Koliko je abortus zapravo ‘legalan’ u Hrvatskoj?

“Dobar dan, jesam li dobila CESI?”, upitao je pomalo preplašeni ženski glas s druge strane žice.

“Da, jest. Izvolite”, kazala je aktivistica Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje.

“Znate… Trudna sam i ne želim dijete. Htjela bih pobaciti, a u gradu u kojem živim, u Našicama, ginekolozi ne žele izvršiti abortus. Zvala sam i susjedni gradi i oni su me također odbili. Nisam znala što ću, pa sam na internetu našla Vašu udrugu. Je li mogu kod vas izvršiti abortus?”, upitala je zbunjena žena preko telefona.

Međutim, CESI je je feministička organizacija koja se zalaže za unapređenje društvenog položaja žena i ostvarenje spolne i rodne ravnopravnosti te za puno provođenje svih zakona i međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava, ali nikako ne vrši medicinske zahvate. No, ovakav ‘poziv u pomoć’, uz ostala istraživanja o kojima je Libela već izvještavala, potakli su nas da istražimo što se u hrvatskim bolnicama zapravo zbiva kada je riječ o prekidima trudnoće.

Iako je legalno dopušten, različitim se metodama i načinima nastoji ograničiti pravo žena na siguran i dostupan abortus.  Cijena pobačaja je neopravdano visoka i razlikuje se od bolnice do bolnice, a doseže i visinu minimalne plaće. Stigma i poniženja koje trpe žene koje odlaze na pobačaj ne mogu se mjeriti novcem.

Prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, u Republici Hrvatskoj žena može legalno izvršiti prekid trudnoće bez dozvole komisije, ukoliko se radi o trudnoći koja traje do 10 tjedana. Prema istom Zakonu te na temelju rješenja Ministarstva zdravstva od rujna 1996. godine prekid trudnoće se može obaviti u samo za to ovlaštenim stacionarnim zdravstvenim ustanovama. Svaki prekid trudnoće sukladno zakonskim propisima prijavljuje se na odgovarajućem obrascu u Hrvatski zavod za javno zdravstvo.

Upravo prema takvim obrascima, zabilježeno je kako je tijekom 2011. godine prijavljeno 10.401 prekida trudnoće, od čega ih je 4.347 ili 41.8 posto bilo na zahtjev žene. U usporedbi s 2010. godinom, porastao je i ukupan broj prekida trudnoća, kao i onaj na zahtjev žena.

Od žena u kojih je izvršen legalno inducirani prekid trudnoće najviše je onih u dobi od 30 do 39 godine (45,04 posto).  Ako tome dodamo podatak da je među ženama koje traže prekid trudnoće najviše onih koje već imaju jedno (823, odnosno 18,9 posto), dvoje (1.190 , odnosno 27,4 posto) ili troje i više djece (775, odnosno 17,7 posto) i u 2011. godini se potvrđuje činjenica da se prekid trudnoće još uvijek koristi kao sredstvo kontracepcije.

Zašto je abortus i dalje kontracepcijsko sredstvo?

Razlog tome je još uvijek poprilična neinformiranost populacije o modernim metodama kontracepcije, ali i nedostupnost kontracepcijskih pilula. Naime, u Hrvatskoj kontracepciju ne pokriva zdravstveno osiguranje i stoga korisnice moraju plaćati punu cijenu. U situaciji kada je u Lijepoj našoj više od 300.000 nezaposlenih, od čega je više od pola žena, a desetci tisuća ljudi radi i ne prima plaće, pitanje je tko si može priuštiti kontracepciju koja je skuplja od sto kuna (prosječna cijena kontracepcijskih pilula) mjesečno. Naravno, kako živimo u izrazito katoličkoj zemlji, još uvijek prevladava mišljenje kako su kontracepcijske metode ‘zlo’ i ‘direktan udar na natalitet’. Crkva kao jedinu vjerodostojnu kontracepcijsku metodu drži apstinenciju, koja očito ‘ne pali’.

{slika}Bitno je naglasiti da prekid trudnoće na zahtjev žene  plaćaju same prema cjeniku zdravstvene ustanove, a to može varirati od 1.800 kuna u OB Bjelovar do 700 kuna u OB Slavonski Brod ako ste Rh pozitivna, odnosno 1.000 kuna ukoliko ste Rh negativna.

Preko priziva savjesti do privatne prakse

No, osim neinformiranosti o kontracepcijskim metodama, njihovoj nedostupnosti te ‘paprenim’ cijenama, ono što je najintrigantnije od svega jest što su neke medicinske ustanove odlučile ne vršiti abortuse na zahtjev žene zbog ‘priziva savjeti’. Ili ih pak vrše, ali ilegalno. Naime, Sanja Cesar u svom tekstu na ovu temu iz lipnja 2011.  godine naglasila je kako prigovor savjesti, na kojeg se pozivaju liječnici koji ne žele raditi pobačaje i stigma koja prati taj čin, stvorili su uzak krug zaposlenih u medicini koji profitira od toga. Tako je u listopadu 2010. godine privedeno pet liječnika Odjela za ženske bolesti i porodništvo varaždinske bolnice pod sumnjom da su zlouporabili položaj i krivotvorili dokumente, odnosno da su vršili ilegalne pobačaje i dvostruko ih naplaćivali, i od HZZO-a i od pacijentica. Naravno, to nije bio jedini takav slučaj.

Prije svega, da pojasnimo pojam ‘priziv savjesti’. Riječ je o dozvoljenom činu zakonske neposlušnosti koje se opravdava sukobom između određenog dijela koje propisuje zakon i dubokih vjerskih, moralnih, filozofskih ili političkih uvjerenja osobe koja to djelo treba izvršiti. Suštinska premisa ljudskih prava jeste da se artikulacijom vlastitih prava ne povređuju ili ne uskraćuju tuđa prava. Ili, da suviše slobode za nekog ne rezultira sa manje slobode za druge. Upravo tu je sadržana sva kompleksnost i osjetljivost manifestacionih formi slobode savjesti, uključujući i definiranje pozicije i statusa instituta prigovora savjesti. U praksi iskrsavaju brojni i nimalo naivni problemi, a najbrojniji su prigovori izvedeni iz religijskog uvjerenja  na primjer, kod zaposlenih u javnim zdravstvenim ustanovama odbijanjem da izvrše abortus ili eutanaziju, ako je zakonom dozvoljena, ili kod pojedinaca kao privatnih ličnosti, odbijanje obaveznog osiguranja. Država je, s druge strane, ovlaštena da nametne zakone bez obzira na religijska, ideološka, politička, filozofska i druga uvjerenja njenih građana. U većini zakonodavstava u svijetu nije posebno obrađen, niti u ustave i zakone ugrađen institut prigovora savjesti, nego se pretežno dovodi u vezu sa poglavljima o slobodi misli, savjesti, vjeroispovijesti, uvjerenja i dr.

Priziv savjesti je u Hrvatskoj reguliran Zakona o liječništvu koji kaže da “radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke. Ako je liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja zdravstvenu djelatnost ili kod drugog liječnika koji obavlja privatnu praksu, mora o odluci izvijestiti svog nadređenog, odnosno poslodavca.”

Kao što je već spomenuto, brojni su i liječnici koji se u radno vrijeme pozivaju na prigovor savjesti, a poslije podne ili privatno obavljaju pobačaju i novac zadržavaju za sebe.  U manjim sredinama često svi liječnici ulažu prigovor savjesti, tako da su žene prisiljene doći kod njih privatno. Problem je što ginekolozi ne ispostavljaju račune pacijenticama,  čime su i bolnice materijalno oštećene. Osim toga, u praksi se događa da se prekid trudnoće obavlja u za to neovlaštenim zdravstvenim ustanovama, te se samo u slučaju komplikacija žena javlja u ovlaštene stacionarne zdravstvene ustanove. Međutim, iako brojni ginekolozi i ravnatelji bolnica znaju za nedjela svojih kolega, niti jedna službena prijava nije stigla Hrvatskoj liječničkoj komori.[1]

“Statistika o prigovoru savjesti ne vodi se rutinski”, odgovorili su na naš upit iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

Statistika kaže jedno, ‘istraga na terenu’ drugo

I upravo poznavanje situacije od prije te nelogičnost nekih brojki u Izvješću o prekidima trudnoće u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj u 2010. godini nagnali su nas da same kontaktiramo bolnice i pokušamo doznati što se zapravo zbiva u ‘praksi’.

Naime, tumačeći brojke iz godinu u godinu, čini se kako u nekim bolnicama se godišnje izvrši nekoliko stotina spontanih pobačaja i onih iz medicinski opravdanih razloga, dok samo nekoliko na zahtjev žena. Također brojke govore kako se u nekim bolnicama izvrši gotovo dvostruko više ovih na zahtjev nego abortusa zbog oštećenog ploda ili problema s trudnoćom.

Primjerice, Split je grad od gotovo 200.000 stanovnika i stanovnica. Promatrajući tablicu prekida trudnoća iz 2010. godine, čini se kako su i građanke okolnih gradova poput Sinja, u kojem nije izvršen ni jedan legalno inducirani pobačaj, bile primorane zatražiti medicinsku pomoć u najvećem dalmatinskom gradu. No, ako su Splićanke i njihove susjede iz okolnih mjesta prekidale trudnoću u KB-u Split, statistika vuče dodatna pitanja. Dakle, u 2010. godini u Splitu 413 žena je izvršilo pobačaj jer im je plod bio oštećen, 25 ih je imalo spontani, 72 ostalo, a 103 abortusa su bili željeni prekidi trudnoće. Brojka od preko 400 žena koje su imale oštećen plod ukazuje na medicinski problem žena u Dalmaciji te ako se nadležni nisu zapitali, savjetujemo im da što prije provjere što trudnice u Splitu i oko Splita jedu, piju i kakav zrak udišu budući da se, po našoj skromnoj procijeni, češće od uobičajenog, njihovi plodovi oštećuju.

Situacija u 2011. godini nije se nimalo promijenila. Štoviše, broj pobačaja zbog abnormalnog začeća je porastao na 483, a u prošloj godini je izvršeno tek 80 abortusa na zahtjev žena. I Split nije jedini ovakav slučaj.

S druge strane, u Rijeci se izvrši gotovo trostruko više pobačaja na zahtjev žene nego onih zbog abnormalnog začeća (oštećenog ploda), a u Puli, Varaždinu i Sisku gotovo dvostruko.

Želeći doznati ‘informaciju više’ zašto neke bolnice imaju zapanjujuće male brojke u rubrici ‘legalno inducirani abortus’ ili je ta brojka okrugla nula, nazvale smo neke od njih i predstavile se kao trudnice koja nikako ne žele postati mame.

Iz OB Bjelovara i OB Slavonskog Broda transparentno i ljubazno odgovaraju na sve naše upite, od toga koliku cijenu plaćam pa sve do vremena koje bi u bolnici tom prilikom trebala provesti. U OB Nova Gradiška su kazali kako ‘godinama ne rade legalno inducirane pobačaje’, iako podaci i iz 2010. i 2011. govore drugačije. Naime, i lani i preklani je izvršen po jedan abortus na zahtjev žene u Novoj Gradiški. U brojnim bolnicama, poput OB Zaboka i DZ Metkovića, tek su znali kazati kako ne vrše abortuse na zahtjev žene te da ne znaju kome se dalje obratiti.

“Kontaktirajte svog ginekologa, on će vas uputiti… u Zagreb, valjda”, uglavnom su bili odgovori dajući mi do znanja kako je abortus i dalje tabu tema u manjim sredinama te da se izbjegava razgovarati o njemu, a kamoli ga čak provoditi.

Intrigantno jest što je Zabok u 2010. godini prijavio 37, a u 2011. 46 legalno induciranih pobačaja. Nakon tjedan dana smo ih nazvale opet i predstavile se kao novinarke i tek tada bolnice nisu htjele ništa komentirati. Zapravo, od većine bolnica nismo mogle dobiti službene izjave putem telefona, pa smo im poslale i upite elektronskim putem. Žalosno je što smo od devet upita, dobile odgovore od samo dvije bolnice.

Ako želite abortirati u OŽB Pakrac, morate proći komisiju. Znate, ipak je čin abortusa sličan upisu na fakultet, odsluživanju vojnog roka ili pak polaganju vozačkog ispita, pa je tu komisija. Iz nekih bolnica poput Vinkovaca prebacuje se odgovornost s jedne osobe na drugu, pa je tako kolegica “zadužena za informacije o pobačajima” bila dostupna tek od sljedećeg tjedna.

U požeškoj bolnici, koja je ujedno i županijska, pritom nisu znali obavlja li pobačaj bolnica ili Dom zdravlja, pa je poziv prebačen na njega. U Domu zdravlja sestre pak inzistiraju na imenu ginekologa kako bi mi znale kazati mogu li izvršiti pobačaj ili ne, što dovodi do zaključka da opet neki obavljaju, a neki ne. Ili je pak abortus moguće izvršiti u nečijoj ‘privatnoj praksi’ za mnogo višu cijenu ‘usluge’ i zajamčenu anonimnost, do čega se očito jako pazi u manjim sredinama. I Našice s početka priče izvršavaju pobačaj samo ako za to postoje medicinski opravdani razlozi, u suprotnom sve prebacuju na osječku bolnicu. U Dalmaciji su i dalje šturi na odgovorima, pa se tako nakon početnog muka dobiju odgovori poput: “Ne radimo to, eto i to smo riješili. Imate li još pitanja?”

“Potrebno je napomenuti da dio prijava prekida trudnoće, na žalost ne dobivamo na zakonom propisanom obrascu ‘Prijave prekida trudnoća’, već iz redovite bolesničko-statističke baze podataka“, napominju na stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, čime se, na neki način, i oni ograđuju od ovih brojki.

Sviđalo se to dežurnim dušobrižnicima ili ne, abortus je pravo žene. Čin abortusa je odluka žene da sama raspolaže svojim tijelom i donosi odluke. Budući da bi države i državne institucije trebale poštivati pravo na pobačaj kao što poštuje i ostala ljudska prava (ili bi treba poštovati) poput  ljudskog dostojanstva, jednakosti, tjelesnog integriteta, abortus bi trebao biti legalan, siguran i sastavni dio kontrole žena nad svojim životom. Baš kao što mnoge Amerikanke upravo sada nastoje dokazati republikancima, ženino tijelo je isključivo njeno vlasništvo te Crkva i država se nemaju pravo miješati u to što ona čini s njim i što joj se (ne) nalazi u maternici.

Štoviše, abortus na papiru i jest legalan, međutim, i dalje u 21. stoljeću, nije dostupan, bilo zbog ‘priziva savjesti’, bilo zbog financijskih razloga, bilo zbog reakcije društva na žene koje pobace jer ne žele dijete. I to nas ponovno dovodi do zaključka kako je Hrvatska zemlja dobrih zakona i propisa i nevjerojatno loše provedbe istih.