Malo je toga što me može privezati za tipkovnicu uz slušanje Horowitzeva sviranja Chopina u sunčano subotnje popodne. Ali, eto, i to se ponekad dogodi. Morala sam sjesti i riječima pokušati obujmiti jednu svakidašnju priču. Pa, krenimo!
Bila sam nekidan s prijateljem u slastičarni, i tako, stojimo i naručujemo sladoled. Naposljetku nam ljubazna teta kaže ’18 kuna’, a novac istovremeno vadimo i on i ja. On oće platit, ja oću platit, i oboje imamo ispružene ruke s novčanicama. A ljubazna teta, kako to obično biva, prihvaća njegovu novčanicu. Zašto? Zato što je muškarac! Nemojte me pokušati uvjeriti u drugačije. Bili mi svjesni toga ili ne, to su uobičajene prakse kojih se ne možemo riješiti stoljećima. Sve to izvire iz neke davne slike muškarca kao uzdržavatelja obitelji, muškarca kao superiornijeg, muškarca kao onog koji ima zadnju riječ.
Horowitz udara po tipkama klavira, a ja se prisjećam koliko me samo puta naljutila ona ‘muškarac plaća’ kad odeš na kavu, piće, ručak, s pripadnikom suprotnog spola. Zašto bi muškarac platio? Zato što ima onu stvar? Jer nema druge razlike među muškarcima i ženama, pogotovo ne neke koja bi ga činila primjerenijim od žene za podmirivanje računa. Kavalirstvo, neki će reći. Mislim da je kavalirstvo ušminkana riječ za ‘lijepe’, ‘uglađene’ radnje, kojima se zapravo ostvaruje ili želi ostvariti superiornost nad drugim (ženskim) bićem. ‘Kakav je on kavalir, otvorio mi je vrata!’. Kao da same ne možemo otvoriti vrata, pobogu! Smatrajte me imunom na lijepe geste, ali samo ih želim promatrati na kritički način. Vjerujem kako iza svih tih gesta i gestica stoji dublja pozadinska priča, usađena u korijenima društva, ona o ženi kojoj treba zaštita, a muškarac je tu da je zaštiti.
Je li vam se ikada dogodilo (ženama) da ste u kafiću ili restoranu s prijateljem/bratom/ dečkom, i naručite pivo, a on naruči sok, ali konobar/ica stavi sok ispred vas, a pivo ispred njega? Sama sam svjedočila tome nemalen broj puta, a takvih situacija dotiče se i zabavna Mala pivska kuharica koju sam nedavno dobila. Autori Šatović i Dučak tvrde kako je (zbog takvih praksi) onaj vic o Muji i naručivanju u finom restoranu još uvijek istinit – ‘za mene vopi, a zapičku sok‘. E pa, sok ostavljamo kurčićima, hvala!
U dotičnoj se kuharici spominje da su žene, osim što su obožavateljice piva kao i muškarci, veoma bitne u povijesti proizvodnje tog napitka. Naime, vjeruje se da su ga i izmislile. Finci su vjerovali da su pravo pivo izmislile tri žene: Osmotor, Kapo i Kalevatar, a u Mezopotamiji su slavili i klanjali se Ninkasi, staroj sumerskoj božici piva. Spominju se i značajne pivopijke, gospođe na čelu glavnih pivovara današnjice. Svašta novog čovjek nauči iz kuharica!
Valja jednom zauvijek usvojiti kako ‘pička’ može i otvorit sama vrata na ulazu u restoran, naručit pivo i platit ga. Kolega koji je konobario sa mnom jedno ljeto živio je u uvjerenju da žene pri plaćanju (kad su u društvu muškarca), vade novac samo fore radi, kao da bi ispalo da žele platit, ali u biti samo čekaju da čovjek s udom što visi plati. Glupljeg čovjeka nisam upoznala, a nažalost – njegovo uvjerenje dijele mnogi. Najgore od svega jest što i žene često daju prednost muškarcima. Naposljetku, teta u slastičarni je posegnula za rukom moga prijatelja. I možda će djelovati pretjerano, napuhano, preuveličano, ali to posezanje za njegovom rukom konstantan je korak unatrag za ženski rod.
Zato, gospođe – popijte večeras koju i platite je same! Makar morale novac prisilno ugurati u nečiji džep. Ako smatrate da je bitno, naravno. Ukoliko ne smatrate, drž’te se kavalirstva i desetljeća ‘plakanja kao curica’ i ‘budi muško’ suvereno stoje, nepokolebljiva na obzorju budućnosti.
