Ležim na plaži i razmišljam o tome koliko sam (opet) bila nedovoljno motivirana za vježbanje tokom godine. Pritom nesvjesno uvlačim trbuh u već ustaljenom pokušaju da izgledam mršavije.
Prije nekoliko tjedana napisala sam članak o #BellyButtonChallenge, no nekako mi se čini da sam tim člankom samo zagrebla u temu globalne opterećenosti fizičkim izgledom i pitanje što smo sve spremne poduzeti kako bismo izgledale bolje, a time se i osjećale vrijednije. Vrednovanje sebe kao osobe kroz fizički izgled epska je boljka muškog i ženskog roda. Ipak, istraživanja pokazuju da iako su i muškarci opterećeni izgledom, žene ipak prednjače. Uzmemo li u obzir da su žene generalno podzastupljene u medijima i da su prije svega predstavljene preko svoga tijela takvi nas rezultati ne bi trebali čuditi. Žena je lijepa, njeno tijelo je savršeno, ona je majka, ona je fatalna, njene obline zaludile su javnost. To su samo neke od uloga u kojima nas mediji prikazuju.
Kako je ljeto godišnje doba u kojem se najviše priča o tijelu žene, upitala sam nekoliko poznanica jesu li generalno opterećene izgledom svoga tijela i pojačava li se ta opsesija tijekom ljetnih mjeseci.
“Često zbog usporedbe svog tijela s drugim tijelima imamo nerealnu sliku vlastitog. Uspoređujući se s mršavijim tijelima, mislimo da smo debele pa posežemo za raznim “ljetnim” dijetama koje donose brza rješenja. Nažalost, često nezdrava. S godinama shvatiš da te tvoja težina ne definira te da drugi ne promatraju te kritično kako što sami sebe promatramo.” , rekla je Tihana.
“Kako se bliži ljeto obraćam više pažnje na izgled jer se prikazuje više kože. To znači da će me ljudi gledati ako nisam obrijana ispod pazuha ili mi noge nisu obrijane. To nije socijalno prihvatljivo. Za razliku od ostalih godišnjih doba kad se to ne vidi. Kad sam na plaži onda sam osjetljivija jer su cure oko mene ravnih trbuha, tankih nogu i sl.” , rekla je Vanja.
“Tijekom cijele godine sam jednako opsjednuta izgledom svoga tijela. Uvijek me smetaju iste stvari, naročito nakon poroda ono glupo salo oko struka. Al’ kad odem kod tate u Kraljevicu na plažu, osjećam se odlično. Tamo su svi stariji od mene tako da se ja osjećam bolje. Ipak, rodila sam dva puta i znam da za to koliko se trudim, izgledam super“, rekla nam je Marija
“Kad sam bila tinejdžerka bila sam opterećena glupostima kao što je izgled. Bilo mi je važno kako me drugi vide i kako sama sebe vidim iako sam tad bila 10 kila lakša nego li sada. U ovom trenutku mi je to smiješno, valjda ipak s godinama shvatiš da su ti bitnije neke druge stvari. Danas me fizički izgled ne dira previše. Pomislim da sam se možda trebala malo dovesti u red, ali Bože moj, volim hranu i volim jesti. Ipak kad se treba skinuti na plaži, to mi više nije problem. “, rekla je Helena.
Iako se radi o ženama koje su mnogo postigle u svom obrazovanju, poslu i/ili privatnom životu jasno je da je izgled nešto o čemu razmišljaju ili su provele neki dio života intenzivno razmišljajući o njemu. Odakle dolazi ideja da bi se trebale dovesti u red? Da su nam bedra prevelika? Trbusi nedovoljno ravni? Da bi na plaži trebale izgledati sjajno?
Rad na vlastitu tijelu mnogo je više od fizičkog izgleda
Rijetko je proces brige za vlastito tijelo nešto što uključuje mentalno, emotivno i tjelesno zdravlje ili zdravu prehranu i kontinuirano vježbanje. Svodi se na posezanje za jednostavnim stvarima koje donose brze rezultate, kao što su pretjerano vježbanje ili “ljetne brze dijete”. Kao i svi, svjesna sam da su teretane i fitness centri prepuni ususret ljetnim mjesecima. Tad moramo izgledati savršeno! Priupitala sam jednu trenericu kad se, prema njenom iskustvu, veći broj ljudi upisuje na vježbanje i kakva su im očekivanja.
“Većina osoba na vježbanje dolazi zbog izgleda pa veći broj djevojaka upisuje centre u četvrtom mjesecu i do šestog/sedmog očekuju značajne rezultate. Ipak, ne mogu reći da su to sve polaznice. Mnogo toga ovisi i o tome što fitness centar ima u ponudi. Ukoliko osobe koje ne vježbaju redovito dolaze zbog insanity programa ili crossfita vjerojatnije je da se radi o osobi koja želi instant rezultate, a ne o osobi koja želi vježbati zbog zdravlja, generalne brige za tijelo i sl.”, rekla je Iva
Posezanje za brzim rezultatima ne čudi uzmemo li u obzir da je prije 20 godina prosječna težina modela bila je osam posto manja od težine prosječne žene, a danas se ta brojka podigla na 23 posto. I dok se konfekcijski brojevi idealne žene smanjuju, stvarne žene su sve više sklone pretilosti. Taj nerazmjer stvarnosti i ideala dovodi do nezadovoljstva svojim tijelom i nezdravih težnji djevojaka i žena čija je posljedica poremećaj prehrane.
Više od 80 posto osoba koje se bore s poremećajem prehrane su žene
Procjenjuje se da barem 50.000 osoba u Hrvatskoj boluje od anoreksije, bulimije i kompulzivnog prejedanja, no službenih podataka nema. Većina osoba je u dobi od 15 do 40 godina. Iako poremećaj hranjenja imaju i muškarci, više od 80 posto oboljelih čine žene. Prema svjetskim statistikama jedna od 100 djevojaka pati od anoreksije.
Često mislimo da osobe koje imaju poremećaj prehrane možemo lako prepoznati promatrajući njihovu odnos spram hrane, fizički izgled i ponašanje. Ipak, to nije u potpunosti točno. Mnoge osobe osjećaju krivnju nakon obroka, uzimaju laksative, pretjerano vježbaju, a mnoge osobe koje pate od bulimije čak ni ne povraćaju. Neki jednostavno nakon povećanog unosa hrane u organizam drastično smanje unos hrane idući dan.
Centar BEA, neprofitna je organizacija koja radi na edukaciji stručnjaka o ranom prepoznavanju poremećaja hranjenja. Također, Centar pruža individualnu psihološku podršku i grupnu podršku osobama koje se bore s poremećajima u prehrani. Na pitanje gdje i kome se oboljeli mogu obratiti za cjelokupnu pomoć, rekli su: “Sustav za pomoć oboljelima od poremećaja hranjenja u Hrvatskoj je tek u izgradnji, no možemo biti zadovoljni napretkom -u posljednje tri godine otvorile su se 3 specijalističke ustanove za pomoć oboljelima od anoreksije, bulimije i nespecifičnog poremećaja hranjenja. Riječ je o Specijalističkom zavodu za personologiju i poremećaje hranjenja pri KBC Zagreb za oboljele starije od 18 godina, o stacionarnom odjelu Specijalističkog zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju pri KBC Zagreb za mlađe od 18 godina, te o Dnevnoj bolnici za poremećaje prehrane pri PB Sv. Ivan ( stariji od 18 godina). Uz Odjel pedijatrije na KBC Sestre milosrdnice koji već godinama uspješno sanira somatsko stanje životno ugroženih oboljelih do 18 godina, na ovaj način su se stvorili temelji za sve uspješnije liječenje ovog ozbiljnog mentalnog poremećaja. Naravno da bismo željeli imati i rezidencijalni centar koji bi objedinio sve vrste liječenja za sve dobne skupine, što je cilj kojim težimo u budućnosti. Nažalost, sve specijalističke ustanove su smještene u Zagrebu, tako da ostatak Hrvatske oboljelima pomaže kroz smještaj na odjele pedijatrije i psihijatrije, ili upućivanjem na liječenje u Zagreb. Osim usluge centralizirane u Zagrebu, istaknuli bismo i problem premalog broja stručnjaka kojima se u sustavu daje prilika da rade s oboljelima – svakako bismo voljeli da je više psihoterapeuta i psihijatara usmjerenih radu oboljelih od poremećaja hranjenja”, rekla nam je Lejla Talić iz Centra BEA.
Velik broj inozemnih istraživanja tvrdi da se od anoreksije potpuno izliječi 40ak posto osoba, a od bulimije 50ak posto. Između 20 i 30 posto osoba se ne izliječi od anoreksije, a od bulimije je taj postotak nešto manji i iznosi 20 posto. Po pitanju kompulzivnog prejedanja još uvijek nema dovoljno studija.
U jednom članku pod nazivom “Mrzim svoje tijelo” može se pročitati iskrena priča o osobi koja se bori s poremećajem. Autorica govori: “Mogla bih kronološkim redoslijedom nabrojati svaku pojedinu namirnicu koju sam pojela u protekla 72 sata. Također bih vam mogla reći (i to s popriličnom točnošću) koliko je kalorija svaki od tih obroka sadržavao te kako sam se osjećala konzumirajući ga.”
Mislim da se i sama isto tako veoma često osjećam. Iako sam neko kraće vrijeme zaista povraćala nakon obroka, više to ne činim. No, i dalje se svakodnevno borim s vlastitim odnosom prema hrani. Svaki stres i emocionalnije razdoblje nova su bitka. Iako sam racionalno svjesna da su prikazi idealne žene nerealni te sam svjesna koje vrijednosti trebam njegovati, jednostavno sam uvučena u vrtlog neprestanog razmišljanja o vlastitu tijelu. Vrijednosti koje se kroz odgoj i odrastanje usađuju djevojkama krivo su posložene već desetljećima, u nas je programirana briga o tijelu na potpuno nezdrav način. Prezentirano nam je da su lijepe i skladne žene sretnije, uspješnije, voljenije i vrjednije. Stoga, borba protiv tih stereotipa nije samo nešto što trebamo svakodnevno osvještavati u medijima ili u razgovoru s prijateljicama. To je borba koju svakodnevno većina od nas prolazi u svojoj glavi.
Kada bi se umjesto uniformiranog i jednostranog prikaza ljepote slavila raznolikost žene u fizičkom izgledu, načinu razmišljanja i odabiru profesije možda bi mlade djevojke bile uspješnije i sretnije. Tada ne bi smatrale da će im savršen izgled priskrbiti uspješnost, sreću i društveno prihvaćanje već bi shvaćale da im to donosi njihova različitost, osobnost i težnja za napretkom.
Ipak, koliko god to zvučalo kao klišej i jednostavna parola do spoznaje o vrijednosti sebe kao osobe neovisno o fizičkom izgledu, svaka od nas prolazi dug put. Neke prevladaju prepreke sporo, neke brže, a neke ostaju robinje. Moderne robinje idealnog fizičkog izgleda.
Ipak, neću vas lagati, živimo u svijetu u kojem je ogledalo robovlasnik, a mi smo robovi i robinje. Barem zasad.
