Većina revolucija započinje tiho. Na primjer, bajke. Popularno je shvaćanje da su bajke nastale isključivo usmenom predajom – od neobrazovane dadilje, “majke guske”, priče su se stoljećima prenosile uz ognjište.
Ali ova je priča mit. Bajke su izmislile plava krv i znoj pomiješan s pomadama u kabinetima francuskih spisateljica 17. stoljeća.
Autorica izraza “bajka”, barunica Marie Catherine d’Aulnoy, nije trebala drugog junaka kada je objavila prvu bajku 1690. Njezina snalažljiva vilinska kraljica Felicite bila je prava heroina, vladala je veličanstvenim kraljevstvom i obasipala svoga ljubavnika, princa Adolpha, pažnjom i poklonima, samo da bi je on napustio u potrazi za slavom.
U posljednjim godinama vladavine Luja XIV., Francusko je društvo postalo opasno religiozno i konzervativno. Istaknuti pripadnici klera zalagali su se za zabranu kazališnih predstava u Versaillesu, a umjetničke forme poput romana koje su pisale spisateljice bile su izložene kritikama.
Život žena u tom periodu bio je duboko ograničen. Udavane su s petnaestak godina – često za mnogo starije muškarce – u dogovorene brakove kako bi se očuvala obiteljska imovina. Nisu se mogle razvesti, raditi niti kontrolirati svoje nasljedstvo. U pokrajinama gdje su muškarci smjeli imati ljubavnice, žene su zbog širenja glasina o muževima mogle biti kažnjene slanjem u samostan.
Bajke su se kao žanr oblikovale u represivnoj klimi posljednjeg desetljeća 17. stoljeća u Francuskoj. Prije toga tek recitirane u književnim salonima, od 1697. bajke autorica D’Aulnoy, Comtesse Henriette-Julie de Murat, Mademoiselle L’Héritier i Madame Charlotte-Rose de la Force prikupljene su u zbirke i objavljene.
U La Mercure Galant, najpopularnijem književnom časopisu u Parizu, ove su nove priče i njihove autore slavljene kao najnovija moda. Subverzivni žanr uključivao je motive i trope iz klasičnog mita, kodove srednjovjekovnog viteštva, basne La Fontainea i romane ranih feminističkih francuskih spisateljica Mademoiselle de Scudéry i Madame la Fayette.
D’Aulnoy i njezine drugarice koristile su pretjerivanje, parodiju i reference na druge priče kako bi preispitale konvencije koje su ograničavale slobodu i sposobnost djelovanja žena. Tijekom svoje spisateljske karijere, središnja tema D’Aulnoy bila je kritika dogovorenog braka, a njezine su junakinje bile kovačice vlastitih sudbina. Iako je i dalje glavni motiv bila ljubav, bilo je to pod uvjetima čitateljica. Rodne uloge bile su obrnute; princeze su se udvarale prinčevima, obasipljući ih ekstravagantnim znakovima pažnje i veličanstvenim darovima, poput u orah zataknutog sićušnog psa koji pleše i klepeće kastanjetama.
D’Aulnoyn princ iz priče “Plava ptica” i danas privlači moderne čitatelje_ice, osobito zbog njegove izdržljivosti, dugotrajne pažnje i predanosti udvaranja princezi. No ona također suptilno propituje viteški kodeks ljubavi. U “Finette Cendron”, inačici Pepeljuge, princ trpi ljubavnu bol:
“Od toga dana odbijao je jesti, a njegov je izgled doživio veliku promjenu; postao je žut poput dunje, mršav, melankoličan i potišten. […] Promatrajući ga neprekidno tri dana i tri noći, zaključili su da je zaljubljen i da će umrijeti ako ne nađu jedini lijek za njega.”
D’Aulnoy nije imala ravne u svom sjajnom stvaranju minijaturnih fantastičnih svjetova – preteča spektakla i fantazije. U svoja sićušna kraljevstva umetnula je kritiku patrijarhata – njezini kraljevi, očevi i vladari bili su nesposobni, pasivni, nerazumni.
Plemkinje su stvorile arhetipove klasičnih junakinja: Pepeljugu, Uspavanu ljepoticu i Matovilku. One su svojedobno bile najprodavanije spisateljice, a njihova se popularnost nastavila do 18. stoljeća, raširivši se po svim razinama društva kroz jeftino tiskana i lako dostupna izdanja Bibliothèque Bleue.
Ali njihove su priče bile složene, a pouke dvosmislene. Njihova ciljana publika nisu bila djeca, već obrazovani odrasli. Njihove su priče bile duge poput romana, uključivale su razvoj likova, dijalog i komplicirane zaplete. Širile su se u ekstravagantnu tapiseriju minijaturnih, začudnih detalja. A to im je, možda, bio i nedostatak.
U 19. stoljeću, kada su braća Grimm započela svoj projekt prikupljanja i objavljivanja narodnih predaja, odbacili su spisateljice kao neautentične i nereprezentativne za puk. Ali Grimmova teorija da bajke imaju linearni odnos prema narodim predajama znanstveno je prokazana kao nacionalistička – i maskulinistička, budući da je kazivačica obično nepismena žena – laž.
Moramo ispraviti to lažno uvjerenje, jer nas ono sprječava da priznamo doprinos koji su pojedine autorice dale pričama koje i danas – u stalno mijenjajućim formama, poput stripa, filma, romana, televizijskih serija – imaju vrijednost u našoj kulturi.
Povijest francuskih spisateljica zaboravljena je priča koju je potrebno iznova ispripovijedati. Priča u kojoj autorice pozvaju svoje čitateljice da zamisle slobodniji život, da kreiraju najosnovniju od svih ljudskih težnji – da odaberu svoju ljubav.
