pokazao kao teško ostvariv u stvarnom životu, nijedna službena zajednica ove vrste nikad nije sklopljena. Zakon o životnom partnerstvu je omogućio ostvarenje svih prava koja se stječu brakom, osim prava na sam naziv “brak” i na posvajanje djece. Dodatnu važnost Zakona predstavljaju oni dijelovi koji se očituju i van pravnog okvira, a to su sigurnost i zaštita obitelji te prepoznavanje na koje se čekalo toliko dugo i koje je toliko dugo bilo osporavano.
Zakon o životnom partnerstvu je usvojen osam mjeseci nakon referenduma o ustavnoj definiciji braka. Rezultati referenduma su pokazali da, od ukupnih “palih” glasova, 65,87 posto građanki i građana smatra da u Ustavu treba biti upisano kako je brak životna zajednica žene i muškarca, dok je 33,51 posto građanki i građana smatralo suprotno. Ono što zabrinjava jest to da je izlaznost je iznosila niskih 37,90 posto. Kao da ne pričamo o ljudskim pravima.
ILGA Europe je ovo proljeće objavila rezultate istraživanja o razini prava LGBTIQ zajednice u državama Europe. Hrvatska po ILGA-inim kriterijima osigurava 71 posto prava što ju je, od 49 država, smjestilo na petu poziciju, tik iza Velike Britanije, Belgije, Malte i Švedske.
Što objašnjava ovaj paradoks? Kako je moguće da je homofobni referendum (ujedno i prvi referendum kojeg je potaknula građanska inicijativa) bio u tako kratkom periodu nakon njegova održavanja popraćen širokim (iako i dalje nedovoljno širokim) snopom prava za LGBTIQ zajednicu u Hrvatskoj?
Smatram da se hrvatska desnica ugrizla za rep i od boli pobjegla u rupu iz koje je više nitko nije mogao čuti.
Izjave poput “može prava, ali ne i brak” su bile svakodnevne u predreferendumskoj kampanji aktera/ica koji/e su pozivali/e na glasanje za opciju “za”. Gotovo svi argumenti desno orijentiranih političara i političarki su išli u tom smjeru i, kad su dobili “ali ne i brak”, za “ipak ne može prava” je bilo prekasno.
Sve se odlično uklopilo u prvotni plan Vlade koja nikad i nije predlagala gej brak. Dapače, od svibnja 2012. Milanović je govorio jedino i isključivo o nekoj vrsti registriranog partnerstva. Bio je to korak naprijed u odnosu na Plan 21 i Program Vlade RH u kojima se riječ istospolno, brak ili registrirano partnerstvo uopće ne spominju već se sve pokriva “slobodom izbora životnog stila”. Ovakve inkrementalne, “korak po korak” izjave ukazuju na to da je tijekom vremena Vlada pažljivije birala riječi. Pretpostavljam da se radi o strahu od reakcije javnosti jer je ipak riječ o vladi koju su građanke i građani već nakon 100 dana ocijenili ocjenom “dovoljan”. Od tih polaganih promjena u društvenom diskursu Vlada nije odustajala ni u periodu do referenduma, ni u vremenu same referendumske kampanje i sukladno tome je Saboru na usvajanje poslala Zakon o životnom partnerstvu gdje značajnim smatram i to da se hladna riječ “registrirano” zamijenila ipak ljepšom “životno”.
Orijentiranje na isključivo raspravljanje o tradicionalnoj i povijesno utemeljenoj definiciji riječi “brak” je dovelo do toga da su se građanke i građani samo na to i orijentirali. Željka Markić jest pokušavala javnosti poslati poruku kako lezbijke i gejevi i prije proširivanja prava imaju ista prava kao i ona, ali to jednostavno nitko nije čuo. Vezanjem uz Katoličku crkvu, U ime obitelji je svoje referendumsko pitanje poslala na put na kojem se raspravljalo samo o religiji i tradicionalnom braku.
O tome dovoljno govore i izjave najutjecajnijih hrvatskih konzervativnih političara.
Primjerice, Tomislav Karamarko je prilikom objašnjavanja zašto će zaokružiti “za” rekao (a ovo stoji na službenoj stranici HDZ-a): – Zašto? Želimo zaštititi tradicijske vrijednosti, brak kao životnu zajednicu muškarca i žene. Prava homoseksualnih veza mogu se pak riješiti na neki drugi za njih zadovoljavajući način, a mi ćemo sve učiniti da tako i bude. Ali, ponavljam, zaštitit ćemo tradicijske vrijednosti. Slično je postupila i Ruža Tomašić, tadašnja predsjednica HSP Ante Starčević, kad je izjavila: – Obitelj je stup društva, a brak je zajednica muškarca i žene. Dakle, nisam za to da se istospolnim parovima onemogući pravo na mirovinu, zajednički život i slično, no jesam za to da ti parovi ne mogu stupiti u brak i usvajati djecu.
Tijek misli me dovodi i do naziva udruge “U ime obitelji”.
Smatram da se udruga, kako bi omekšala potrebnu većinu stanovništva, koja zasigurno ne bi podržala radikalniji nastup protiv istospolnih osoba, građankama i građanima predstavila s nazivom s kojim su se mogli poistovjetiti svi koji drže do svoje obitelji. Spajanjem ljubavi prema obitelji i potrebe za njenom zaštitom, referendum je uspio. No, to je ujedno predstavilo i neprovedivost daljnjih diskriminatornih potraživanja pod okriljem zaštite braka i obitelji.
Građanke i građani su mjesecima slušali o prikupljanju i provjeri potpisa, o raspravama u Hrvatskom saboru, o očitovanju Ustavnog suda, te o kampanji “za” i “protiv”. Stoga, dojma sam da im je nakon referenduma već bilo poprilično dosta te teme. Usvajanje Zakona o životnom partnerstvu je održano zadnjeg radnog dana Hrvatskog sabora prije dvomjesečne ljetne pauze. Neki aspekti javnosti su uvjereni da je Zakon o životnom partnerstvu u tom trenutku poslužio odvlačenju pozornosti građanki i građana od Zakona o radu kojem su se protivili oporba, sindikati i poslodavci, a koji je usvojen tog istog dana.
Meni se, s druge strane, čini da se sa Zakonom o životnom partnerstvu čekalo kako bi vrijeme ispuhalo homofobni balon. U njemu su u ljetu 2014. ostali samo udruga U ime obitelji i konzervativni političari koji uho javnosti više nisu imali. Dio priče su, naravno, ostale i lezbijke i gejevi, zajedno sa svojim obiteljima na koje se Zakon najviše odnosi, a nad čijim se glavama taj ispuhani balon i dalje nadvijao. Naravno da je U ime obitelji poslala otvoreno pismo saborskim zastupnicima prije izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu u kojem je naglašavala da se pokušava izigrati volja birača. Naravno da je i HDZ imao amandmane u kojima traže odgodu primjene Zakona do 2016., pravo na priziv savjesti matičara i nemogućnost skrbi nad djecom. No, nitko ih više nije čuo.
Zakon o životnom partnerstvu je bio neka vrsta kompromisa, a dojma sam da građanke i građani ne vole kad netko pokuša potkopati kompromis. Upravo zbog toga oko životnog partnerstva nije dizana prevelika buka. Udruga U ime obitelji, koja jest dizala buku, ubrzo je pretrpjela politički poraz, u trenutku kada nije prikupila dovoljan broj potpisa za još jedan referendum.
Ministar uprave, Arsen Bauk, desetak dana nakon stupanja Zakona na snagu izjavio je: – Mislim da je i samo provođenje referenduma o ustavnoj definiciji braka pomoglo tome jer je time uklonjena bojazan dijela građana da bi u zakonu moglo biti i više od onoga što je sad u njemu.
U ime obitelji je možda zabila prvi gol, ali ih je ubrzo primila 80. Toliko je, naime, životnih partnerstava dosad sklopljeno. Danas u Hrvatskoj u životno partnerstvo ulaze javne osobe, istospolni partneri iz regije, strani državljani s hrvatskim državljanima, a nedavno je dodijeljena i prva partnerska skrb nad djetetom. Sve to samo govori da noć nije uspjela pojesti pravdu, a da hrvatsko društvo ima granicu u oduzimanju, da se poslužim riječima zastupnika Kolmana, “temeljnih ljudskih sreća, želja i nadanja”.
Ova će se tema zasigurno ponovno pojaviti u kampanji za parlamentarne izbore i javnim debatama koje će ju pratiti, baš kao što se pojavila i u kampanji za predsjedničke izbore. Razlika je u tome što će se ovog puta s njom suočiti političari koji pretendiraju na pozicije koje su Zakon omogućile i koje ga, isto tako, mogu i ukinuti. Na svima nama koji smo i 1. prosinca 2013. bili na pravoj strani povijesti ostaje da tom društvu ukažemo da nikakvog oduzimanja nije smjelo i ne smije biti.
Na kraju krajeva, Zakon nalaže da se odluka donesena na referendumu ne smije mijenjati samo u narednih godinu dana, a svijet se ionako dijeli na ljude koji se za napredak bore i na one koji se s napretkom kad-tad moraju pomiriti.
