Možemo li napokon odbaciti ideju “odvajanja umjetnosti od umjetnika”?
Kad god se kreativna osoba (obično muškarac) nađe pred optužbama za zlostavljanje (obično žene), kreću pokušaji sprječavanja da nezgodni biografski detalji utječu na procjene umjetničkog djela. No, holivudski igrači optuženi za seksualno uznemiravanje ili još gore prijestupe – Harvey Weinstein, James Toback, Kevin Spacey i Louis C.K. samo su neka imena s ovog rastućeg popisa – nikada nisu djelovali previše zainteresirani za odvajanje umjetnosti od svojih nedjela. Svakodnevno sve više uviđamo koliko je industrija zabave oblikovana njihovom zlouporabom moći. Vrijeme je da razmotrite kakva je, također, njihova umjetnost.
Ovi su muškarci optuženi da koriste svoje kreativne pozicije za zlostavljanje – pretvarajući filmske setove u lovišta, odgoj mladih žrtava na satovima glume, mameći žene u blisku suradnju pod izlikom umrežavanja, tek da bi ih zatočili u neželjenim seksualnim situacijama.
Izvedbe koje gledamo na ekranima i platnima oblikovane su takvim ponašanjem. A njihova su nedjela utjecala i na karijere drugih umjetnica, određujući one koje se stavlja na pijedestal i koje se zlostavlja i protjeruje s posla. S druge strane, pohvale i financijske potpore koje su im omogućile brojne projekte izolirale su ih od posljedica njihova ponašanja.
Ideja o procjeni umjetničkog djela u svjetlu biografije umjetnika_ca, nekim kritičarima, je bogohulna. Nakon uhićenja Romana Polanskog 2009. godine, New York Times je organizirao okrugli stol o tome treba li “odvajati djelo od samih umjetnika, unatoč dokazima o ponašanju vrijednom osude ili čak kaznenom djelu”. Taj je okrugli stol izvrstan dokaz prevladavajućeg stava o tom pitanju s početka 21. stoljeća. Scenarist i kritičar Jay Parini napisao je: “Biti umjetnik nema apsolutno nimalo – nimalo – veze s privatnim ponašanjem.” Mark Anthony Neal, afrioamerički stipendist na Sveučilištu Duke, izjavio je: “Neka umjetnost govori za sebe, a te muškarce treba osuditi; to dvoje će ostati odijeljeno”.
No, gospodin Polanski je optužen za pozivanje 13-godišnje djevojčice u jacuzzi, uz izliku da će je fotografirati, a potom ju je drogirao i silovao. Dvoje se ipak sjedinilo.
Sklonost ka zlostavljanju ugrađena je u mit o umjetničkom geniju – oznakom koja se rijetko odnosila na žene. To je fenomen koji povjesničar Martin Jay naziva “estetskim alibijem” – umjetnost opravdava zločin. Jay piše da je u 19. stoljeću umjetnički genij “često bio tumačen neestetskim razmatranjima – kognitivnim, etičkim ili nekim trećim”. Često su etički propusti koji su dozvoljeni umjetnicima podrazumijevali zlostavljanje žena.
Ta tradicija živi i danas. Nedavno je filmski kritičar New Yorkera Richard Brody reagirao na optužbe za seksualno zlostavljanje protiv H. Weinsteina predlažući, premda je izvanjska informacija o filmašima “ponekad prosvjeljujuća”, “što je film bolji, vjerojatnije je da biografija ispunjava tek praznine koje su očite već za samog gledanja filma”. To je bizarna računica koja odbacuje rasprave o nedjelima isključivo na temelju talenta osobe koja ih čini. Novinar Gay Talese bio je izravniji u komentaru Anthonyja Rappa, glumca koji je za zlostavljanje optužio Kevina Spaceyja. “Mrzim glumca koji je uništio karijeru tog tipa”, rekao je.
U međuvremenu, redatelji opravdavaju zlostavljanje žena kao hrabar umjetnički izbor. Bernardo Bertolucci, redatelj “Posljednjeg tanga u Parizu”, pohvalio se odlukom da ne obavijestiti svoju glavnu glumicu, Mariu Schneider, o svim detaljima zloglasnog prizora silovanja, jer je “htio njezinu reakciju kao djevojke, a ne kao glumice”.
“Osjećala sam se poniženo i, iskreno, osjećala sam se malo silovanom”, rekla je Schneider za to iskustvo.
Redatelj Lars von Trier integrirao je mizoginiju u svoju personu, uživao je u vrijeđanju glumica i prodavao priče časopisima kao uzbudljiv dokaz svoje transgresivne briljantnosti. Umjetnik, slavljen zbog čvrstog nadzora nad svim aspektima filma, samo si je podizao reputaciju hvalisajući se svojom kontrolom nad ženama.
U međuvremenu, zabavna industrija djeluje prilično zainteresirana za povezivanje umjetnosti i umjetnika sve dok to povećava broj prodanih kinoulaznica. Da Hollywood ne zanima prodaja ljudi koji stoje iza umjetnosti, ne bi se prenosila dodjela Oscara. Zvijezde i brokeri moći su hvaljeni zbog svog doprinosa društvu. Čak i dok su optuženi za uznemiravanje, holivudski su muškarci dobrim djelima pokušali umanjiti optužbe. Gospodin Spacey je cinično odabrao ovaj trenutak kako bi se autao, u pokušaju da optužbe o zlostavljanju pretvori u toplu priču o autanju. Gospodin Weinstein reagirao je na optužbe desetaka žena navodeći svoje velikodušne doprinose fondu stipendija za redateljice. Bill Cosby je vrlo rado umiješao svoju umjetnost u privatni život kada je izveo geg prilikom izlaska iz sudnice za vrijeme suđenja za seksualno zlostavljanje.
Louis C.K., jedan od danas najcjenjenijih komičara, izgradio je javnu personu koja istodobno kapitalizira na pohvalama provokativnog autora i holivudskog dobročinitelja. Hvaljen je i kao feministička ikona. U nezaboravnom trenutku u svojoj komediji za HBO iz 2013., “Oh My God”, pita: “Kako to da žene i dalje ulaze u veze s muškarcima, kada uzmete u obzir činjenicu da nema veće prijetnje za žene od muškaraca? Mi smo glavna prijetnja ženama!”. Glavni je motiv jegove stand-up točke masturbacija, uz uvide u pitanje moći i pristanka, pozicionirajući ga kao nekakvog etičkog pervertita, štrebersku verziju popularnog seks-pozitivnog feminista.
Istodobno je izgradio alternativne verzije sebe – kao u FX showu “Louie” – isprobao je identitet staroga perverznjaka, silovatelja i egzibicionističkog masturbatora. Također je u svojim nastupima bio i žrtva sličnih zločina: bio je prisiljen izvoditi oralni seks i analno ga je, dok je vrištao, silovala prijateljica Pamela. U svakom slučaju, svaki se put brzo oporavi, baš kao i Pamela, koju je, uz udarce i vrisku, pokušao odvući u krevet. Te su epizode nagrađene kao parodija rodne politike, a njihova je percepcija bila okružena aktualnim raspravama oko pristanka.
Ove scene danas izgledaju drukčije. Ono što je nekoć izgledalo kao kreativna provokacija, danas se čini kao opravdanje moralnog svemira u kojem su žene suučesnice u seksualnom nasilju, i gdje prisila na seks jednostavno generira pristanak.
Muškarci poput Louisa C.K. možda su kreatori umjetnosti, ali oni je istovremeno i razaraju. Rušili su ambicije žena i, u nekim slučajevima, mladića, čak i dječaka, oduzimajući im mogućnost za uspjeh. Komičarke Dana Min Goodman i Julia Wolov izjavile su da ih je, nakon što je Louis C.K. masturbirao pred njima na umjetničkom festivalu 2002. godine, bilo strah za vlastite karijere. Dok se Louis C.K. osjećao dovoljno slobodnim da se svojim ponašanjem pohvali kroz komediju – u jednoj sceni nastupa, Pamela ga moli da ne počne masturbirati pred njom – žene se ušutkava. Iskoristio ih je, a zatim je preuzeo vlasništvo nad iskustvom.
Druga izvođačica, Abby Schachner, izjavila je da ju je njezin neprimjeren susret s Louisom C.K. obeshrabrilo da se nastavi baviti komedijom. On je tim povodom objavio ispriku: “Imao sam moć nad tim ženama, jer su mi se divile. I tu sam moć neodgovorno iskoristio. Djela muških umjetnika trebalo bi vrednovati i kroz puteve koje su zatvorili za druge umjetnike_ce.
Umjesto da razmatramo mogućnosti razdvajanja umjetnosti od umjetnika, možda bismo mogli_e razmišljati o nemogućnosti razdvajanja umjetnika od industrije. Louis C.K. nije samo komičar, već i redatelj, osoba s utjecajem i onaj koji donosi odluke, čiji se doseg proširio daleko iznad idiosinkratičkih projekata. Film je umjetnost, ali i posao, iako možda nema infrastrukturu ljudskih resursa korporativne Amerike. Nitko to ne daje do znanja poput g. Weinsteina, koji je optužen za korupciju umjetničkog procesa kako bi iskoristio žene čak i kad je njegov film bio u ozbiljnoj utrci za nagradu Oscar.
Oni pogođeni izgubljenim prilikama u posljednjih nekoliko tjedana, trebali bi znati da je izbor glumaca i glumica uvijek ekonomska odluka. Nakon što je Ridley Scott odlučio izrezati gospodina Spaceyja iz svog već završenog filma “Sav novac svijeta” i snimiti scene s Christopherom Plummerom, The Associated Press je izvijestio da je gospodin Plummer zapravo bio prvi izbor gospodina Scotta za ulogu. Studio je, međutim, zahtijevao poznatijeg glumca – sve dok to poznato ime nije postalo prerizično.
Običaj tretiranja umjetnika kao transcendentnih kreatora, a ne kao igrača u ekonomskom sustavu, služi da ih zaštiti od tipičnih očekivanja na radnim mjestima. I na isti način na koji tvrtke koje proizvode tenisice ili tehnologiju nastoje skrenuti pažnju potrošača od nezgodnih i problematičnih proizvodnih procesa plasiranjem poželjnih proizvoda, tako Hollywood poslužuje spektakle kojima žele prikriti uvjete u kojima se proizvode.
Mnogi od tih djela čine potrošače sudionicima u perspektivi zlostavljača. Čak je i usputna objektifikacija, recimo, serija “Rush Hour” Brett Ratnera – često otpisivana kao bezazlena maštarija – konstruirana da potiče želju muškarca nad ženskim životima. Neke od takvih scena pišu redatelji i producenti koji traže priliku da glumice stavljaju u ranjive pozicije, kao kada je James Toback – redatelj psihoseksualnih filmova poput “Dva dečka i djevojka” – naložio Selmi Blair da se svuče u njegovoj hotelskoj sobi pod izgovorom da je na audiciji za ulogu.
Što ćemo s tim ljudima? Ideja da zlostavljači koji ostanu na pozicijama vlasti trebaju biti razriješeni kako bi spriječili daljnje zlouporabe, čini se nekontroverznom. Što se tiče umjetnosti, prilikom procjenje možemo uzeti u obzir i način na koji je učinjena.
Ovaj je razgovor često neportebno postavljen kao “ili-ili”: koga podržavamo, a koga odbacujemo zauvijek? HBO je prekinuo veze s Louisom C.K. Na prvi pogled, to je mudar potez, ali na drugi se čini kontraproduktivnim. Komedija Louisa C.K. artefakt je njegove umjetnosti i njegove samoopravdavajuće ličnosti. Neki_e gledatelji_ce možda ne žele iznova vidjeti njegovo lice na televiziji, ali neki_e bi mogli_e pronaći prosvjetljenje gledajući njegov rad iz nove perspektive.
Ništa od ovoga ne znači da nikada nije vrijedno razmotriti umjetničko djelo pod njegovim uvjetima ili da biografske pojedinosti nužno prosvjetljuju. Mnogi osobni životi jednostavno su dosadni a politički korektna djela mogu biti vrlo loša. No inzistiranje da su umjetnost i privatni život uvijek odvojeni djeluje sumnjivo. Neki_e zagovornici_e ovog pristupa zabrinuti_e su da biografija može pokvariti naše razumijevanje umjetnosti. No, žene i druga marginalizirana publika već su navikle upravljati kognitivnom disonancom pronalaženja značenja u umjetnosti koja nas ignorira, ili još gore.
Povezivanje umjetnosti i zlostavljanja može nam pomoći da jasnije vidimo radove, razumijemo ih u svojoj složenosti i povezujemo ih s našim stvarnim životima i iskustvima – čak i ako su ta iskustva negativna. U tom svjetlu, neki aspekti umjetnosti mogu izgledati impresivnije. Činjenica da su Selma Blair ili Lupita Nyong’o bile zlostavljane kroz svoje karijere, čini njihove izvedbe još izvanrednijima. Ako razumijevanje uvjeta pod kojima je stvoreno doista pokvari doživljaj umjetničkog djela, možda se ipak ne radi o tako izuzetnom umjetniku.
Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević
