Ako ste žena, onda ste vjerojatno suptilno ili otvoreno učene biti pristojna, smješkati se, ne nametati se te zauzimati najmanje moguće mjesta. Međutim, čak i sa svim tim vjerojatno vam se događa da neki pijani lik za šankom ulazi bez poštovanja u vaš intiman prostor ili vam se nabacuje neki trezvenjak koji je u potrazi za pijanim ženama. Sve ovo se događa mojim prijateljicama i meni i, jebi ga… To više ne mogu podnositi.
U ovakvim situacijama popriličan izazov predstavlja vladati se onako kako su nas godinama obučavali, znači ne naći se uvrijeđenom, posebno u kulturi koja često tretira žene kao objekte ili javno vlasništvo. Imam trideset i jednu godinu i sve do prošle godine, znači moje tridesete, nisam aktivno stavljala svoje potrebe, želje i granice na prvo mjesto. To je jako dug period u kojemu sam se iz neugodnih situacija pokušavala izvlačiti isprikama. Međutim, stvar je u tome da mi ne moramo biti ljubazne i da je potpuno i sasvim u redu postaviti vlastite granice i očekivanja te zahtijevati svoj prostor.
Nedavno sam išla na večeru s prijateljem Kevinom. Dok sam ga čekala, sjedila sam za šankom, pila jabukovaču i ćaskala s konobaricom koja je, kako se ispostavilo, sa mnom išla u treći i četvrti razred. Za to vrijeme neki je lik stalno dolazio do mene i vikao na konobarice. Valjda je pokušao flertovati s njima, no, to je izgledalo kao konstantno vrijeđanje. Nakon što bi ih komentirao pogledao bi u mene ne bih li obratila pozornost na njega. Međutim, ni u ludilu se ne bih upustila u razgovor s ljudima koji misle da je zabavno podcjenjivati druge. Kada je Kevin došao i sjeo pokraj mene ovaj mu je odmah prišao i stao dirati piercing kojeg Kevin ima na stražnjoj strani vrata.
“Znam da ti vjerojatno misliš da je to normalno, ali jesi li znao da na vratu imaš hrpu metalnog sranja?”, napola je uzviknuo držeći ruku na Kevinovom ramenu.
“Ah, da, to je body piercing”, odgovorio mu je Kevin ne okrećući se.
Čovjek je nastavio stajati između nas dvoje onemogućujući nam time neometan razgovor. I baš kada sam mu namjeravala reći da se makne tako da možemo u miru razgovarati iznenada me zagrlio unoseći mi se u lice i vičući: “Znaš li kako se zove konobarica?”.
“Ne, još je nisam pitala”, dodala sam.
“Pa, kako onda misliš da ta kučka trči oko tebe ako joj ne znaš ime”, urlao je naginjući se još bliže tako da sam osjećala njegov pivski dah na svom licu.
Da se ova situacija dogodila prije koju godinu, pokušala bih priječi preko toga jer sam tako naučena i jer bih se osjećala nelagodno zbog njegove blizine. Znači, gledala bih kako se izvući iz njegovog zagrljaja i ispričavala se pritom da moram do WC-a nadajući se da ga više neće biti kada se vratim. Međutim, ovoga puta sam visoko podignutom rukom zaustavila čovjeka i rekla da mu nisam prijateljica, da ne želim razgovarati s njim, da sve ono što je rekao je omalovažavajuće i neprimjereno i da želim da se odmah odmakne od mene i mog prostora.
Pogledao je u pod i rekao da mu je žao. Htio je još nešto reći, ali sam ga prekinula.
“Ne, nije u redu i više ne trebaš ništa reći. Ti nemaš pravo na moje vrijeme i da si se odmah maknuo od mene“, naglasila sam i pokazala rukom prema vratima. Otišao je na drugi kraj šanka i do kraja večeri nije više gnjavio ni mene ni Kevina. Daljnja je pića naručivao držeći se podalje od nas.
Shvatila sam da je prilično strašno kada se nalaziš u situaciji u kojoj ti je fizički prostor uzurpiran i kada se ignoriraju tvoje granice i tvoj govor tijela. A to upravo rade oni ljudi koji su namjerno sebi tako nešto dozvolili pretpostavljajući da ću ja biti previše ‘ljubazna’ ili ‘draga’ da im kažem da odjebu od mene. I za većinu mog života ovo je bila istina. Jer, od mene se ne očekuje da budem svadljiva, zahtjevna, agresivna ili da imam pravo na vlastiti prostor i vrijeme. Bože sačuvaj da sam neka tamo iskričava kučka koja ne zna s ljudima, ako me razumijete?
Zapravo, kada tražiš da netko poštuje tvoj prostor i tebe to ne znači da se hoćeš svađati ili da si zahtjevna i agresivna. I nisi zbog toga ni glupa kučka, ni krava niti bilo što drugo negativno. Ti si osoba koja živi na ovom svijetu i koja ima pravo upravljati vlastitim prostorom i nitko ti se nema pravo nametati.
No, kada reagiraš može ti se dogoditi nešto loše kao i onda kada ne reagiraš. Do sada sam imala sreće da je upalilo baš svaki put kada sam zahtijevala da se koji god lik makne od mene. Mislim da je to u velikoj mjeri zbog same prirode javnog prostora gdje će muškarci tako nešto doživjeti kao odbijenicu, a i općenito, nitko baš ne očekuje da ću ja ili većina žena nekome direktno reći da nam je ušao u intiman prostor i da se odmakne od nas te da nam se više ni ne obraća.
Draže mi je da cijeli svijet misli o meni kao o teškoj kučki kojoj smetaju ljudi negoli provesti ma ni sekundu svoga vremena na nekoga koga ne poznam, a koji pretpostavlja da ima pravo na moje vrijeme, prostor, tijelo ili osmjeh. I onda misli da je u redu vikati mi u lice, dirati me, slijediti po klubu i koncertu ili okupirati bilo koji dio moga mentalnog ili fizičkog prostora.
Smatram da nije radikalno osnažiti ideju i vjerovati da mi žene, kao ljudska bića, imamo pravo da nas se ostavi na miru kada to tražimo te da možemo izreći vlastite potrebe i želje a da ih se poštuje.
No, izgleda da se to ipak doživljava kao nešto radikalno, a ja bih htjela da se to promjeni.
Prevela i prilagodila Veronika Matijačić
