Kao vidljivo transfeminina akademkinja, na raznim sam događajima pozvana govoriti o trans pitanjima. Kada poziv upućuje netko izvan LGBT zajednice, uvijek su prilika za dijeljenje mog osobnog iskustva. Radi se o jednom od najvećih klišeja reprezentacije; unatoč mojoj stručnosti na području prava i bioetike u odnosu na trans zajednice, od mene se ne traži da prenosim znanje, nego da prenesem osobno iskustvo.
Prije nekoliko mjeseci pozvana sam u televizijsku emisiju. Poziv je popraćen željom da se neupućeno gledateljstvo pobliže upozna s trans realnosti. U emisiji je sa mnom gostovala seksologinja koja je zamoljena da pruži klinički uvid u poteškoće s kojima se trans osobe suočavaju tijekom tranzicije. Za vrijeme prikazivanja, mnogi_e oko mene bili_e su zbog toga uzrujani_e. Ona, naime, nije bila osobio iskusna u radu s trans osobama, dok se ja intenzivno bavim mentalnim zdravljem trans zajednice i bila bih presretna da mogu ponuditi svoju perspektivu. Možemo nagađati zašto je pozvana u emisiju, ali primjećujem da je uobičajeno u razgovor uključiti terapeute_kinje bez obzira na to je li trans zdravstvena zaštita uopće tema razgovora.
Ovakvi pozivi tek su dio veće agende koju gledamo u medijima. Da bi se publika emotivno angažirala, predstavlja se svjedočanstvo trans osobe. Često, iako ne uvijek, radi se o osobi u ranoj fazi tranzicije, najtežem i najranjivijem trenutku u kojem rijetko imamo koristi od distance i šire perspektive o tome kako se naša vlastita iskustva uklapaju u širu zajednicu i društvene narative.
Nakon osobnog svjedočanstva, pozivaju se stručnjaci_kinje da analiziraju odabranu temu. Stručnost se promatra kroz prizmu hijerarhije: terapeute_kinje se traži da govore o zaštiti mentalnog zdravlja, sveučilišne djelatnike_ce pita se o dostupnim antidiskriminacijskim mehanizmima, a profesore_ice rodnih studija o trans ravnopravnosti. Često su ti stručnjaci_kinje cis – dakle, nisu trans.
Iako se raznolikost zastupanja trans osoba polako povećava, zahvaljujući neumornim trans aktivistima_kinjama i nekolicini saveznika_ca koji_e zahtjevaju prikladniji izbor trans stručnjaka_inja, klišej cis stručnjaka_inja i trans svjedočanstava ostaje duboko ukorijenjen.
Ovaj dihotomni klišej predstavljanja cis osoba kao stručnjaka_inja, dok trans osobe zapadne uloga strojeva za svjedočanstva, nije bez posljedica. Ona je usko povezana s diskreditiranjem trans osoba kao nositelja_ica znanja, pozicionirajući nas kao predmet znatiželje.
Vidjeti cis osobe kao posjednike_ce stručnosti i trans osobe kao posjednike_ce iskustva, reproducira voajersku dinamiku subjekta i objekta odavno kritiziranu u antropologiji. Trans osobe predmet su znanja, dok su cis osobe, mi, subjekti znanja. Ova struktura, koju sam nazvala “National Geographic Effect”, u fokus interesa postavlja zabavu i zadovoljenje radoznalosti cis osoba, a ne dobrobit trans osoba. Neki_e bi to nazvali_e performativnim savezništvom.
Prepoznavanje ljudskog znanja znak je humanizacije. Ne priznajući autoritet trans osoba kao stručnjaka_inja, akademski krugovi i medija ne škode samo individualnim trans stručnjacima_kinjama, već daje zamah društvu koje u najboljem slučaju pokazuje znatiželju, a u najgorem slučaju hostilnost prema trans zajednicama. Trans osobe imaju bogatstvo akademskog i društvenog znanja koje zaslužuje priznavanje.
Ne umanjujem ovim tekstom namjeru onih koji_e me pozivaju. Neki_e od njih su pojedinci_ke o kojima mislim sve najbolje i za koje ne sumnjam da su imali_e najbolju namjeru. Drugi_e nisu bili_e zainteresirani_e vidjeti trans osobe kao ravnopravne partnere_ice u širenju znanja – njih slobodno nazovimo budalama.
Čak i kada u najbolje namjere, naše kolektivne koncepcije stručnosti teže favoriziranju cis osoba jer su trans osobe povijesno bile – a i dalje su – isključene iz sfera moći, uključujući i akademski svijet. Živim u Quebecu, rijetkom bastionu francuskog jezika u pretežno anglofonoj zemlji. Na 17 sveučilišta na francuskom jeziku i nekoliko dvojezičnih, trenutno postoji samo jedan frankofoni trans profesor koji se specijalizirao za trans pitanja u Kanadi. Dobronamjerni_a organizator_ica događaja koji_a nije osjetljiv_a na nejednakosti koje stvara akademska hijerarhija lako može nenamjerno reproducirati dihotomiju cis stručnosti i trans svjedočanstva. Potrebna je aktivna intervencija kako bi se suzbio ovaj uzorak.
Prelazak s kulture trans svjedočanstva na kulturu trans stručnosti goruća je tema u trans zajednicama. Za mnoge od nas, ovaj nužan pomak ne bi samo signalizirao veće poštivanje trans osoba, nego bi značio i kvalitetnije donošenje zakona i medijsko predstavljanje.
Koliko god bili_e kompetentni_e, cis stručnjaci_kinje rijetko imaju dubinu i bogatstvo znanja kojima trans stručnjaci_kinje majstorski vladaju. Više je razloga za to. Prvo, samospoznaja je ključni oblik učenja i može pomoći u kritičkoj procjeni informacija koje se prenose kao znanje. Nikad ne bih izrazila sumnju da nadomjesna hormonska terapija može promijeniti raspodjelu masnog tkiva i smijala sam se kad sam to pročitala. Drugo, informacije o trans osobama dolaze od trans osoba, a trans stručnjaci_kinje jednostavno imaju lakši pristup trans zajednicama. Mnogo sadržaja u mojim člancima čine prijevodi i sinteze informacija i perspektiva koje sam prikupila od trans prijatelja_ica i kolega_ica s kojima svakodnevno komuniciram.
Akademici_kinje, organizatori_ce i novinari_ke trebaju biti oprezni pri obraćaju trans osobama i nastojati se aktivno oduprijeti klišeju cis stručnosti i trans svjedočanstva. U ovim teškim vremenima za trans osobe diljem svijeta, iznimno je važno poštivati stručnost trans znanstvenika_ca i aktivista_kinja o trans pitanjima.
