U novije vrijeme se Crkva i vjerske civilne udruge sve češće hvataju znanosti za opravdavanje svog nauka i postupanja. Često se više uopće ne pozivaju na Bibliju, na crkvene doktore, na crkvene oce niti na Katekizam katoličke crkve, nego baš na znanost. Evo recentnog primjera:
Građanska udruga U ime obitelji organizira 21.5. u Zagrebu tzv. 1.nacionalni hod za život. U svom programu kao svrhu hoda navodi: “Hodom za život podsjetit ćemo se da je svaki ljudski život jedinstven i nezamjenjiv te da od začeća do prirodne smrti ima neotuđivo dostojanstvo”.
Poznato je da je teza o dostojanstvu ljudskog života od začeća do prirodne smrti dio službenog katoličkog nauka kojeg u novije vrijeme zagovaraju papa Ivan Pavao II, Benedikt XVI i aktualni papa Franjo. Ali U ime obitelji ne citira nikakve crkvene autoritete! Ne citira ni Katekizam Katoličke crkve, kao ni tezu: “Svaki ljudski život, od časa začeća sve do smrti, svetinja je zato što ljudsku osobu sveti i živi Bog hoće radi nje same na svoju sliku i priliku.”(čl.2319. Katekizma)
Umjesto pozivanja na Donum vitae, Evangelium vitae, Dignitas humana itd., U ime obitelji se poziva na znanost! “Znanstvene činjenice o tome da život svakog čovjeka započinje začećem trebaju biti svima dostupne. Baš svaka žena i svaki muškarac imaju pravo na važne informacije o tome da su u trenutku spajanja majčine jajne stanice i očeva spermija određeni spol, visina, boja očiju i kose njihova djeteta, da 4 tjedna nakon začeća djetetovo srce počinje kucati te će nastaviti do kraja njegova života pumpati krv kroz žile, da su u 8 tjednu trudnoće formirani svi organi te da se djetetu od začeća do poroda izvana dodaju samo kisik i hranjive tvari.“, navode iz U ime obitelji.
Time zloupotrebljavaju znanost. Argumentirat ću i kako.
1. Netočna je tvrdnja U ime obitelji da je znanstvena činjenica da ” život svakog čovjeka započinje začećem”.
Točna je tvrdnja da u znanosti/ima (biologiji, embriologiji, genetici, antropologiji) ne postoji jedinstven stav o početku ljudskog života. Neki smatraju da život ne počinje u jednom određenom trenutku, nego je kontinuirani proces koji se odvija kroz sazrijevanje spolnih stanica, njihovog spajanja, razvoja embrija i fetusa, rođenja djeteta, njegovog spolnog sazrijevanja, ponovno oplodnje i tako dalje do u beskonačnost. Neki smatraju da ljudski život počinje s rođenjem djeteta. Neki smatraju da počinje s oplodnjom, drugi sa začećem. Drugi početak ljudskog života računaju od uspostave viših moždanih funkcija ili ljudske osobnosti. Odgovor na to pitanje nije isključivo stvar prirodnih znanosti, nego je pod uplivom religijskih naučavanja, filozofskih, bioetičkih i socioloških promišljanja, pravnih odredbi, a na kraju, iako ne manje važno, i politike. A ni u tim disciplinama nema konsenzusa.
Čak se ni svi katolički teolozi ne slažu po pitanja početka ljudskog života. Neki se ravnaju prema Bibliji: “Gospod Bog oblikova čovjeka u blatu uzetom iz tla. On puhnu u njegove nozdrve dah života, i čovjek posta jedno živo biće” ( Postanak 2:7) Dakle vjeruju da život počinje od prvog udaha. Drugi vjeruju u tzv. odgođenu animaciju, poput sv.Augustina, Tome Akvinskog, Gracijana, Sv. Jerolima, pape Klementa V, pape Grgura XIV i nekih suvremenih teologa. I sam papa Ivan Pavao II, koji je najzaslužniji za formuliranje i širenje stava da ljudski život počinje začećem, nema za to znanstvenu argumentaciju, nego koristi argumentum ab auctoritate: ” Sama vjerojatnost da je u pitanju ljudska osoba biti će dovoljna da opravda apsolutno jasnu zabranu svake intervencije usmjerene ubojstvu ljudskog embrija.” (Evangelium Vitae)
Tvrdnja o početku ljudskog života koju ističe U ime obitelji nije znanstvena nego pseudoznanstvena, ili još bolje, falsifikat znanosti. Radi se o religijskom stavu zamaskiranom u znanost. Radi se o vjerovanju, a ne o znanosti. A upravo apodiktičko nametanje takvog stava, bez volje za preispitivanjem njegove točnosti ili uspoređivanjem s drugim postojećim konceptima jedna je od karakteristika pseudoznanosti. Znanost je, naime, otvorena prema različitim idejama i spoznajama i spremna je samu sebe neprestano preispitivati.
{slika}
2. Navodi iz embriologije koje u svom pozivu nabraja U ime obitelji također predstavljaju zloupotrebu znanosti. Znanstvene činjenice iznose se površno i nepotpuno, s namjerom konstruiranja određenih željenih stavova. Embrio od 8 tjedana prikazuje se kao dovršeni umanjeni čovjek sa svim organima (“homunculus”), koji ostalih 30 tjedana trudnoće samo treba narasti. Ispušta se spominjanje važnost razvoja funkcija pojedinačnih organa i organizma kao cjeline, bez čega nema samostalnog života fetusa izvan tijela žene. S 8 tjedana embrionalne starosti (10 tjedana od prvog dana ženine zadnje menstruacije) formirani su tek primordijalni organi, koji se moraju dalje razvijati, da bi potpunu funkciju zadobili u različitim periodima fetalnog života, a neki više mjeseci pa i godina nakon rođenja (zato ni dijete nije umanjena kopija odraslog čovjeka). Tako npr. prekursor pluća javlja se u 6 tjedana starog embrija, ali alveolarne stanice tip II, koje izlučuju surfaktant, nastaju tek u 26. tjednu, a bez njih nema normalnog disanja. Spol čovjeka nije određen samo kromosomima i genima (genetski spol) dobivenim od roditelja u času oplodnje, nego postoji i gonadalni, fenotipski, psihički i socijalni spol. Ni na visinu čovjeka ne utječu samo roditeljski geni, nego i hormoni kojima je fetus izložen prenatalno i postnatalno, a također i faktori okoline.
3. Najgora znanstvena obmana koju U ime obitelji iznosi u pozivu je tvrdnja da “da se djetetu od začeća do poroda izvana dodaju samo kisik i hranjive tvari.”
U pogledu znanstvenosti, to je tvrdnja koja se naslanja na zastarjelu i davno odbačenu teoriju preformacije iz 17./18. stoljeća. Prema toj teoriji (spermistička varijanta), svaki spermij u sebi sadrži potpuno formiranog minijaturnog čovječuljka, tzv. “homunculus” (vidi crtež Nicolasa Hartsoekera iz 1695.g.,oca spermističke teorije), koji u maternici samo dalje raste do poroda. Od trudnice prima, kao što specificira U Ime obitelji, “samo kisik i hranjive tvari”. Na taj je način prije 300tinjak godina objašnjavano kako svi ljudi potječu od Adama u času stvaranja i prijenosa “iskonskog grijeha” kroz sve generacije. Uloga žene je i onda, kao i danas prema U ime obitelji, bila tek uloga “fetalnog kontejnera”. Vrijedno je zapaziti da Adam nije rođen od žene, pa prema preformacijskoj teoriji ni njegovi potomci do naših dana ne potječu od žene nego, zamislite, od muškarca!
{slika}
Glede žene, tvrdnja “da se djetetu od začeća do poroda izvana dodaju samo kisik i hranjive tvari ” ne samo da je izraz totalnoga nepoznavanja fiziologije trudnoće, nego je i krajnje uvredljiva. Nećemo ovdje U ime obitelji davati besplatne lekcije o funkcioniranju placente, utjecaju ženinih hormona na razvoj fetusa, imunološkom odgovoru na trudnoću, epigenetici i brojnim drugim znanstvenim spoznajama. Reći ćemo, s indignacijom, da je uloga žene u trudnoći koju javnosti podastire U ime obitelji krajnje neukusna, uvredljiva i nipodaštavajuća za ženu.
Zapravo, U ime obitelji ženu-trudnicu izrijekom uopće ne imenuje! Žena jednostavno ne postoji, ona je ne-osoba. U velebnom događaju trudnoće, ona nije subjekt. Žena-trudnica je sadržana u pojmu “izvana”, dakle bez ikakve povezanosti s fetusom. Kao da se radi o epruveti za uzgoj fetusa u famoznom Londonskom laboratoriju za razmnožavanje iz Huxley-evog Vrlog novog svijeta! Za U ime obitelji, žena je samo “fetalni kontejner”! Žena je to i bila kroz vjekove. Kroz nama poznatu povijest, žena je imala vrijednost samo zbog ploda u svojoj maternici, samo zbog djeteta kojeg jedino ona može donijeti na svijet. U prošlom stoljeću zabljesnuo je trenutak oslobođenja žena; postale su subjekt, vrijednost po sebi, ravnopravne muškarcima. Ali ta sloboda, ta ravnopravnost mnogima nisu po ćudi. Niti glede obrazovanja, zapošljavanja, sudjelovanja u politici, a ponajmanje kada je riječ o pravu da žena samostalno, kao i muškarac, odlučuje o svojim spolnim i reproduktivnim funkcijama.
Položaj žena kroz povijest bio je najvećim dijelom rezultat religijskih naučavanja. Danas u modu ulazi novi pristup. Diskriminaciji žena neki nastoje dati znanstveno utemeljenje. Kao ovdje U ime obitelji. Zloupotrebljavajući znanost žele uvjeriti “svakog muškarca i svaku ženu” da žena nije bitna nego da je bitan fetus u njezinoj utrobi. Da ona nema prava, nego da ih ima fetus. Ako se kako-tako izvukla iz jarma muškarca, sada bi njome mogao zagospodariti plod kojeg nosi, kao nekad muž, otac, sin, stric- bilo koji odrasli muškarac. Perfidno, ali istinito!
Zašto nekima treba autoritet znanosti u takvoj raboti ? Čini se stoga što religijska naučavanja više nisu čvrst orijentir u životu ljudi, nisu toliko značajna kao nekada. Ljudi sve manje vjeruju u dogme, čak i one koje su temelj vjere koju, navodno, ispovijedaju (npr. u zagrobni život, raj i pakao, uskrsnuće tijela, bezgrešno začeće itd.). Još manje se drže religijskih pravila koja kroje svakodnevni, privatni, intimni, ljudski život (od seksualnosti, kontracepcije, abortusa, vantjelesne oplodnje, braka, predbračnih veza, homoseksualnih veza, obitelji).
Još prije pola stoljeća je papa Pavao VI za vrijeme i nakon II vatikanskog sabora izražavao zabrinutost zbog “raskršćanjenih prilika u naše doba i mnoštva osoba koje su krštene ali žive mimo svakog kršćanskog života” (Apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi). Papa Ivan Pavao II kao najteži segment dekristijanizacije ocjenjuje sekularizaciju nekih egzistencijalnih ljudskih stanja, kao što su”rađanje, umiranje, življenje u obitelji, te oslanjanje na naravni moralni zakon” (Ivan Pavao II, Christifidele laici). Na valu “nove evangelizacije” stoga mnogi posežu za argumentom znanosti, u koji uvijaju svoja religijska uvjerenja i naučavanja. Znanost time postaje pseudoznanost, junk-znanost, patološka znanost i umjesto da služi dobrobiti, šteti ljudima. Religija je također na gubitku; njezine poruke prestaju biti jasne i utemeljene na Božjoj objavi, što slabi vjernički osjećaj i privrženost vjeri. Najviše stradavaju ljudi, ovdje žene, kojima znanost i/ili religija predstavljaju svojevrstan spoznajni alat.
Hoće li žene i muškarci pozvani na Prvi nacionalni hod za život i druge slične manifestacije prepoznati manipulaciju sa znanošću o kojoj je prethodno govoreno? Hoće li prepoznati štetu koju ona nanosi životu žena? Ženama danas i ženama sutra, curicama koje će roditelji dovesti na taj “kratak i zanimljiv program za velike i za male”? Nije jako vjerojatno. Jer “Laž leti, a istina hramlje za njom” (J.Swift). Usprkos tome, istinu treba izreći. Da ne bude ono “Nismo znali!“
