Nakon prvog izdanja bijelog feminizma o Taylor Swift, vrijeme je za obračun s osobom koja je Taylor ‘naučila’ feminizmu. Slatka bucmasta djevojka u koju se svijet ‘zaljubio’, gledajući je u raznim izdanjima u seriji Girls, sljedeća je na popisu problematičnih bijelih feministkinja.
Lena Dunham rođena je u New Yorku 13. svibnja 1986. u imućnoj obitelji koja ima veze posvuda – to bi bilo jedino objašnjenje za produkciju njezine (tada) ne do kraja izrađene ideje o životu četiri prijateljice u četvrti Brooklyn.
Dok ne piše scenarij za novu seriju ili film, Lena se jasno i glasno ponosi svojom aktivističkom stranom, koja joj, zbog njezinih slojeva privilegija i oglušivanja na probleme ostalih, ne polazi baš za rukom. Velika pobornica Hillary Clinton i organizacije za pomoć i promicanje edukacije o ženskom reproduktivnom zdravlju, Planned Parenthood, Lena je osigurala svoje mjesto za feminističkim stolom, no, unatoč radu kojim se bavi, stalna je meta kritika.
Iako najviše kritizirana zbog činjenice da su se u njezinoj seriji pojavljivale/i samo bijele/i glumice/ci, kritike nisu izostale za njezine komentare o crnom igraču američkog nogometa Odellu Beckhamu, niti za priču koju je dovršila rečenicom “da sam barem pobacila”, a ni za rasističke esejima koje je napisala o Indiji i Japanu.
Girls – serija za bijele žene
Premisa serije je jednostavna – praćenje života mladih žena (prijateljica) nakon fakulteta. Lena je htjela napraviti seriju s ‘pravim’ ženama i ‘pravim’ ženskim iskustvima, poput završetka fakulteta, pronalaska posla, prekida veze, prekida prijateljstva, debljanja/mršavljenja, partijanja, s pregrštom slomljenih srca i suza te s nezaobilaznim ‘pronalaženjem sebe’.
Ono što je umjesto toga napravila jest serija čija je radnja smještena u New Yorku – jednom od najvećih kulturno pluralističkih metropola svijeta, s likovima koji su isključivo bjelkinje/ci. Unatoč tome što je sama imala moć napisati i zaposliti talentirane glumice i glumce različitih izgleda, rasa i rodova, Lena još uvijek pronalazi načine ignoriranja bijeline njezine serije i žali se da Hollywood nije raznolik.
{slika}
Serija Girls predstavlja glavni primjer njezine ideje o feminizmu. Rekla je da je njezina serija feministička te da služi boljoj reprezentaciji žena, međutim, s bijelom glumačkom postavom, ona ugađa samo bijelim ženama, koje već desetljećima imaju platformu. Posljednja je sezona završila u travnju ove godine, a Girls je tako provela svih šest sezona ignorirajući želje žena drugih rasa za prikazivanjem i reprezentacijom.
Hiperseksualizacija crnih muškaraca
U razgovoru koje je vodila s dugogodišnjom prijateljicom i problematičnom feministkinjom, Amy Schumer, u jednom od svojih Lenny pisama, Lena se nije proslavila kao snažna feministkinja, dok je seksualizirala bezazleni susret s Odellom Beckhamom.
“Sjedila sam pored Odella Beckhama i bilo je tako nevjerojatno jer je izgledalo kao da me je pogledao te utvrdio da nemam oblik žene po njegovim standardima. Kao da mi je rekao: ‘To je marshmallow, to je dijete, to je pas.’ Nije to bilo zlonamjerno – samo se činio zbunjenim.
Vibra je bila u stilu: ‘Želim li je jebati? Nosi li to… da, nosi smoking. Vratit ću pogled na mobitel.’ Bilo je to kao da smo bili prisiljeni biti zajedno, a on je doslovce skrolao Instagramom, samo da ne mora gledati ženu s leptir kravatom. Meni je bilo: ‘To bi se trebalo nazvati Metropolitanski muzej odbijanja od strane sportaša.'”
Iako se mnoge od nas ponekad muče sa slikom vlastitog tijela, moramo shvatiti da ne izgledamo sve isto. U redu je ako je tvoja prijateljica viša od tebe, ako je tvoja kolegica vitkija od tebe ili ako je tvoja sestra oduvijek bila više fit od tebe. Sve i svi dolazimo u različitim bojama, veličinama i ‘pakiranjima’.
Ono što nije u redu je pretpostaviti što netko misli o tebi bez temelja. Lena je, zahvaćena u mreži vlastite nesigurnosti, izmislila razgovor u glavi s osobom koju nije niti pozdravila, kojoj sama nije uputila niti jednu riječ. Dio koji je u cijeloj priči, koju se ona trudila ispričati u veselom i humorističnom tonu, zapravo problematičan je hiperseksualizacija crnih tijela.
Lena, kao bijela žena i Odell, kao crni muškarac, žive u Sjedinjenim Američkim Državama –
mjestu koje je u zadnjih deset godina postalo glavna tema razgovora u kontekstu rase i rasnih odnosa.
Preko odbijanja zapošljavanja crnih žena i muškaraca, policijske brutalnosti, sistema ‘od škole do zatvora’, rezanja kose i kažnjavanja zbog prirodne teksture kose crnih djevojčica u školama, paternalizma, eurocentričnog kurikuluma, inicijativa isključivo na engleskom jeziku, negiranja rasizma, negiranja bijelačkih privilegija, rasističkih maskota, anti-imigracijskih praksi, kulturne aproprijacije, žaljenja na ‘obrnuti rasizam’, svastika, zločina iz mržnje, rasističkih ‘šala’, korištenja N-riječi i javljanjem novog američkog vala neonacista možemo sa sigurnošću reći da američki sustav ne gleda jednako na crne žene i muškarce (ali i ostale rase!) kao i na bijele žene i muškarce.
{slika}
Datirajući od 1500-ih i nastavljajući se u ropstvo, seksualne želje crnih muškarca i žena su prikazivane kao animalističke. Kombinacija toga s činjenicom da su crni ljudi stalno povezivani s negativnim stereotipima u mainstream medijima – gangster, zatvorenik, silovatelj, nezaposleni i tome slično – mit o tome da su crni muškarci bolji u krevetu, predstavlja se kao iskrivljena ‘nagrada’ kako bi se negirali prethodno spomenuti negativni stereotipi.
Taj mit da crni muškarci imaju bolje seksualne sposobnosti ili su veći u veličini propagira i pornografija, a dugoročno se postavlja kao oblik degradacije prekriven u kompliment.
Kao društvo, internacionalizirali smo tu smiješnu ideju da seksualnost idealnog crnog čovjeka mora ući u ovu kategoriju koja guši, koja je uvijek seksualno agresivna i postoji samo za isporuku seksualne usluge – sa specijalizacijama u bludničenju i bandi – ali nikad ne doživljava seks kao cijelu osobu. Ovo uvjerenje crnim muškarcima ukida pravo i prostor za izgradnju vlastite percepcije i identiteta kao seksualnih pojedinaca.
Nadalje, opasnost da crni muškarci vjeruju da je njihov penis njihova najmoćnija stvar koja može “ukrasti” ženu bijelog muškarca, upravo odbija od činjenice da su crni muškarci puno više od svojih spolnih organa. Seksualno objektiviziranje NIJE kompliment. Tužna je istina da je seksualna objektivizacija crnaca/kinja postala samo još jedna vrsta probavljivijeg oblika rasizma.
Lena je zanemarila rasne implikacije svojih riječi. Gura stereotipe o crnom muškom karakteru i seksualnosti – da ih mora privući svaka žena.
Njezine insinuacije motiva Odella Beckhama također imaju bolnu povijesnu povezanost bijelih žena koje optužuju i kažnjavaju crne muškarce za zločine koje nisu počinili. Njezini komentari su jasan primjer bijelog feminizma, u kojemu je Lena bila neosjetljiva na temu rase, dok je napravila pogrešan argument glede roda. Njezina podsvjesna rasna predrasuda prevladala je njezina feministička uvjerenja.
“Da sam barem pobacila”
Na svom podcastu “Women of the Hour” 2016. godine, Lena je obavijestila publiku da, iako nikada nije osobno pobacila, želi da je i da bi time imala ulogu kojom bi smanjila stigmu oko tog pitanja. Kaže da kada je bila zamoljena da podijeli svoju priču o pobačaju, ona nije imala priču o pobačaju koju bi trebala podijeliti, što je prema njoj na neki način stigmatiziralo žene koje su ih imale. “Sada mogu reći da dosada još uvijek nisam pobacila, ali željela bih jesam”, rekla je iz nekog razloga.
{slika}
Nakon što je ovakva izjava izazvala pomutnju, Lena se odlučila ispričati na svoj posebni Lena Dunham način: “Moja najnovija epizoda podcasta trebala je ispričati višestruku priču o reproduktivnom izboru u Americi, objasniti mnoge razloge zbog kojih žene žele ili ne žele imati djecu i što tjelesna autonomija doista znači”, napisala je u Instagram postu. “Stvarno se nadam da neugodna šala s moje strane neće umanjiti nevjerojatan posao svih žena koje su u ovome sudjelovale”.
Ona tvrdi da nikada nije htjela trivijalizirati ili ismijavati “emocionalne i fizičke izazove prekida trudnoće”. Na kraju je dodala kako joj je važno pitanje reproduktivnog izbora.
Eseji o Indiji i Japanu
Obzirom da se od malena voljela pismeno izražavati, ne čudi činjenica da je Lena, poput svake mlade žene koja putuje svijetom, odlučila pisati o svojim putovanjima s majkom. Eseji koji su ljudima zapeli za oko, zbog Lenine ignorancije i rasizma, su o njenim putovanjima u Japan i Indiju.
Kao bogata privilegirana Amerikanka, naučena je na određenu razinu komfora u životu pa nas, nažalost, ne čude previše njezine misli o ‘prljavoj’ Indiji ili ‘malim i niskim’ Japankama/cima.
Dok je njena majka proučavala običaje stranih zemalja i probala se što bolje uklopiti, Lena je bila nezadovoljna činjenicom da Indija i Japan nisu identični onome što je poznavala cijeli život i u čemu je odrasla.
U eseju o Indiji govori o transcendentalnoj meditaciji i spiritualnom prosvjetljenju, o bolesti i prljavštini: “Imala sam tu glupu, zapadnu ideju, kao, idem u Indiju i bit će tako transcendentno da se više neću bojati smrti, a ja ću ostaviti moje zapadnjačke tjeskobe i prihvatiti novu vrstu znanja i vratiti ga u SAD…. Umjesto toga, bilo mi je previše na svakoj razini, ‘napad na čisto čovječanstvo’, koji je bio veliki izazov mojoj OCD bakteriofobiji. Otišla sam ranije. U mojoj zemlji činimo stvarno dobar posao zatvaranja bolesnih ljudi i zatvaranja sanitarnih čvorova i zatvaranja svega što nam omogućuje da znamo da smo različiti od životinja. U Indiji, ne samo da to ne čine, već nema interesa za to.”
Suprotno Leninim krivim rasističkim pretpostavkama, u Indiji ima interesa za popravljanje svih navedenih stvari. Ovakvi primjeri su udaljeni samo par klikova mišem. Također se potužila da je tijekom svog odmora više suosjećala s “psima lutalicama koje je vidjela kod siromašnih ljudi.”
{slika}
Tijekom svog posjeta Japanu 2011. godine, Lena je napisala esej o svojim iskustvima kojima je obznanila svoje eurocentrične stavove pokazujući da je sposobna raspravljati o rasi, sve dok se ona odnosi na njezino gledište. Neki od komentara u eseju su: “Ona teži oko sedamdeset i tri kilograma i ima ruke poput papirnatih dizalica… Sjeti se da je zvuk slova L poput R i obrnuto… Budući da ste jedina bijelkinja u sobi, gotovo se osjećate nevidljivom jer ste tako vidljivi… Kada ste u Meksiku ili nekom drugom mjestu, oni barem žele vaš novac.”
Najveći problem s Lenom za mene leži u tome što sam se prvotno prepoznala u njoj. Lena nije previše visoka, ima trbuščić, smeđu kosu i velike okrugle smeđe oči. Ima čudan smisao za humor i nepravilne zube. Voli hranu i voli ‘duboko’ raspravljati o temama za koje misli da shvaća. Ona predstavlja tip prijateljice koja će doći k tebi doma kada ti je loš dan, kada prekineš prijateljstvo ili vezu. Gledajući Lenu/Hannah, mnoge od nas su se poistovijetile s njom. Mnoge od nas su poželjele biti ona.
Ja sam prestala željeti biti njezinom prijateljicom kada sam je vidjela kako se utapa u moru kritika. Iako sam u tekstu navela najglasnije kritike, Google će vam pokazati da ih ima i više.
Iz godine u godinu njezini gafovi ne prestaju te unatoč tome što ima preko 30 godina, i dalje tapka u mraku, piše neoprostive tweetove i ne pokazuje naznake da se opametila te okanila barem jednog sloja privilegija.
Mislim da ima nešto u onoj ‘s kim si takav si’. Ja ne bih željela biti takva.
————————————————————————————————————–
‘Živimo u državi s 90, 42% stanovništva bijelih Hrvatica i Hrvata. Na ulicama, televiziji, novinama, u školama i fakultetima, dućanima, kafićima i restoranima uglavnom vidimo bijela tijela sličnih crta lica te smo zbog toga uvjereni da nas se problemi rasizma i diskriminacije ne tiču, čak i ako ponekad, zahvaljujući dizanju svijesti preko socijalnih mreža, isplivaju na površinu. Čak i brojni oni i one koji/e se smatraju progresivnima, ne mogu suspregnuti podsmijeh, u najboljem slučaju pauzu u komunikaciji, kada se govori o rasnoj diskriminaciji. U današnje doba kada se nacizam polako, ali sigurno budi diljem različitih zemalja, najbolje rješenje protiv njega bio bi konstantan razgovor o i s ljudima druge rase, seksualne orijentacije, religijske opredijeljenosti i bilo koje druge različitosti. Iako smo mala bijela država, ne znači da nas se ne trebaju ticati životi i dobrobit drugih, onih od nas različiti, pogotovo ako pričamo u kontekstu naših granica, poput romskih zajednica ili pak naseljavanju imigranata. Izdanjima bijelog feminizma pokušavam skrenuti pažnju na strane (i domaće) žene i muškarce, koje/i svoju mržnju prema drugima, u obliku rasizma, homofobije, transfobije, ksenofobije ili islamofobije, pokušavaju predstaviti kao svoju granu ‘feminizma”, autorica obrazlaže ideju iza IZDANJA ‘Bijelog feminizma’.
