Rosa Luxemburg: Bijah, jesam, bit ću

Ako postoji neka osoba u revolucionarnoj povijesti koja nas je toliko zadužila svojom dubinom, oštrinom, britkošću, gotovo terapeutskim zastupanjem beskompromisne borbenosti, ali i posebnom vrstom nježnosti u svojoj teoriji, politici, aktivizmu, privatnim odnosima i originalnoj osobnosti, onda je to Rosa Luxemburg. Luxemburg je autorica koju posebno ocrtava, njezinim riječima, “svijet neograničenih mogućnosti”, i taj je moto u teoriji i praksi živjela doslovno. Tome svjedoče njezini brojni politički pamfleti, eseji, članci, analize, knjige  ali i opsežna privatna korespondencija u kojoj upoznajemo osobitost Rose Luxemburg i nevjerojatnu širinu njezinih interesa – književnih, teorijskih, prirodo-znanstvenih, političkih, likovnih.

Još uvijek postoji veliki broj radova pisanih na njemačkom i poljskom jeziku koji nisu prevedeni (preko 75%!), primjerice, na engleski i ta je građa teško dostupna i razasuta po brojnim svjetskim arhivima i knjižnicama (u Bonnu, Berlinu, Varšavi, Amsterdamu, Moskvi, Kaliforniji), tako da u ovom času i ne možemo govoriti da nam je cjelokupno nasljeđe Rose Luxemburg poznato. Izdavačka kuća Verso, uz RLS i entuzijazam Petera Hudisa poduhvatili su se fantastične inicijative da pokušaju u nastavcima serije Kompletnih radova Rose Luxemburg prikupiti do sada javnosti nepoznate i neprevedene rukopise. (Već se u kuloarima čuje da su pronađeni “kontroverzni” radovi koji odstupaju od trenutno poznatih stavova Luxemburg o Ruskoj revoluciji!)

Rosa Luxemburg jedna je od najvažnijih i najkreativnijih socijalističkih spisateljica i marksistkinja uopće i – po mome skromnom sudu – najvažnija autorica u ženskom dijelu teorijskog svijeta koji se bavi radikalnom socijalnom filozofijom, političkom teorijom i kritikom političke ekonomije. U Zürichu je 1897. doktorirala na temi o industrijskom razvoju Poljske, a tezu je objavila godinu kasnije u Leipzigu. Da stvar bude opskurnija, unatoč činjenici da za Poljake Rosa Luxemburg danas uopće ne postoji, teško da možemo govoriti o nekom tekstu koji bolje nudi osnove za proučavanja povijesti Poljske i njezinog ekonomskog razvoja. Rosa Luxemburg je izbrisana, ignorirana, prešućivana, kako to već utabani putovi revizionizma nalažu.

Njezin rad uključuje izvanredne analize kapitalističke akumulacije i odnosa kapitalističke i ne-kapitalističke prostornosti (vidi: Čakardić, “Teorija akumulacije i suvremena luksemburgijanska kritika političke ekonomije”), pisala je i o kolonijalizmu i imperijalizmu, potom brojne tekstove o neraskidivom odnosu demokracije i socijalizma, kritici revizionizma, nacionalnom pitanju, problemima političke organizacije i aspektu “spontanosti”, i tek nekoliko tekstova o tzv. “ženskom pitanju”. Koliko mi je iz dostupne literature poznato, riječ je o samo četiri eseja na tu temu.[1] Što nam ti eseji mogu reći o Luxemburginom feminizmu?

Premda nije napisala mnogo feminističkih tekstova, to nikako ne znači da rad Rose Luxemburg treba izostaviti iz feminističko-revolucionarne historije. Naprotiv, bilo bi veoma pogrešno tvrditi da u njezinim tekstovima, a posebno kritici političke ekonomije, nedostaju brojne reference vezane za razvoj progresivne feminističke politike i ženske emancipacije, kako historijski tako i danas. Tu tezu opsežnije razrađujem u članku “From Theory of Accumulation to Social-reproduction Theory. A Case for Luxemburgian Feminism”.[2] Uskoro će i srpski prijevod tog teksta izaći u časopisu Stvar pa se nadam da će i on koliko-toliko doprinijeti “luksemburgijanskom feminizmu” na ovim prostorima.

Luksemburg se nije u nekoj ogromnoj mjeri posvećivala organiziranju ženskih radničkih grupa, njezin doprinos toj političkoj borbi pomalo je zamagljen činjenicom da je ona obično radila “iza scene”. Premda je gorljivo podržavala organizacijski rad ženskog socijalističkog pokreta, razumijevajući važnost radnog života za žensku emancipaciju, nije smatrala da se – zato što je žena – mora isključivo baviti “ženskim pitanjem” koje je rukovodstvo tretiralo tek kao jedan zasebni politički kanal i ostaviti opće-partijski rad po strani. Obično je svoju podršku ostvarivala kroz suradnju sa svojom bliskom prijateljicom Clarom Zetkin. U jednom od njenih pisama upućenih Zetkin možemo pročitati koliko je bila zainteresirana i uzbuđena zbog ženskog pokreta: “Kada ćeš mi napisati to veliko pismo o ženskom pokretu? Ustvari, molim te makar za jedno malo pismo!”[3] U jednom od govora u kojem problematizira ženski radnički pokret, Luxemburg naglašava: “Mogu se samo diviti drugarici Zetkin […] kako uspijeva iznijeti ovo radno opterećenje”.[4] Konačno, iako se rijetko predstavljala kao feministkinja, u pismu Luisi Kautsky piše: “Dolaziš li na žensku konferenciju? Zamisli, postala sam feministkinja!”[5]

Mogla bih – doista uvijek – uz silno zadovoljstvo misliti naširoko o Rosi Luxemburg, o nekoj od brojnih tema kojima se bavila. Ona mi dođe za jačanje teorijskih mišića i kao neiscrpno vrelo inspiracije, političke, feminističke, teorijske, borbene, ljudske, pjesničke, intimne. Često razmišljam o njezinim borbama, javnim i privatnim, o okršajima koje je vodila u svojim partijskim redovima, s “epigonima”, kako ih je sama nazvala, o tome kako je britko predvidjela put u 1. svjetski rat i pojavu fašizma. Zamišljam i njezine brojne sobe u kojima je živjela, uz svoju mačku Mimi, sobe u kojima su se dogovarale revolucije, komunističke i spartakističke taktike i veliki štrajkovi, zatvore u kojima je provela mnoge dane svoga života i o kojima je puno pisala u svojim pismima. O svemu tome posebno razmišljam na ovaj dan, pomalo melankolično. Na ovaj dan, ovaj kratki esej kroz nekoliko sitnih detalja služi kao skromni podsjetnik na nju i ni približno ne iscrpljuje širinu teme Rose Luxemburg.{slika}

Rosa Luxemburg je rođena u Zamošću u Poljskoj 5. ožujka 1871., ni manje ni više nego u godini Pariške komune. Revolucionarka, bila je članica Socijal-demokratske partije Poljske i Njemačke, Komunističke partije Njemačke i osnivačica Spartakističke lige. Uoči krvavih siječanjskih borbi tijekom tjedna Spartaka po ulicama Berlina ubijena je na današnji dan 15. siječnja 1919. Članovi njemačke socijal-demokratske partije na čelu s Friedrichom Ebertom i uz pomoć svoje špijunske centrale, tzv. “Sekcije 14”, ucijenili su glave Rose Luxemburg i Karla Liebknechta (suosnivač Spartakističke lige) i dali se u potragu za vođama Spartakističkog ustanka. Locirani u ulici Mannheimer Straße 43 uvečer oko 21h uhvatili su ih njemački oficiri, paramilitarna jedinica Freikorps koja ih je odmah potom i ubila. Rosi Luxemburg su puškom smrskali lubanju, i potom mrtvo tijelo bacili u Landwehrkanal. Potpuno neprepoznatljivo tijelo voda je izbacila tek negdje u svibnju 1919. Iduće godine obilježavamo stogodišnjicu njene smrti.

Ponekad mi se čini da su Luxemburgina pisma koja je sastavljala do zadnjeg dana svoje smrti, doslovce do zadnjeg daha, kao i posljednji tekst naslovljen “Red vlada u Berlinu” njezina posmrtna poruka. Snažna, odrešita, britka, neustrašiva, odlučna i – dozvolite mi da odem tako daleko – herojski savršena. Nakon toliko teške i tragične smrti Rose Luxemburg, čini mi se da upravo tu raspoloženost moramo iščitati iz njezinih posljednjih riječi, napose u današnje vrijeme pesimističnog nihilizma, manične afirmacije individualizma i posvemašnjeg reformizma, a kao suvremenu lekciju pisanu u užasna vremena za neki budući revolucionarni podvig koji nas “vadi” i u najtežim razdobljima:

“Red vlada u Berlinu!” Vi tupi panduri! Vaš “red” je sagrađen na pijesku. Revolucija će se već sutra “sa zveketom ponovo uspraviti” i na vaš užas zatrubiti: bijah, jesam, bit ću!