Početkom godine predavala sam kolegij o ljudskoj spolnosti.
Toga je dana tema bila zakonodavstvo vezano za reproduktivno zdravlje, i kako sam pripremala prezentaciju i dijelila potpisne liste, čuo sam dio razgovora među studentima. Jedna je studentica došla u majici s natpisom “feminist”, a njezina joj je kolegica rekla: “sviđa mi se tvoja majica, ali ne smatram se feministkinjom jer se zalažem za prava za sve. Više mi se sviđa izraz “humanist/kinja”. Tada se ubacila treća: “Također. Ili ‘ekvalist”, jer ne mislim da su žene bolje od muškaraca.”
Da se razumijemo, nisam stekla dojam da je bilo tko od njih aktivni/a antifeminist/kinja. No, kako sam ih prisluškivala, shvatila sam da postoji nesporazum oko toga što feminizam jest, a što nije. Tko od njega ima koristi, a kome navodno šteti.
Dakle, samo da razjasnimo, važno je shvatiti da feminizam u svojoj srži ne podrazumijeva ijedan (ne)rod superiorniji drugima. Niti se radi o pokretu čiji je cilj unaprijediti prava jedne grupe na štetu druge.
Temeljni je cilj feminizma zapravo zatrti sve manifestacije rodno utemeljenog ugnjetavanja, a svi/e feministi/kinje znaju da je to moguće tek u okviru borbe protiv brojnih oblika diskriminacije. Ipak, zbog složene kombinacije blatantne mizoginije, najobičnijeg nesporazuma i brojnih pogrešnih koraka unutar feminističkog pokreta, mnogi ljudi ne shvaćaju kako feminizam može koristiti svim (ne)rodovima.
Također, nekim je ljudima još uvijek teško prihvatiti ideju da antifeminizam zapravo šteti ljudima svih (ne)rodova, uključujući muškarce.
Uzevši to u obzir, evo što biste trebali/e znati.
1. Patrijarhat šteti svima
Iako pojedinci mogu imati patrijarhalne ideje, kad govorimo o “patrijarhatu”, ne prebacujemo odgovornost ni na koga pojedinačno. Umjesto toga, ukazujemo na nepravedan društveni sustav koji promovira oštro podijeljene rodne uloge, ugnjetavajući tako osobe svih (ne)rodova. Ovaj sustav često se sastoji od društvenih, političkih i / ili ekonomskih mehanizama koji promiču dominantnost cis muškaraca nad svim drugim (ne)rodovima.
Jedan od najistaknutijih glasova za propitivanje patrijarhata feministkinja je bell hooks koja od 1970-ih piše i podučava o radikalnim društvenim pitanjima.
hooks patrijarhat definira kao “političko-društveni sustav koji inzistira na činjenici da su muškarci inherentno dominantni i superiorni svemu i svima koje se smatra slabima, osobito ženama, te da imaju pravo dominirati i vladati nad slabima i održavati tu dominaciju kroz različite oblike psihološkog terora i nasilja”.
Ovo viđenje patrijarhata implicira da su i muškarci žrtve represivnog sustava. Kako? Na bezbroj načina.
Na primjer, budući da patrijarhalna društva očekuju od muškaraca da budu seksualni, nasilni, dominantni i bez emocija, a kada netko ne ispuni ova rigidna očekivanja, vrlo ih se rano kažnjava. Sjetite se svakog djeteta kojemu je netko rekao da “dječaci ne plaču”. A onda razmislite o tome kako ova djeca odrastaju uz pretpostavku da je toksični maskulinitet jedini način da se obrane od jedne od omiljenih strategija patrijarhata: stalnog podsjetnika da nema ništa gore nego da ih se doživi feminiziranima.
Na prvi pogled, čini se da su rodne manjine jedina žrtva patrijarhalnog stava. Ali kada zagrebemo ispod površine, postaje jasno da je to daleko od istine.
2. Osnova antifeminizma često je neusklađena sa stvarnim vrijednostima
Uvijek su postojali ljudi koji će se protiviti naporima za bolje razumijevanja rodnih uloga i koji se protive proširenju prava tradicionalno marginaliziranim grupama.
Na primjer, bilo je protivljenja ženskom pravu glasa, bilo je protivljenja kontracepcijskoj piluli, i još uvijek postoji otpor borbi za temeljna ljudska prava za ljude svih rodnih identiteta i seksualnih orijentacija.
No suvremeni antifeministički pokret proizašao je iz specifičnog protivljenja pravu na pobačaj i – o, moj bože, kako to još nije prošlo?! – Amandmanu o jednakim pravima (Equal Rights Amendment).
Izvorno, s tim vrućim krumpirima dobacivalo se iz konzervativnih, vjerskih pobuda. Ali nedugo nakon toga, ti su stavovi prerasli u pravi antifeministički pokret. U sve više sekularnoj zemlji očekivalo bi se da će većina ljudi prozrijeti religioznu motivaciju za takve stavove. Međutim, u antifeminističkim krugovima to se baš i ne događa. Djelomično zato što je uobičajeno iz religije odabrati samo ono što kome odgovara, i to često sasvim dobro funkcionira.
U drugom kontekstu – recimo, kada koristite religiju samo kako biste opravdali svoje pravo da ugnjetavate nekog drugog (kao nekad robovlasnici ili danas osobe koje pokušavaju osporiti prava nizu marginaliziranih grupa) – i ne toliko.
Danas mnogo buke oko antifeminizma dižu pojedinci koji sebe nazivaju “aktivistima za prava muškaraca”. Oni tvrde da su npr. zakoni o skrbništvu i alimentaciji nepravedni prema muškarcima. Neki čak vjeruju u feminističku zavjeru s ciljem da ih se lažno optuži za silovanje. Osim toga, skloni su se pozivati na zamišljenu povijest u kojoj su iz nevjerojatno tradicionalnih rodnih uloga proizlazili sklad i prosperitet, ako ne i za sve, onda barem za bijele muškarce koje mnogi od tih momaka tvrde da predstavljaju.
Dakako, ne smijemo zaboraviti niz rodnih manjina koje se protive feminizmu.
Ipak, važno je razlikovati one koji se protive feminizmu od oni koji se odluče ne svrstati uz feministički pokret ili onih koji se ne nazivaju feministima. Mnogi ljudi imaju sasvim valjane razloge za to. Feminizam kao pokret zaista je imao posrtaja. Povijesno gledano, svjedočili/e smo pokušajima bijelih sufražetkinja da marginaliziraju crne žene i njihovu uloge u pokretu. Svjedočili/e smo feministkinjama drugog vala koje su, navodeći “pošast boje lavande”*, uskraćivale lezbijkama sudjelovanje u pokretu. A svjedočili smo i događajima koji isključuju trans osobe, kao što su Michigan Womyn’s Festival, koji je na sudjelovanje pozvao osobe koje su “rođene kao žene, odgojene kao djevojke i koje se i dalje identificiraju kao žene”.
Nakon svega, još i danas moramo objašnjavati zašto je intersekcionalnost nužna, propitivati dominantnosti bijelog feminizma i prokazivati korporativni model osnaživanja.
No postoji razlika između izbora da se ne identificiramo kao feministkinje u svjetlu nekih od tih pitanja i aktivnog podrivanja borbe protiv osnovnih postavki na kojima se feminizam temelji. I doista, mnoge protivnice feminizma ne bave se unutarnjim problemima pokreta, nego žive u iluziji da se podržavanjem feminizma protive pravima muškaraca (što nije istina) i da ne smiju prihvatiti stvari poput ženstvenosti ili obiteljskog života.
U konačnici, svi imamo pravo na vlastite stavove. Ali što ljudi bolje razumiju motivaciju antifeminističkog pokreta, to je manje vjerojatno da će ga podržati.
3. Protivljenje feminizmu ustvari znači protivljenje jednakoj raspodjeli moći.
Feminizam preispituje tradicionalne strukture moći u društvu; zato ima smisla da se osobe koje imaju koristi od tih struktura protive svemu s potencijalom da ih poremeti. No iako zabrinjavajuće logično, nije baš da mnogo ljudi s antifeminističkim stavovima doista nešto dobiva od sadašnjeg stanja.
Ipak, jedna od najboljih taktika za održavanje sadašnjeg stanja je uvjeriti ljude da zaslužuju privilegije, ne zato što su se za njih izborili, nego samo zbog osobina koje posjeduju.
Na taj ih se način potiče obavljaju prljavi posao održavanja statusa quo iz uvjerenja da će promjene, dopuste li ih, naštetiti njima osobno, iako je istina često suprotna od toga. Na primjer, mnogi se muškarci ne osjećaju moćno na svom radnom mjestu (ili zbog nezaposlenosti) i u javnom životu. No patrijarhalni ih sustav potkrepljuje narativom koji ih uvjerava da imaju pravo biti glava obitelji samo zato što su muškarci. Međutim, kada se uloga glave obitelji ospori, mnogi muškarci djeluju protiv vlastitih interesa i nastavljaju podržavati sustav koji ih ponižava na temelju niza drugih osobnih karakteristika, kao što su rasa, stalež, religija ili sposobnosti.
Neki muškarci s ovim iskustvom glasno se protive feminizmu. Uzrok tome obično je nazadna pretpostavka da je za njihove probleme kriv feminizam, a ne američki patrijarhat poduprt kapitalizmom i bjelačkim šovinizmom. No to zapravo samo ojačava sustav u kojem tek dominacija nad slabijima omogućuje potlačenima da osjete moć.
Ipak, feminizam je u osnovi egalitaristički pokret koji za cilj ima ne samo borbu protiv seksizma, već i svih ostalih oblika dominacije. Umjesto, dakle, da im oduzima moć, to je prilično dobar alat koji tim muškarcima može pomoći da napreduju u suočavanju sa stvarnim silama koje ih sputavaju.
***
Moj se odnos prema feminizmu s godinama mijenjao.
Od tinejdžerice s aktivističkim težnjama, preko polaznice Ženskih studija, do osobe koja se negdje oko sredine dvadesetih godina osjećala prilično razočaranom cijelom scenom, do, konačno, osobe danas posvećene radu usmjerenom ka jednakosti. Taj mi rad unutar feminističkog okvira odgovara.
I dok razumijem zašto taj okvir ne odgovara svima, više od naziva me brine da će ljudi odbaciti neku od teško stečenih dobiti od feminizma samo zato što zapravo ne razumiju srž tog pokreta ili zato što postoje snažne i složene sile koje aktivno rade na opovrgavanju njegove vjerodostojnosti, prodajući muškarcima lažnu sliku o tome tko je kriv za opresiju koju trpe.
Radi pretpostavke da feminizam šteti muškarcima ili da žene smatra superiornima drugim rodovima feminizam je prilično lako osporiti. Ali kada shvatimo da to zapravo nije feministička vizija, antifeminističke teze baš i ne drže vodu.
Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević
*1970-ih godina prošlog stoljeća Betty Friedan, tada na čelu Nacionalne Organizacije Žena (National Organisation for Women), skovala je ovaj derogativni izraz za pokušaje radikalnih lezbijki (boja lavande veže se za lezbijke još od grčke pjesnikinje Sapfo) da se približe feminističkom pokretu, smatrajući je da bi uključivanje lezbijki u pokret on izgubio na kredibilitetu (op. prev.)
