Došlo je vrijeme za suočavanje s nečim što znam još od kada sam otpustila svoj unutarnji tornado hormona tijekom seksualnog čina s nekim tipom nakon bruncha prvog tjedna na fakultetu. Zakopala sam tajnu u sebi još dublje od svoje spirale. No, u posljednje vrijeme – prijatelji i prijateljice, ljubavnici i ljubavnice, aktivisti za muška prava – to raste u meni poput loše probave i više ne mogu zadržati.
Nisam opuštena.Nisam opuštena djevojka. Nisam ležerna cura. Nisam cool žena. Nisam relaksirana “go-with-the-flow” kučka.
Shvatila sam to dan nakon spomenutog seksa, kada sam potonula u tugu i frustraciju. Ležala sam na podu svoje sobe u studentskom domu, s obrazom pritisnutim na hladnu pločicu u dramatičnoj sceni krajnjeg viktorijanskog očaja, osjećajući se bijedno zbog (a čega drugog?) muškarca. Nije to bilo ništa veliko – ukradeni kameni poljupci, a zatim tišina – no bilo je dovoljno da se mene počne uvlačiti tjeskoba. To je poznata tjeskoba, koja teče mojim venama svaki put kada se spetljam s nekim novim – posebno s muškarcima. To je neizbježno uzbuđenje i nervoza navigiranja odnosom, da, ali i nešto dublje od tog neposrednog uzroka.
To je tjeskoba zbog seksualnog života – zbog generacija seksualnog života – zbog srama, žena koje su krive zato što su seksualne, žena koje su odbačene zbog svoje seksualnosti, žena koje su iskusile seksualni rasizam, žena koje su napadnute, žena koje se ogovara, žena čiji su seksualni i rodni identiteti stigmatizirani, žena čija je trauma prozvana slabošću. Ta iskustva žive u našim tijelima i izlaze van u obliku tjeskobe kako će naša seksualnost odrediti našu vrijednost. One među nama koje su doživjele višestruku opresiju – queer žene, trans žene, siromašne žene, ne-bijele žene, bore se s još gorim nasiljem, s još većom tjeskobom, kojima upravlja stigma raznih vrsta.
Ali zašto se još uvijek ovako osjećam? Naposljetku, ja sam seksualno slobodna žena. Znam kako nabaviti zaštitnu dentalnu pregradu (koferdam). Imala sam više seksualnih partnera/ica nego rođendana. Ja, od svih ljudi, trebala bih biti mudra, samopouzdana i zrela – reći ćemo “opuštena” – i ne upasti u neurotičnu komu zbog nekog tipa. No, bolest je tu. I nije samo moja. Ovdje, na Feministingu, često smo pisale o seksualnoj pravdi kao o trajnom procesu, o načinima na koje hijerarhije roda i moći proganjaju naš seksualni život i manifestiraju se kao činovi nasilja ili negativna iskustva nezadovoljenosti, tjeskobe i neugode. Ta se bolest manifestira na način na koji bodrim samu sebe kada mi se približi nepoznati muškarac – budi opuštena, govorim si, sladak je, zašto ga ne pitaš da izađete – dok se s druge strane moje napeto tijelo opire poput srne spremne na bijeg. Manifestira se kao paranoja koju osjećam kada spavam s nekim novim, posebno s muškarcem – zaustavljanje i pokretanje, testiranje kočnica, propitkivanje hoće li se ponoviti, hoće li to biti noć kada ću reći ‘ne’, a on neće stati?
Manifestira se kao osjećaj opće raspoloživosti. Koliko dugo ću izdržati prije nego ga pojebem? Ako se pojebem s njim sad, hoće li poslije razgovarati sa mnom? Hoće li moja vrijednost iscuriti iz moje vagine poput sperme – u tankom mlazu niz nogu? Manifestira se u tjeskobi u vezi roda i queer identiteta: tko je u queer seksualnom odnosu aut; tko nije aut niti sâm(a) sa sobom; na koga će pasti težina i tjeskoba stigme? Postoji lako dostupan i konzervativno odobren odgovor na sve ovo: Predaj se. Zaboravi, zaboravi na cijeli taj feministički projekt seksa – odustani od neobaveznog seksa ili seksa izvan konteksta monogamne veze.
{slika}
Antifeministička publika na galeriji skviči: Boriš se protiv urođene ženske prirode i ne možeš pobijediti. Muškarci su psi, biološki programirani da te jebu i prejebu/boriš se protiv čvrste društvene strukture/ako ti se ne sviđa, zašto to radiš/tvoji emocionalni problemi nisu naš problem/zašto ne nađeš finog monogamnog dečka ili curu, ali bolje dečka/zašto očekuješ da muškarci budu dobri prema tebi, kad inzistiraš na tome da budeš takva kurva/zašto naprosto ne spavaš s boljim muškarcima?
Kada se radi o seksu s muškarcima, često mi se događa da me obuzme bijes – ne zbog specifične situacije, već zato što je naša situacija strukturirana hijerarhijama koje su gotovo potpuno izvan naše kontrole. Ljuti me kako muškarci relativno lako mogu navigirati kroz seks. Ta relativna lakoća s kojom mogu prići ženama, nepostojanje tjeskobe kako će biti prozvani kurvom, relativno nepostojanje straha za osobnu sigurnost, pretpostavka da je seks jednostavno izvor užitka i radosti. Zbog te tjeskobe – mnoge ne-bijele žene, ili one koje doživljavaju homofobiju i transfobiju, kritiziraju ideju kako bi, zato što smo progresivne, seks za nas trebao biti jednostavan i lak. Brojne feminističke autorice, posebno queer i ne-bijele, kritizirale su pretpostavku kako seks treba biti radikalan, neobuzdan, čest i bezbolan samo zato što mi kažemo da bi tako trebalo biti.
Mnoge od nas si ne možemo priuštiti da budemo opuštene, jer seks nije lak i bezbolan – prepun je rizika. Što mi žene riskiramo kada se seksamo?
Prvo, žene su u opasnosti od seksualnog napada. Svaki put kada se seksaju, žene riskiraju – mnogo više nego muškarci – mogućnost da je naš pristanak biti zloupotrebljen.
Drugo, žene riskiraju mogućnost društvene cenzure i zlostavljanja. Svaki put kada se žena seksa, izlaže se većem društvenom riziku nego muškarac.* Izlaže se riziku da će biti kritizirana, da će biti prezrena i odbačena, da će zbog seksa biti viđena kao “manje vrijedna”.
Treće, žene su u većoj opasnosti da će privući buduću neželjenu seksualnu pažnju. Tražeći seks ili upuštajući se u seksualnu aktivnost, etiketiramo se – prema usranoj patrijarhalnoj logici – kao žene koje su “na tržištu”. Žene koje preuzimaju seksualnu ili romantičnu inicijativu bit će, češće nego muškarci, shvaćene kao da “su same tražile” što god nam buduće nasilje ili problemi donesu.
Četvrto, žensko seksualno iskustvo je neprekidno određeno drugim oblicima opresije. Ne-bijele žene, queer žene, siromašne žene, transžene doživljavaju oblike nasilja i stigme koji su pojačani marginalizacijom – od hiperseksualizacije ne-bijelih žena do toga da naši/e seksualni partneri/ce odbijaju prihvatiti i poštivati naše identitete kao queer ili trans žena.
U formalnim, emocionalno angažiranim, monogamnim vezama, mogućnost ne-pristanka je sveprisutna. Za žene koje su u ne-monogamnim odnosima ili koje imaju više seksualnih partnera/ica, rizik je višestruk: svaki novi seksualni partner je novi potencijalni napadač, nova osoba koja će vas potencijalno obezvrijediti.
Zar je onda čudno što brojne žene osjećaju tjeskobu u vezi seksa? Čudi li vas što nas naše majke i bake i konzervativne autorice tako ustrajno savjetuju da se upuštamo isključivo o monogamni seks, da bismo trebale tražiti samo posvećene, dugotrajne partnere s kojima ćemo se seksati? Kako možemo očekivati da budemo cool i seksualno slobodne uz sve te rizike na svakom koraku? Uvjetovana sam da se osjećam tjeskobno i uplašeno nakon seksualnog odnosa zato što su ova iskustva jako često uključivala ili dovela do neke razine nasilja, stigme ili odbacivanja? Znači, nisam opuštena. Nisam opuštena zato što si to ne mogu priuštiti. Nisam opuštena zato što “prepustiti se” u našoj patrijarhalnoj seksualnoj kulturi znači izložiti se riziku. Da mogu biti napadnuta. Da će me tretirati kao smeće. Da će me vrijeđati kao kurvu. Naravno, čak i kada nismo opuštene, mogu nas sjebati; ali barem bismo trebale imati opciju da izrazimo svoje nezadovoljstvo.
{slika}
Dakle, počinit ću krajnje neopušteni čin: bit ću žena koja će imati emocionalne zahtjeve. Ukoliko netko od vas, kao i ja, budemo imale seksualne odnose sa ženom, s queer osobom, s bilo kojim društveno ranjivim ljudskim bićem, naš je zadatak ne samo da ih ne silujemo (još jednom ću citirat božanstvenu Mayu Dusenbery, “Ozbiljno, teško nama ako je najbolje što imamo reći o seksu koje smo imale da je bio sporazuman”) – naš je zadatak da im se svjesno i aktivno prilagodimo. Da prepoznamo da će imati potrebe i emocionalne probleme koji su društveno proizvedeni, te da se emocionalno i intelektualno potrudimo da učinimo ono što je potrebno kako bi se prilagodili tim potrebama i problemima.
Te potrebe i problemi su različiti za različite ljude i različite vrste seksualnih odnosa/aranžmana, no evo nekoliko zajedničkih pravila: aktivna komunikacija; aktivno prakticiranje pristanka; aktivna afirmacija da su tvoji seksualni partneri/ce ljudi s nezavisnim ljudskim vrijednostima, nevezano uz njihove genitalije.
A što se tiče onog tipa iz ove moje viktorijanske melodrame: zapravo je završilo tako da što sam povukla najneopušteniji mogući potez i razgovarala s njim. Bila sam emocionalna. Bila sam zahtjevna. Bila sam frustrirana feministkinja s kakvom se ne želiš spetljati bez obzira na super našminkane oči. I bila sam spremna da ću biti posramljena, da će mu se obrve podići od bijesa i iznerviranosti, a da ću se nakon tog razgovora osjećati još gore. No, tip je zapravo slušao. Shvatio je moje osjećaje. Ozbiljno je slušao kako moja tjeskoba dolazi iz iskustva seksa i seksizma. Nisam se pretvorila u jedno od onih Ursulinih algastih stvorenja. Nebo mi nije palo na glavu.
K vragu, pomislila sam. Svijete, pripremi se za emocionalni skok, jer ova kučka je odlučila da neće biti opuštena.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
