Pokušala sam se zabaviti plesajući na generičku glazbu koja je dopirala iz zvučnika s rum colom u ruci. Prijatelji i ja smo odlučili otići u novi klub, no ja sam se već osjećala nelagodno s činjenicom koliko je muškaraca pokušalo ugurati svoj jezik u moja usta iako nisam iskazivala nikakav interes ka tomu. Odjednom je sve postalo mutno.
Zapravo se ne sjećam što se iduće dogodilo. Sjećam se jedino da sam bila dodirivana i u ustima sam osjećala okus piva. Prijatelji/ice su mi kasnije rekli/e da su me vidjeli/e kako se ljubim s nekim muškarcem i kako sam im mahnula čime im se učinilo da ih pozdravljam i odlazim. Bilo je to u prvom mjesecu pa je bilo jako hladno. Muškarac s kojim sam bila me izveo iz kluba, a izbacivaču je brzo postalo jasno da nešto nije u redu jer nisam nosila jaknu unatoč hladnoći. Kad se taj muškarac počeo svađati s izbacivačem, mojim je prijateljima postalo jasno da nešto nije u redu te su me odveli doma. U idealnom svijetu, mi bi otišli u bolnicu ali Hitna na području gdje mi živimo među studentima/icama je poznata po tome da u tim situacijama optužuju osobe da su ‘pijane’ umjesto da ih testiraju na droge za silovanje.
Nakon što sam se iduće jutro probudila, počela sam razmišljati o tome što se dogodilo i što se moglo dogoditi. To mi je uzrokovalo tešku glavobolju. Bila sam drogirana, seksualno napadnuta i da izbacivač nije uočio da nešto nije u redu, mogla sam biti i silovana.
Tijekom odrastanja, statistike i protokoli vezani uz seksualno nasilje bili su dio zdravstvenog odgoja. Znala sam da, prema statistikama, jedna od četiri žene bude seksualno napadnuta tijekom studija i da je važno u tim situacijama biti pregledana unutar 72 sata od napada. Iako sam znala statistike i protokol, kao 19-godišnja brucošica, nisam znala kako da se počnem oporavljati od traume koju sam doživjela. To nije bilo prvi, ni zadnji put da sam seksualno napadnuta ili uznemiravana ali gubitak kontrole nakon što sam drogirana me uplašio.
Uskoro sam primijetila da počinjem hiperventilirati kad god mi priđe neki muškarac koji mi nije prijatelj i stupi u fizički kontakt sa mnom. Uzimajući sve u obzir, odlučila sam da je apstinencija po pitanju seksualnih odnosa najbolja za mene dok se oporavljam od traume. Nisam odabrala ono što mi se dogodilo, ali mogu odabrati način na koji ću se oporavljati.
U to vrijeme, a i sada, krećem se u ljevičarskim krugovima gdje se seks spominje kao dio seksualnosti i naglašava se nužnost pristanka. U tim krugovima postojala je i postoji pretpostavka da većina ljudi ima seksualne odnose osim ako su aseksualni, apstiniraju iz religioznih uvjerenje ili čekaju da se pojavi osoba s kojom žele imati seksualne odnose. Sve je to u redu. Ali u tim raspravama o seksu, uvijek sam se osjećala neugodno podijeliti da trenutno nisam seksualno aktivna. Uglavnom zato što sam znala da bi me tad netko pitao zašto nisam aktivna i rasprava bi otišla u smjeru u kojem se ne bi osjećala ugodno dijeliti svoju intimu kroz usputno ćaskanje.
Oporavak nakon seksualnog napada nije uvijek pravocrtan. Ono što je najbolje za mene, nije uvijek najbolje za nekog drugog. Odluka da ne budem seksualno aktivna dok se borim s traumom koja je nastala nakon seksualnog napada je moj izbor. Neki ljudi će možda odlučiti imati više seksualnih odnosa nakon što su napadnuti, što opet može biti dobra odluka za njih.
Potrebno je uvidjeti da ljudi apstiniraju od seksa iz više razloga. Moramo poštivati nečiju odluku da bude seksualno aktivan/na ili da apstinira od seksa bez da stvaramo pretpostavke zašto su te osobe donijele takve odluke. Neki/e od nas se ne osjećaju ugodno dijeliti da nismo seksualno aktivni/e jer se tako nosimo i oporavljamo od seksualnog napada. Zbog toga ne bi trebali/e osjećati pritisak da će nas se označiti kao žrtve i/ili one koji su preživjeli/e. Nisam seksualno aktivna jer me uznemiruje fizička intimnost. Znam da je sada to ispravno za moje tijelo. Voljela bih da nisam bila seksualno napadnuta, no ja sam ta koja bira kako će se oporaviti.
Prevela i prilagodila: Iva Zelić
