Ako je kapitalizam doba potrošne robe, onda je patrijarhalni kapitalizam doba potrošne seksualnosti. Kapitalističko-patrijarhalni odnosi definirani su nestajanjem modela ‘moralne kućanice’ i uspjehom novih oblika pokoravanja kroz liberalnost ili neokolonijalne oblike liberalnosti.
Istinski kapitalistička seksualnost javlja se kratko nakon Drugog svjetskog rata te se potvrđuje u osamdesetima kroz ‘seksualnu revoluciju’. Politička je situacija dovela do toga da se neki seksualni aspekti dovode u pitanje te da se tako otvori mjesto novima za daljnu političku promjenu. Tijekom razdoblja seksualne revolucije bilo je mnogih težnji za dominiranjem među ženskim pokretima, kako onih istinski revolucionarnih, tako i reformističkih. Kao i u ishodima većine borbi protiv tlačitelja u prošlom stoljeću, tako i u ovom slučaju, rezultat je bio kompromis između neoliberalnih i postmodernističkih segmenata i buržujskih službi. Kapitalistička liberalizacija se primjenjivala u borbi za demokraciju, ljudska (ženska) prava, ali i za seksualnost. Tabui i moraliziranja padali su pred profitom i kapitalističkim gomilanjem. Tradicionalna obitelj se urušavala, broj razvoda i nevjenčanih se povećavao, izvanbračne trudnoće bile su u porastu, a tako i seks među tinejdžerima. Seks više nije bio javna tabu tema i industrija pornografije je eksplodirala. Razdoblje seksualne revolucije pokrenulo je i queer pokret te promoviralo alternativne seksualne načine života, i to ne samo heteroseksualnih. Ovaj je povijesni razvoj podijeljen na dva gledišta: seks pozitivni feminizam i seks negativni feminizam.
Radikalna feministkinja, autorica i aktivistica Andrea Dworkin u svojoj knjizi Pornography: Men Possessing Women piše kako je stara industrija pornografije desničarska, a nova ljevičarska, ali da joj cilj nije liberalizacija seksa nego trgovina.
Vidimo koliko je ogromna zarada na trgovanju seksualnošću, ne radi se samo o eksplicitnim prikazima golotinje za seksualno zadovoljenje fetišista i nametanje prihvatljivoga društvu nego svuda prihvaćamo mantru ‘seks prodaje’. Više seksa, veća prodaja; trend koji se više ne veže samo uz industriju pornografije nego ga kapitalistički prihvaćaju i moda, šminka, alkohol, auti, klubovi te ga čine kulturom. Sve su popularniji seksualna nastranost i nasilje. Pojava kontracepcije, pobačaja te testiranja na očinstvo čine seksualni konzervativizam nevažnim.
Dworkin opisuje ulogu žene kao ‘robe’ u seksualnom smislu, izjednačava metafiziku desničarskog i ljevičarskog stajališta. Desničarsko stajalište u potpunosti odvaja seksualnost majke i seksualnost kurve, ulogu majke zaslužuje samo djevica. Ljevičarsko stajalište je takvo da seksualnom slobodom žene ne upravlja jedan muškarac nego ju koriste mnogi. Prema tome, moderan pogled na seksualnost ne mijenja temelje onoga što biti ženom znači: postojati samo u svrhu seksualnog zadovoljenja muškaraca. Time dobivamo samo drugačije tumačenje stare pretpostavke, a to je da žena, oslobođena kuhinje, oslobođena pranja rublja, oslobođena u spavaćoj sobi, nema nikakvog karakternog značaja nego samo onog da bude seksualno dostupna muškarcu.
Dworkin dalje piše: “Muškarci ljevičari novu pornografiju smatraju radikalnom. Ljevičari seks smatraju ljevičarskim fenomenom; potražnja za ženama najčešće je seksualne prirode. Smatraju kako im je politika seksualnog oslobođenja urođena kao ljevičarima, masovni marketing materijalom koji ženu smatra kurvom pripisuju politici seksualnog oslobođenja. Pornografske svodnike veličaju kao stručnjake i spasitelje. Larry Flynt je proglašen spasiteljem, herojem radničke klase, Hugh Hefner viđen je kao pionir seksualne slobode”. Dworkin nastavlja o ljevičarima: “Muškarac, koji je seksualno oslobođen, želi, proizvodi, konzumira i ima pravo na pornografiju jer je ona zadovoljstvo. Ljevičarska osjetljivost promovira i štiti pornografiju jer ona označava slobodu. Slobodu u masivnom marketingu žene kao kurve. Oslobađajuća seksualnost za ženu znači biti iskorištena, uskraćena individualnosti, oduzete seksualne osjetljivosti osim u smislu da služi muškarcu”.
“Nova je pornografija ljevičarska i ona je masovna grobnica u koju ljevičari odlaze umrijeti. Jer ne mogu imati i kurve i politiku”, Dworkin završava.
Moderni ‘seks pozitivni’ feminizam pozicirao se ne pročelje većeg trenda kako bi ukalupirao patrijarhiju u modernu političku ekonomiju. Štoviše, ‘seks pozitivni’ feminizam izrazito je postmoderan sa svojim desničarskim pogledima i odbacivanjem kolektivne borbe za individualnost i kupljeno viđenje oslobađanja žene, izraženi je dio Prvog svijeta sa udjelom koji ima u unaprijeđenju obrazaca međunarodnog iskorištavanja sa eksplicitnom ili implicitnom podrškom za seks turizam.
Potražnja za nastranim u kasnokapitalističkoj seksualnosti u porastu je zahvaljujući podjeli na Prvi i Treći svijet, što čini savršeno okruženje za unaprijeđenje patrijarhalnih odnosa od strane liberalnih političkih pokreta. Treći svijet postaje epicentar razvoja seks turizma u službi muškarcu sa zapada, muškarcu Prvog svijeta. Liberalne i ‘seks pozitivne’ feministkinje globalnog sjevera veličaju razvoj ‘individualne slobode’ kao nešto potrebno ženama globalnog juga za postizanje istoga, zanemarujući da sustav Prvog svijeta zahtijeva ne samo pokoravanje globalnog juga za postizanje svog cilja nego i to da društvo Prvog svijeta nikad nije bilo više nasilno i patrijarhalno.
Sve obrane u korist ‘seks pozitivnog’ feminizma se kreću oko istog argumenta, onog o seksualnosti kao sramoti. Primjerice: “U suštini, ‘seks pozitivne’ feministkinje slažu se oko toga da bi ljudi trebali sudjelovati u različitim seksualnim činovima i imati raznolike seksualne izbore bez srama, dokle god su ti izbori sigurni i konsenzualni. Postizanjem seksualnog oslobođenja žene se ne trebaju sramiti svoje prirodne želje za seksom koja zbog toga smanjuje ugnjetavanje od strane društva. Osuđivanje seksualne slobode žene uobičajen je problem protiv kojeg ‘seks pozitivne’ feministkinje vode borbu. Osuđivanje seksualno oslobođenih žena kao kurvi Alon Levy sažeto definira kao implikaciju da se žena treba sramiti ako se upušta u seksualan čin neodobren od strane tradicionalnog društva”.
Problem nije u tome je li osuđivanje seksualne slobode stvarno, ono jest stvarno, nego što pronalaženje razloga za takvo osuđivanje u nekim povijesnim događajima, traženje razloga za daljnje osude u modernom društvu i liberalizacija izbora ustvari prikrivaju nasilje i mržnju prema ženama. Muškarac će naći bilo kakav izgovor da je ‘ona to htjela’ pa čak i osuđivanje seksualne slobode žene. Dva su tipa takvog osuđivanja: ono rođeno iz neslaganja sa modernim seksualnim razvoje i ono proizašlo iz kulture silovanja. Problem nastaje kada se ta dva tipa spoje i postanu središnji princip moderne seksualnosti. Kada se neprijateljem smatra tradicionalno društvo umjesto svake manifestacije patrijarhata, bilo starog, bilo novog, nepažnjom postajemo suučesnici u modernizaciji patrijarhata. Ignorirajući definiciju promiskuiteta koja ide u prilog osuđivanju seksualnosti se ne približavamo pravoj biti problema.
Jedna od visoko rangiranih definicija osuđivanja seksualnosti u Urban Dictionaryju glasi: “Nesretan fenomen kroz kojeg ljudi osuđuju ili izruguju žene koje uživaju u seksu, koje se često seksaju ili za koje se samo nagađa da sudjeluju u seksualnim aktivnostima. Fenomen je često popraćen urbanom legendom o tome da se vagina širi ili opušta čestom upotrebom, dok seks uopće nema utjecaja na veličinu vagine.“
Iako su se pogledi na seksualnost liberalizirali u prošlom stoljeću, temeljna priroda seksualne paradigme, one o erotizaciji i dominaciji, ostala je nepromijenjena. Podređenost kroz viktorijansku monogamiju iz sadašnjosti pozdravlja nastrana poliamorija kao produžetak kapitalističke genijalnosti, proširena ponuđenim izborima. Previše je feminističkog aktivizma potrošeno na unaprjeđenje logike kapitalističkog društva, umjesto na borbu za seksualnost istinski suprotnu patrijarhatu. Nema sumnje da stižu novi oblici kapitalističke seksualnosti i da će ‘seks pozitivne’ feministkinje biti na prvim crtama i tako probuditi mržnju i prijezir tradicionalnog muškog kapitalističkog društva, iako još uvijek povezane sa temeljnim principima sustava. U suprotnosti tome, korijeni modernog feminizma leže u identifikaciji promjene seksualnih običaja kao napretka samo u buržujskom smislu.
Skoro sve kritike takozvanog ‘seks negativnog’ feminizma teže izrugujućim optužbama ‘desničarskog puritanizma’. Cathy Crosson u svom članku Pornografija i seks cenzura rad Dworkin i MacKinnon opisuje kao ‘duboko konzervativan’, ‘rodnomrzeći’, ‘antiseksualan’, ‘diktatorski’ i proziva ga ‘feminizmom viktorijanskog doba’. U članku se dotiče i zaključka knjige U obranu pornografije autorice Nadine Strossen koji feminističku filozofiju koja je za cenzuru izjednačava sa desničarskim pogledima na seksualnost i rodne uloge. Kada sva neslaganja svedemo na problem ‘čistunstva’, primjećujemo da je ‘seks pozitivni’ feminizam zaslijepljen dinamikom između stare i nove seksualnosti i vidimo neuspjeh u prihvaćanju bilo kakve kritike seksualnosti koja identificira dominaciju muškarca, bez obzira na bilo kakve površne povijesne karakteristike proizvedene za i od strane svake patrijarhalne društvene formacije pojedinačno. Naše shvaćanje toga da politička ekonomija stoji iza razvoja moderne seksualnosti pomaže nam razumjeti kritiku Crosson: “Empirički je netočno da seksualni materijali uzrokuju nasilje i seksizam u ikakvom važnom smislu. Nijedan ugledan znanstveni dokaz ne ukazuje na uzročno-posljedičnu vezu dok su dokazi protiv toga prilično neosporivi. Strossen navodi brojne studije koje pokazuju da cenzura seksualnog izražavanja negativno korelira sa spolnom jednakošću. Saudijska Arabija izrazito zabranjuje pornografiju, Kina, u kojoj se nameće smrtna kazna za trgovanje pornografijom i u kojoj su žene prisiljene na pobačaje teško da su modeli liberalizacije žene. S druge strane, zemlje koje su najtolerantnije prema erotskim materijalima, poput Danske i Švedske, postigle su veću spolnu jednakost od ijednog zapadnjačkog seksualno represivnog društva”.
Za razliku od starih kapitalističkih društava, gdje se kapitalistička seksualnost imala vremena razvijati, u modernim kapitalističkim društvima periferije, gdje je kapitalizam mlad, razmnožavanje ‘spolnog egalitarizma’ nije toliko napredno. Zajedno sa tržištem seksualnosti, sve žene trebaju izaći iz kuća i pridonijeti ekonomiji na kapitalistički vidljiv način. Nemogućnost Crosson da vidi povijesne uzroke iza različitih političkih stanja seksualnosti u svijetu i zato griješi u kada između napredujućih stavova prema pornografiji i ostalih spolno egalitarističkih praksi vidi uzročno-posljedičnu vezu. Opozicija ‘novoj seksualnosti’, kontracepcija i ostali primjeri jednakosti u granicama lijevo-liberalne paradigme su u korelaciji zato što zajednički čine mrežu međusobno pojačavajućih i duboko konzistentnih setova praski seksualnosti koji služe specifičnoj svrsi proizvodnje.
Angel Archer naglašava: “Ideologija liberalne demokracije i kapitala naginje izjednačavanju posla. Kako bi se profit akumulirao u razmjeni robe (koja je produkt primijenjene radne snage), apstrakt radne snage mora imati mogućnost biti kupljen i prodan – tražen od strane kapitala. Proizvoljne zabrane ljudskih prava, kojima se protive gledatelji pornografskih materijala, kao što su sprječavanje žena da rade izvan kuće, ne slijede logiku kapitalističkog akumuliranja. Gledatelji pornografskih materijala konzumiraju tehnološki napredan produkt seksualnog rada te su tako vođeni ideologijama mnogo naprednijim iz perspektive da kapital ima mogućnost izvući vrijednost iz rodnog iskorištavanja”.
Ukratko, ‘seks pozitivni’ feminizam predstavlja nevjerojatno zakržljao pogled na oslobođenje uvedeno iz napretka kapitalističke kulture i industrije.
Prevela i prilagodila Sonja Novoselić
