Dok katolici mole za referendum koji bi stajao pedesetak milijuna kuna, a vladajući najavljuju izlazak Hrvatske iz ekonomske krize, za gladne radnice Domaće tvornice rublja (DTR-a) novaca nema niti za koricu kruha.
Gotovo mjesec dana radnice DTR-a hodaju zagrebačkim ulicama od jedne DTR-ove trgovine do druge, iskazujući nezadovoljstvo neisplatom plaća te ostalih materijalnih prava, poput naknade za prijevoz, božićnice i regresa.
U moru štrajkova koji su ovih tjedana zadesili Hrvatsku, čini se kao da za štrajk radnica najpoznatije domaće tvornice rublja, nikoga nije briga. Dok svi mi šutke spuštamo glave, jedna je hrabra djevojka u medije odaslala pismo pod naslovom Mama je gladna. U ovom uznemirujućem pismu, kćeri jedne od radnica DTR-a, između ostalog stoji: I tako u 21.stoljeću, u budućoj članici EU-a moja mama ne živi, ne preživljava. Ona čak ne životari, ona samo diše. Dani idu… nikog nije briga. Čak i kad štrajka, građanka je drugog reda.
Tek nakon tog čina, medijima se upalio alarm za uzbunu i pred javnost su iznijeli problem neisplate plaća radnicama DTR-a.
Radnicama ove nekoć uspješne tvrtke, koja bi sljedeće godine trebala proslaviti stotu obljetnicu poslovanja, nije do slavlja.
“Nama je stalo da radimo, želimo zadržati posao, ali ne možemo raditi badava“, poručuje Ivanka Matijašević, jedna od radnica.
Nakon što su zatražile isplatu barem jedne zaostale plaće i petomjesečnu naknadu za prijevoz, iz tvrtke poručuju kako trenutno nemaju novca za ispunjenje obveza prema zaposlenicima. Ipak, Uprava poziva na obustavu štrajka, uz obećanja da će im, ukoliko se vrate na posao i odrade narudžbu jedne inozemne tvrtke, možda biti isplaćena jedna zaostala plaća i jednomjesečna naknada za prijevoz.
Čak jedna zaostala plaća i čak jedna naknada za prijevoz. Dijelu zaposlenih ili svima zaposlenima, također nije precizirano. Ako je suditi prema posljednjoj isplati plaće radnicama DTR-a, odnosno, minimalcu od 2.200 kuna, koji je dobilo 60-ak radnica u proizvodnji, dok je ostalih 40-ak zaposlenih u trgovačkoj mreži, zajedno s režijskim osobljem, dobilo okruglih nula kuna, nije čudno što radnice u štrajku ne nasjedaju na obećanja ovakve vrste.
Kao što je napisala kćer jedne od radnica ove tvrtke u prethodno spomenutom pismu, čovjek bi se mogao zabuniti i pomisliti kako su radnice DTR-a volonterke. Kako navodi, u radnoj knjižici piše da je zaposlena u DTR-u, a za radni učinak ne prima plaću. Dodaje kako je to jako čudno za državu u kojoj institucije rade svoj posao. Ali valjda radnička glava to ne može shvatit.
Zasigurno postoji neka kvaka prema kojoj institucije ustvari rade svoj posao, ali građani i građanke, obični smrtnici i smrtnice to ustvari ne primjećuju. Stoga je u redu privesti jednog od ogorčenih prosvjednika koji je pokušao zaustaviti tramvajski promet, ali nije u redu privesti tajkune koji radničkim glavama ne isplaćuju bijednih, za život nedostatnih, 2.000 i kusur kuna.
No, dobro, ukoliko ostavimo sarkazam po strani, jedini je logični zaključak koji se nameće da je vrijeme da podignemo svoje glasove za radnice DTR-a, ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog suosjećanja prema djeci koja svakodnevno gledaju svoje umorne majke kako gladuju. Jer, vjerujem kako nitko od nas ne bi volio doživjeti glad naših majki.
