Ana je bila sasvim obična šesnaestogodišnjakinja u primorskom gradu poznatom po luci i rokenrolu. Išla je u srednju umjetničku školu, družila se, izlazila vani…
Osim školskih obaveza, Ana je imala i jedan hobi, strast štoviše. Ana je naime bila simpatizerka jedne političke opcije – Hrvatske demokratske zajednice, među širim pukom poznate kao HDZ.
Ana je posjećivala skupove HDZ-a, dijelila letke u uličnim akcijama, aktivno sudjelovala na sastancima Udruge žena Katarina Zrinska, organizirala tulume s Mladeži HDZ-a.
Iako je bila maloljetna, svi su je dobro prihvatili, vidjeli su da je radišna, zainteresirana i da svim srcem živi za načela demokracije i kršćanske civilizacije (detaljnije o Temeljnim načelima vidjeti pod Program HDZ-a, www.hdz.hr)
Priča počinje prije pet godina, s obzirom na rani početak političkog angažmana, Ana bi danas sigurno imala neku stranačku funkciju, možda bi bila i vijećnica, zastupnica da nešto nije omelo njenu karijeru.
Zapravo ne nešto, već netko. Njeni roditelji.
Kada su doznali za Anine političke preferencije nisu mogli doći sebi. Pokušavali su razgovarati, otkriti u čemu je stvar, što ju je potaklo da tako skrene. Mislili su da su oni krivi za tu zastranu. Ali Ana se nije dala, branila je svoje stavove i osjećaje, i dalje se družila sa HDZ-ovcim i HDZ-ovkama, čak je javno nosila stranačka obilježja.
Roditeljima je jednostavno prekipjelo: “Nećeš ti više sramotiti našu obitelj, nikad kod nas nije bilo desničara, vi ste svi bolesni, to nije normalno, jel za to naša baka dobila orden zasluga za narod, da se unuka druži sa poremećenim demokršćanima?!”
Nažalost, nije sve ostalo samo na psovkama i uvredama. Roditelji su odlučili da kćeri očito nema pomoći, da je totalno zabrazdila i da joj može pomoći samo stručna osoba.
I odveli su je u psihijatrijsku ustanovu. Naravno, uz dogovor sa ravnateljicom, koja se također zgražala nad HDZ-om i jedva je dočekala da znanstvenim metodama izliječi taj poremećaj. Zbog šire javnosti, nisu je mogli zadržati zbog političke orijentacije, te su kao razlog hospitalizacije naveli ovisnost. Iako Ana kao prava HDZ-ovka droge nikad ni primirisala nije, samo ponekad malo škije, loze i janjetine na stranačkim eventovima, al to je bilo sve.
Godine su prolazile, Ana je primala razne terapije, dijelila sobu sa teškim duševnim bolesnicima, prolazila razna zlostavljanja, torture, ispitivanja. Najčešće pitanje je bilo: “Ana za koga ćeš glasati kad napuniš 18 god.?”, ako bi odgovor bio HDZ, to je značilo da terapija ne djeluje i da treba dobiti još jače lijekove.
I tako je to trajalo, do 18. g. roditelji su potpisivali odobrenje za njenu hospitalizaciju, nakon 18. g. Anu nisu smjeli držati bez njenog pristanka, ali ipak su je držali, protuzakonito.
Nakon što je ravnateljica Psihijatrijske ustanove smijenjena zbog raznih drugih propusta u radu i nakon što su ostali djelatnici shvatili da je Ana zatočena zbog političke orijentacije a ne zbog ovisnosti, Ana je konačno puštena kad je napunila 21. godinu.
Svjesna svojih prava, Ana se obratila Državnom odvjetništvu, medijima i tako je priča krenula u javnost. Slučaj je predan sudu i Ana traži pravednu kaznu za one koji su željeli liječiti njenu političku orijentaciju, od roditelja do psihijatrice.
Ovo je istinita priča, i ovo što se dogodilo Ani može se dogoditi bilo kome od vas.
Al morate priznati da zvuči malo nevjerojatno, zar ne?!
Pa kako netko zbog političke orijentacije i stavova može završiti u ludari?
E pa može, u Hrvatskoj, ali ne zbog političke orijentacije, nego zbog seksualne.
Ana iz gore navedene priče je stvarna djevojka koja je zbog seksualne orijentacije provela 5 godina u psihijatrijskoj ustanovi. Pogađate, orijentacija je bila da prostite homoseksualna, a Ana lezbijka. Brrr grozno je i izgovoriti, a kamoli napisati.
Sad ćete sigurno reći, pa kakve veze ima politička orijentacija sa seksualnom, to su dvije potpuno različite stvari.
I nisu baš, seksualna orijentacija može biti urođena (ovo je Church friendly verzija) kao i politička (mi smo od davnina u XYZ stranci, od osmog koljena, sedmog stoljeća, to nam je u krvi). Također seksualna orijentacija kao i politička može biti izbor. Može biti izbor i jest izbor konstrukcija identiteta, kako političkog tako i rodnog.
I kod pitanja seksualnosti i kod pitanja politike jednako su bitni i osjećaji i stavovi.
E baš zbog osjećaja i stavova su roditelji Anu spremili u psihijatrijsku ustanovu. A liječnici je objeručke prihvatili. Na otpusnim pismima se čak spominju roditelji i Anini stavovi sa kojima se, jelte “roditelji ne slažu, a Ana ih nije u mogućnosti argumentirati?!”
Argumentacija stavova u otpusnom pismu?!?!
Na sreću Ana je uspjela izaći iz psihijatrijske ustanove, a svi koji su sudjelovali u prisilnoj hospitalizaciji i protuzakonitom držanju uskoro će moći svoje obrane iznijeti pred sudom. Argumentirane, dakako.
U praćenje slučaja su se uključili brojni mediji, nevladine udruge, međunarodne institucije.
Ana je snažna, hrabra i spremna boriti se za svoj prava.
Državno odvjetništvo, Liječnička komoro…na vama je red.
