Sa stavom

Zašto je zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji feminističko pitanje

Zašto je zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji feminističko pitanje

feminist.us

U posljednjih mjesec dana svi su mediji prepuni komentara novog zakona koji nam se prošlog petka poput giljotine spustio na vrat. U osudi restriktivnog, nestručnog i nepravednog zakona ujedinili su se partijski i nepartijski mediji, velik dio opozicije, stručnjaci i stručnjakinje koji se bave ovim područjem, te brojni građani i građanke predvođeni udrugama RODA i Beta.

Međutim, jedan je, inače glasan dio civilne scene izostao. Organizacije koje zastupaju ženska prava ovog puta se nisu oglasile. Ili barem ne dovoljno glasno.

Uobičajeno predstavljajući vrlo važan i utjecajan društveni korektiv državnoj represiji u području ženskih prava, dižući glas protiv nepravde prema ženama a i ostalim manjinama, izgleda da ovog puta nisu dovoljno prepoznale feminističku agendu u pozadini ovog aktivizma. Možda zbog toga što su se navedene udruge već profilirale u vezi s ovom temom i već dovoljno etablirale u javnosti kao zastupnice prava na MPO, pa su one u ovom području postale svojevrsni “brand”. Ili možda zato što u roditeljstvu i majčinstvu nije otprve lako prepoznati feminističko pitanje, pogotovo ako se naglašava partnerstvo i neplodnost para, umjesto čestih predrasuda o ženskom problemu. Ili su organizacije civilnog društva koje se bave pravima žena naprosto preopterećene poslom koji im je fokusu djelatnosti.

Uostalom, nije ni važno. Svatko tko radi ili volontira u nekoj udruzi i iscrpljuje se zastupajući druge zna koliko je iritantno i nefer čuti pitanje “A zašto se vi niste uključili u slučaj taj i taj?”, jer ono u pravilu stiže od onih koji čekaju da drugi za njih i umjesto njih promijene svijet nabolje.

RODA to pitanje ne postavlja. Umjesto toga, postavimo pitanje zbog čega se ovaj zakon itekako tiče svih žena, a onda i ženskih organizacija koje ih štite od domaćih talibana. Navest ću nekoliko dobrih razloga zašto je borba protiv ovog skandaloznog zakona (i) feminističko pitanje:

1. Atak na reproduktivna prava

Reprodukcija je oduvijek bila političko pitanje, bilo da ju se potiče ili ograničava. Pravo na slobodan izbor hoće li, kada i s kime imati koliko djece jedno je od temeljnih ženskih prava. Feminističke organizacije cijelog svijeta desetljećima se bave ovim pitanjem i snažno se bore kad im države ili crkve to pravo uskraćuju.

Ovo što se prekjučer u Saboru izglasalo upravo je to – ograničavanje reproduktivnih prava. Svjesnim ignoriranjem znanja struke i potreba pacijenata država, u sprezi sa Crkvom, pokušava kontrolirati žensku plodnost u skladu sa svojim dnevnopolitičkim interesima.

2. Ugrožavanje ženinog zdravlja

Niti jedna hormonska stimulacija nije bezazlena, i svaki postupak medicinski potpomognute oplodnje nosi određeni rizik za ženino zdravlje. Zabrana postupaka koji povećavaju šansu za začeće znači veći broj postupaka potrebnih da se dođe do toliko željenog djeteta. Svjesno i namjerno izlaganje žene većoj količini lijekova koji sadrže ogromne količine hormona ne samo da pokazuje koliko ova država drži do ženskog zdravlja i do žena uopće, već predstavlja primjer institucionalnog nasilja, protiv kojeg feministkinje odavno i s pravom dižu svoj glas.

3. Utjecaj RKC na zakonodavstvo i ugrožavanje postojećih prava

Pristajanje na to da nečiji osobni stav (D. Milinović: “Za moju stranku život počinje začećem”) igra ključnu ulogu u formiranju jednog državnog zakona u državi koja je navodno sekularna nosi velike skrivene opasnosti za postojeća reproduktivna prava. Naime, prihvaćanjem da je četverostanični zametak osoba s ljudskim pravima koja predstavljaju područje od posebne državne skrbi, te da je kao takav nadređen potrebama i ljudskim pravima živih građana i građanki, na mala vrata ušuljava se puno veća opasnost: ljudska prava embrija od četiri, pet ili deset tjedana. Moramo li naglašavati što bi to značilo za daljnju talibanizaciju Hrvatske?

4. Difamacija neplodnih osoba (čitaj: žena)

Svako patrijarhalno društvo nastoji kontrolirati žensku seksualnost. Brojni zagovaratelji ovog zakona učestalo ponavljaju u javnosti da su neplodne osobe (misleći pritom prvenstveno na žene) najčešće same krive za svoj problem zbog rizičnog spolnog ponašanja u prošlosti. Optuživanje žena za promiskuitet i namjerne pobačaje ne samo da iznosi neistinu (jer su uzroci neplodnosti vrlo složeni i raznoliki), već javno ponižava žene na nekoliko načina: najprije se drzne pretpostaviti ženinu seksualnu prošlost, zatim dati vrijednosni sud u vezi s njom, te na kraju javno okriviti žene za problem koji par ima (“tko joj je kriv kad je kurva”).

5. Prenaglašavanje neplodnosti kao ženinog problema

Također, učestalo se neistinito naglašava neplodnost kao ženski problem – žene kao uzrok i žene kao nositeljice problema. Obje su teze netočne. Uzrok neplodnosti u jednakom je postotku u ženi kao i u muškarcu. (Čak je u posljednje vrijeme muška neplodnost u porastu). U problemu neplodnosti, ma koliko se tretmani vršili na ženinom tijelu, a žene bile spremnije o tome govoriti u javnosti, također uvijek sudjeluje par – i emocionalno i financijski.

Učestalim prezentiranjem neplodnosti kao ženinog problema u javnosti se stvara slika marginalnog problema – jer kako bi ženski problem mogao biti od nacionalnog interesa?

6. Nametanje rodnih uloga

Naglašavanjem nerealiziranog majčinstva i pripisivanjem želje za roditeljstvom prvenstveno ženi također se šalje poruka o poželjnim rodnim ulogama u društvu. Osim toga, često se navodi da je odgoda rađanja i trka za karijerom glavni uzrok neplodnosti, čime se također obmanjuje javnost (neplodnosti ima u svim dobnim skupinama), istovremeno negativno vrednujući ženinu potrebu za profesionalnom afirmacijom ili potrebu za osobnim sazrijevanjem prije majčinstva. Time se opet, na vrlo opasan način, utvrđuju društvene vrijednosti prema kojima je za ženu najbolje da se ne školuje, rano se uda i rađa čopor malih Hrvata.

Količina mizoginije koja se proteklih dana slila u javni prostor putem internetskih portala i preplavila nas zadahom prošlih stoljeća samo vjerno oslikava stanje nacije u kojoj je govor mržnje o polovini stanovništva posve prihvatljiv.

7. Diskriminacija izvanbračnih zajednica i žena bez partnera

Ovo je vjerojatno jedini aspekt ovog zakona koji je otprve prepoznat kao problem od strane organizacija koje se bave ženskim pravima, pa je i reakcija pravobraniteljice usmjerena prvenstveno na ovaj aspekt.

Ma koliko pitanje diskriminacije smatrala važnim, ono nipošto nije jedini, a usudila bih se reći, ni najvažniji problem ovog zakona. No ovo pitanje prečesto se proteklih tjedana izvlačilo u prvi plan i njime mahalo kao crvenom zastavicom, samo zato da bi vladajuća stranka napravila “ustupak” u tom dijelu i time javnosti pokušala zamazati oči. Implicitna homofobija sadržana u prijedlogu zakona opet je dobila priliku razmahati se u javnosti, što ni usvojeni amandman o trogodišnjoj heteroseksualnoj zajednici ne zaustavlja.

Primitivne izjave ministra Milinovića prema kojima izvanbračna zajednica predstavlja zajednicu žene i muškarca koji se nije spreman oženiti uvredljive su za žene i muškarce koji u njima žive, ali i za sve žene, defaultno prikazane kao objekti muškarčevih bračnih (ne)stremljenja, neupitno željne prošnje.

Zbog svega navedenog pitanje ovog nebuloznog zakona nije samo problem prava pacijenata ili problem ljudskih prava. Ovaj zakon zadire u samu srž ženskih prava, ugrožavajući ih na očite i manje očite načine. Civilna scena u Hrvatskoj do sada je više puta pokazala da ima snage izboriti se protiv državne represije.

Hoćemo li to učiniti i ovaj puta?

I ne pitaj kome zvono zvoni. Svima zvoni.