Konzervativna atmosfera u Hrvatskoj uvelike se zasniva na ideji žene koja rađa, bilo u kontekstu repopulacije napuštenih dijelova zemlje, bilo opće ideje da je majčinstvo ženina ako ne jedina, onda svakako “prirodna uloga”. Idejom majčinstva se u hrvatskom javnom prostoru barata kako se i gdje stigne – od ljekarnica koje pokušavaju dati svoj obola općoj pronatalitetnoj atmosferi, preko medija, s političkih govornica, u čekaonicama liječnika, iz trgovina, a pogotovo je to omiljena misaona imenica ekstremne gomilice kojoj se ovdje neće davati prostora više od ovoga. Posljednjih se nekoliko godina kod nas natalitet nastoji potaknuti na različite načine, od čega ćemo za potrebe ovog članka izdvojiti samo dvije kategorije – subvencije stambenih kredita za mlade (subvencija kredita traje pet godina i povećava se za po dvije godine za svako novorođeno dijete) te podizanje naknade za drugih šest mjeseci porodiljinog dopusta na iznos do 3.990 kuna. Potonje, podizanje porodiljne naknade je dobro za one s dobrim plaćama, a o korelaciji majčinstva i plaće više će riječi biti niže u tekstu.
Teško se othrvati dojmu da se žene kada govorimo subvencijama kredita za stan na jedan način zapravo ucjenjuje, a majčinstvom manipulira. Subvencioniranje kredita za kupnju prve nekretnine samo po sebi nije možda loša, a po broju predanih zahtjeva u 2018. očito i dobro prihvaćena mjera (26 posto više nego lani). Vrlo visok postotak mladih u Hrvatskoj koji žive s roditeljima jer nisu u financijskoj mogućnosti osamostaliti se (ili tu odluku odgađaju) jedva su dočekali priliku da žive barem donekle sličnom kvalitetom života kao njihove kolege u razvijenim dijelovima Europe.
Naime, visokih 72,3 posto mladih u Hrvatskoj u dobi od 18 do 34 godine 2016. godine je živjelo sa svojim roditeljima, što je najviša razina u EU bila u trenutku mjerenja, dok je danski prosjek u istovremeno bio oko 19 posto. Nešto svježiji podaci, oni Hendalovi s kraja ove godine, na uzorku 25 – godišnjaka u Hrvatskoj, sugeriraju da recimo, 42,6 posto njih još uvijek živi s roditeljima. Zvuči li im odlično subvencionirani kredit na 5+ godina za kupnju prve nekretnine? Sasvim sigurno da. Kako prenosi Zadarski list, rezultat prošlogodišnjih subvencija je do danas rođenih 250 djece u APN domovima.
Po podacima Državnog zavoda za statistiku (DSZ) medijalna neto plaća u Hrvatskoj za svibanj iznosila je 5.252 kune što znači da polovica zaposlenih ima manju, a polovica veću plaću od tog iznosa. Dosta se govori o rastu plaća, no za hrvatsku prosječnu plaću navedeno znači od oko 30-ak kuna do maksimalno sto kuna više svakoga mjeseca. Svatko tko podiže kredit, u prosjeku na 20 do 30 godina, uz državnu subvenciju od 5 godina mora misliti na to kako će ga pokrivati sljedećih 15 ili 25 godina koliko je preostalo otplate. Kamatne stope u kreditima u kunama ili eurima u većini banaka u Hrvatskoj su niže i fiksne za vrijeme trajanja subvencije, dakle 5+ godina, a kasnije su promjenjive. U trenutku kada prestane subvencija APN-a, stvari postaju regularno ozbiljne. Zašto je to toliko strašno?
Do posla se u Hrvatskoj još kako – tako (najčešće vrlo teško, no zbog dijela pozitivnih primjera neka ostane kako – tako) i dolazi, ali ostaje pitanje cijene rada. Ponovno prema podacima Državnog zavoda za statistiku, sredinom ove godine, konkretno u lipnju, najviša prosječna mjesečna neto plaća isplaćena je u djelatnosti vađenje sirove nafte i prirodnog plina i iznosi malo više od 11 tisuća kuna, a najniža je bila 4 tisuće kuna i isplaćena u kategoriji ostale osobne uslužne djelatnosti. Prosječna plaća u Hrvatskoj u lipnju bila je oko 6 tisuća kuna.
Koliko se s tom plaćom da živjeti i o kakvoj se kvaliteti života radi, najbolje govori podatak da je od travnja 2011. do ožujka 2018. iz Hrvatske odselilo 91.750 stanovnika, podatak je iz travnja ove godine. Isti izvor navodi i istraživanje koje se fokusiralo samo na odlazak Hrvata u Njemačku u prošle tri godine i koje je pokazalo da je 65 posto njih otišlo iz ekonomskih, a 34 posto iz političkih razloga. Konteksta radi, 55 posto iseljenih je bilo zaposleno, a 33 posto visoko obrazovano.
Plaćama (u većini slučajeva, svaka čast iznimkama) valja pridružiti i druge otegotne okolnosti koje mogu djelovati iznimno demotivirajuće na ženinu odluku da zasnuje obitelj u Hrvatskoj – poput opće pravne nesigurnosti, nekonzistentne političke situacije, nezadovoljavajuće razine zdravstvene skrbi, čak i kad je o djeci riječ, pa se tako recimo u Splitu ovih dana stvorio red dugačak i više od 150 metara u kojem roditelji strpljivo čekaju kako bi upisali svoje dijete na potreban pregled – i tako redom, lista bi mogla biti poduža.
Dodajmo lokalnom kontekstu i jedan globalno prisutan problem, a to je penalizacija majčinstva na tržištu rada. Pojam nije nov i radi se zapravo o nejednakim plaćama za jednak rad muškaraca i žena, ali i žena majki u odnosu na te dvije skupine. Ilustracije radi, Europska komisija 3. studenog obilježava Dan jednakih plaća. Zbog prosječne razlike od 16,2 posto između plaća žena i plaća muškaraca od ovog datuma do kraja 2018. godine žene će simbolično raditi besplatno.
Da žene imaju manje plaće od svojih muških kolega, kao i da žene majke imaju manje plaće i od svojih kolegica koje nemaju djece, potvrdila skupina ekonomistkinja Eunjung Jee, Joya Misra i Marta Murray-Close u radu iz 2018., Motherhood penalties in the U.S., 1986-2014. One su, proučavajući jaz u plaćama između majki i žena bez djece u tri vremenska razdoblja (1986-1995, 1996-2004 i 2006-2014) u Americi, došle do zaključka da je bruto razlika u plaćama u međuvremenu između žena bez djece i majki dvoje ili više djece donekle smanjena, ali samo zato što su s vremenom žene (primarno majke) osnažile svoje potencijale kroz ulaganje u vlastiti ljudski kapital (obrazovna postignuća i iskustvo na tržištu rada). No usprkos određenim pozitivnim trendovima, na tržištu rada je i dalje prisutna penalizacija majčinstva. Razlozi su odavno poznati, ranija trudnoća odgađa ulazak na tržište rada, žene zbog nametnutih rodnih uloga njegovateljica češće ostaju doma s djecom (i starijima) brinući se o njima, porodiljini dopust (kojeg još uvijek u najvećem broju slučajeva u RH uzimaju žene) znači da vas godinu dana nema u konkurenciji na poslu, nema prekovremenih, nema projekata koje uspješno dovršavate, nema pohvala, nema nagrada. U usporedbi s plaćama muškaraca, ovaj rad donosi podatak o i do 71 posto manjoj zaradi kod žena majki zaposlenih na puno radno vrijeme. Dobar dio podataka korištenih u njihovom radu dolazi iz istraživanja The Panel Study of Income Dynamics (PSID) koje se naziva najduljim, nacionalno najreprezentativnijim i sveobuhvatnijim istraživanjem američkih kućanstava. Prošle godine dovršen je 40. val prikupljanja podataka i time je obilježeno i 50 godina njegova trajanja.
Jaz u plaćama ne bi bio toliko izražen kada tvrtke ne bi imale sustav nerazmjernog nagrađivanja onih zaposlenika/ca koji su na svome radnome mjestu bez prekida, kako tvrdi profesorica ekonomije na Harvardu Claudia Goldin, u radu A Grand Gender Convergence: Its Last Chapter. Goldin dodaje i da je razlika u plaćama žena i muškaraca zapravo sažetak statistike spolne razlike u radu. Valja napomenuti i njenu tvrdnju da su muškarci i žene s istom razinom obrazovanja, jednake dobi i u jednako razvijenoj državi u trenutku stupanja na tržište rada možda i u jednakim pozicijama, ali da se razlika u plaćam počinje zaoštravati u prvih nekoliko desetljeća rada. S druge strane, s obzirom na ograničeno razdoblje plodnosti žena, odnosno kraćeg trajanja fertiliteta nego što je slučaj kod muškaraca, druga istraživanja pokazuju da je uvjetno rečeno, najgore vrijeme za majčinstvo za žene u dobi između 25 i 35 godina. Dakle, tvrdnja Claudie Godlin o zaoštravanju razlika u plaći između žena i muškaraca, a nastavno na istraživanje Eunjung Jee, Joya Misra i Marta Murray-Close počinje zapravo odmah u prvom radnom desetljeću. Kasnije nejednakosti samo su posljedica toga.
Ne treba previše naglašavati da se plaće odražavaju i na uvjete mirovine. Kako je u rujnu ove godine pisao riječki Novi list, žene i bez porodiljnog dopusta imaju manje mirovine od muškaraca. Eurostatovi podaci na koje se u ovom članku pozivala pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, “mirovina žena u Europi u prosjeku manja za 40 posto od mirovina muškaraca, što je u značajnoj mjeri i posljedica razlike u plaćama, koja je na razini EU-a 2014. godine iznosila 16,3 posto u korist muškaraca. U Hrvatskoj je ta razlika i veća, 20,4 posto”. K tome, “situacija je još i gora za majke blizanaca, trećeg i svakog sljedećeg djeteta koje koriste pravo na rodiljini dopust do treće godine djetetova života”, navodi se u tekstu.
Kada je o majčinstvu riječ, u Hrvatskoj će uvijek netko o vašem izboru imati mišljenje. Ipak ustrajte u tome da je to isključivo vaša odluka, vas i partnera/ice, i nemojte se libiti reći da nemate sve što vam treba kako biste tu odluku eventualno i realizirali/e.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
