U trenutcima kad svjedočimo devalviranju društvene odgovornosti po pitanju nasilja u obitelji koje se, nažalost, kod nas još uvijek smatra privatnim a ne javnim interesom, važno je pohvaliti rad udruga i organizacija koje svojim djelovanjem kroz period od nekoliko desetljeća sustavno rade na tome da Republika Hrvatska počne adekvatno promicati i štititi ženska ljudska prava.
Jedna od njih svakako je Autonomna ženska kuća Zagreb – Žene protiv nasilja nad ženama (dalje u tekstu AŽKZ), nevladina feministička organizacija s misijom pružanja podrške i pomoći ženama koje su preživjele nasilje te osnaživanja ženske pozicije u društvu.
Naša Sanja Kovačević razgovarala je s Nevom Tolle, koordinatoricom AŽKZ-a, o nekoliko ključnih stvari. Na pitanje koji modeli sigurnih kuća postoje u RH dobile smo odgovor kako je od termina sigurne kuće ipak prilagođeniji termin autonomna skloništa za visoko traumatizirane žene koje su preživjele neki od oblika muškog nasilja. Tolle je za Autonomnu žensku kuću Zagreb rekla kako je riječ o feminističkoj organizaciji koja radi po feminističkim principima i pravilima koja su potekla iz ženskog pokreta. “Dakle, radimo po modelu žene protiv nasilja nad ženama i principu pomoć ka samopomoći.”, dodaje.
Riječ je o skloništu koje će 14.12. ove godine obilježiti 25 godina ekspertnog i kontinuiranog rada skloništa sa visoko traumatiziranim ženama i njihovom djecom, i ujedno je prvo sklonište koje je otvoreno na području Istočne Europe za visoko traumatizirane žene i njihovu djecu.
Što se tiče prijavljivanja nasilnika, informaciju, koja se ponegdje pojavila, da dva autonomna skloništa od svojih štićenica traže da prijave nasilnika kao jedan od uvjeta da ih se smjesti unutar kapaciteta skloništa, Neva Tolle je komentirala riječima: “Nikada, ali baš nikada ni jedna žena nije bila prisiljena prijaviti nasilnika protiv svoje volje, a kako bi dobila mjesto u AŽKZ-ovom skloništu za žene. Po mojim informacijama i saznanjima koje dobivam od žena u savjetovalištu i skloništu, nažalost gotovo svi drugi smještaji zahtijevaju od žena prijavu nasilnika policiji i to postavljaju kao uvjet za prijem. Smatramo to neetičnim i nedopustivim! To predstavlja grubo zadiranje u autonomnu odluku žene da odlučuje o svojem životu”.
{slika}
Kolika je važnost rada AŽKZ-a konkretno, ali i sličnih autonomnih skloništa, svjedoče i hvalevrijedne nagrade i priznanje koje je AŽKZ u svojoj skoro tri desetljeća dugoj povijesti zaslužio. Valja izdvojiti Nagradu grada Zagreba za “osnivanje skloništa za žene i djecu žrtve zlostavljanja, prvog u ovom dijelu Europe, za sustavno djelovanje na prevenciji i suzbijanju nasilja, te za podizanje javne svijesti u borbi protiv nasilja u obitelji”, zatim nagradu Velimir Terzić za “iznimno značajne doprinose u razvitku demokracije i vladavine prava, te promicanje ljudskih, građanskih i političkih prava, tolerancije i socijalne pravde u Republici Hrvatskoj i hrvatskom društvu”, potom zahvalnicu MUP-a Republike Hrvatske za “požrtvovni i uporni rad sa žrtvama obiteljskog nasilja, od zbrinjavanja u sklonište do psihološke i pravne pomoći žrtvama”, te EXPO 2000 u sklopu kojega su dobile prvu nagradu Erste fondacije za socijalnu uključenost marginaliziranih skupina.
Za kraj razgovora Neva Tolle je napomenula sljedeće: “Visoko traumatizirane žene i njihova djeca koje/i su preživjele/i neki od oblika muškog nasilja u savjetovalištu i skloništu AŽKZ-a dobivaju informaciju o njihovim zakonom zagarantiranim pravima. Također nauče kako da ta prava u stvarnosti i realiziraju (pri kojoj instituciji, na koji način, što je sve potrebno od dokumentacije za realizaciju prava…)”., ali je istovremeno upozorila kako možemo reći da je Nacionalna strategija na deklarativnoj razini podržala visoko traumatizirane žene i njihovu djecu, te ih štiti od nasilja, no u stvarnom životu to nažalost ne funkcionira.
Što se samog koncepta skloništa tiče, stvar je vrlo jednostavna. Jedini su preduvjeti da je riječ o ženi koja je preživjela partnersko nasilje, da u skloništu u tom trenutku ima mjesta te da se one koje traže zaštitu slažu s uvjetima boravka u skloništu. Naglašeno je kako za prijem nikako nije uvjet je li nasilje prijavljeno policiji ili nekoj drugoj instituciji, nije potrebna ni uputnica socijalne radnice ili radnika, nije važno ima li žena koja je pretrpjela obiteljsko nasilje maloljetnu djecu i nije važno je li žena zaposlena ili ne, kao što nisu važni ni stupanj obrazovanja, dob, nacionalnost ili vjeroispovijest.
U skloništu žene koje su doživjele neki od oblika obiteljskog ili partnerskog nasilja mogu očekivati besplatan smještaj na sigurnoj i tajnoj adresi u razdoblju do godine dana, zatim svakodnevnu pomoć i podršku radnica skloništa (podršku, savjetovanje, posredovanje s institucijama, pomoć u rješavanju praktičnih problema), kao i psihološku pomoć te terapiju. Osim toga, ženama se pruža mogućnost strukturiranog rada s djecom te pomoć u rješavanju njihovih emocionalnih problema vezanih za traumatska iskustva koja su doživjela.
I što je vrlo važno naglasiti, prema odredbi čl. 12. Zakona o zaštiti tajnosti podataka ( NN 108/96) , svi podaci o AŽKZ skloništu proglašeni su službenom tajnom.
Citati iz anonimnih evaluacijskih listića najbolje svjedoče o kvaliteti i snazi AŽKZ-a, pa se tako mogu pročitati lijepe povratne informacije poput:
“Dobijem hrabrost, dođem sva skrhana od batina i ponižavanja, a odlazim sa optimizmom.”
“Uvijek lijepo, ugodno, slobodno, kao kad si doma (a ugodno)”
“Vrlo sigurno, došla sam na pravo mjesto!”
{slika}
Između ostalog i uz sve aktivnosti koje kontinuirano provode, AŽKZ se od početka postojanja trudi osigurati trajan i siguran rad skloništa i savjetovališta AŽKZ, no i svih drugih autonomnih ženskih skloništa. “U tu svrhu smo godinama lobirale za osiguranje prostora za rad skloništa jer smo prvih 10 godina djelovale u skvotiranom prostoru grada Zagreba gdje nam je kontinuirano prijetila deložacija.”, stoji na njihovim web stranicama., “Također smo lobirale za osiguranje sustavnog, trajnog i dostatnog financiranja skloništa i pripadajućih savjetovališta za žene i njihovu djecu.”
Nadalje, tamo 90-ih godinama prošlog stoljeća pokrenule su inicijativu osiguranja financiranja po principu 30-30-30-10, pri čemu 30% godišnjeg proračuna skloništa i savjetovališta financira država, 30% grad, a 30% županija, dok bi preostalih 10% prikuplja sama organizacija. “S tim prijedlogom smo pregovarale sa različitim Vladama RH, dakle počevši od 1994.g., preko 2001. i 2002. g . te s još jednom promijenjenom vlašću 2004.g., kao i sanovom vlašću 2012.g. Do pomaka je došlo tek 2004.g. kada smo počele dobivati nešto veće iznose od države, konkretno Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, no još uvijek se radilo o neredovitim i premalim sredstvima. 2005. godine napisale smo prijedlog kriterija i standarda za rad skloništa kao i prijedlog izmjena i dopuna Zakona o udrugama koji bi omogućio financiranje skloništa direktno iz proračuna. Iako je Vlada RH inicijalno podržava ovaj prijedlog, on se nije realizirao”, podaci su koji se mogu iščitati na službenim web stranicama AŽKZ-a.
Krajem 2008. godine organizirale su kampanju nazvanu RECI DA, s ciljem osiguravanja financijske potpore radu autonomnih ženskih skloništa i pripadajućih savjetovališta. Kampanja je bila uspješna i financiranje po modelu 30-30-30-10 bilo je zaista osigurano u 2009. godini no već u 2010. godini je došlo do rezanja sredstava, a potom i do uvođenja postupka natječaja što se može smatrati određenim korakom unazad u odnosu na ostvareno.
Relativno nedavno, 2011. i 2012. godini udružile su se s ostalim autonomnim ženskim skloništima i započele kampanju za sustavno i trajno financiranje rada autonomnih ženskih skloništa putem posebnog zakona, a u tu je svrhu odvjetnica AŽKZ sastavila i prijedlog Zakona o financiranju autonomnih ženskih skloništa i pripadajućih savjetovališta. Zakon je podržala tadašnja oporba, no ne i vlast.
“Trenutni rezultat gotovo dvadesetogodišnjeg lobiranja za osiguranje sustavnog rada je da je financiranje putem natječaja ipak produženo na tri godine, što možemo smatrati napretkom, no još uvijek je potrebno puno raditi na ozbiljnog osiguranju sustavnog, redovnog i dostatnog financiranja, pogotovo jer navedeni trogodišnji natječaj ne obavezuje gradove i županije na financiranje skloništa.”
Na području grada Zagreba i Zagrebačke županije djeluju dakle, već spomenuta AŽKZ, zatim Ženska pomoć sada koja pruža usluge obrazovnih programa za ženske skupine, programa samoobrane za žene žrtve nasilja te žrtvama pruža pravnu i psihološku pomoć, a ujedno je moguće osigurati i smještaj za 8 žena i 6 djece, i to od mjesec dana do najviše 6 mjeseci boravka. Caritas Zagrebačke nadbiskupije žrtvama nasilja u obitelji pruža usluge skrbi izvan vlastite obitelji u okviru usluga privremenog smještaja djece i odraslih osoba žrtava obiteljskog nasilja. U njihovu je skloništu moguće smjestiti 8 odraslih osoba i 11-ero njihove djece jasličke ili predškolske dobi ili 6 odraslih osoba i 11-ero njihove djece školske dobi. S korisnicima radi stručni tim koji čine psiholog, obiteljski savjetodavac i socijalni radnik. Dom za djecu i odrasle – žrtve obiteljskog nasilja “Duga – Zagreb” ima status ustanove socijalne skrbi. U Domu je moguće smjestiti 15 odraslih osoba, uključujući i 3 djece predškolske dobi. Dom zapošljava stručni tim koji se sastoji od dvije socijalne radnice, dvije psihologinje i pravnika čiji je rad organiziran smjenski od 8.00 do 21.00 sat, uz dežurstva tijekom vikenda i noći.
Od ostalih se, osim ovdje navedenih, spominju Adela Sisak, , B.a.B.e. – Sigurna kuća Vukovarsko-srijemske županije, Duga Zadar, Iris Bjelovar, Korak Karlovac, Caritas nadbiskupije Split, Organizacija za integritet i prosperitet Split, Sigurna kuća Istra, U.Z.O.R. Rijeka i Ženska grupa Brod kao pružatelji/ce specijaliziranih usluga skloništa, dok se na stranicama Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova nalazi konkretan popis i pripadajući linkovi na postojeće web stranice skloništa i savjetovališta za žene žrtve nasilja. Također, na linku pod nazivom sigurno mjesto nalaze se sve relevantne, ali i neke dodatne, informacije vezane uz skloništa i udruge koje su se specijalizirale za pomoć ženama koje su prošle iskustvo obiteljskog nasilja.
No, na umu treba imati i činjenicu kako nasilje dolazi u mnogo oblika, od kojih je fizičko, iako na prvu najvidiljivije, tek dio problema.
Autonomna skloništa u bliskoj suradnji s civilnim organizacijama tvore dobro povezanu mrežu koja ženama koje su pretrpjele (ili trpe) obiteljsko ili partnersko nasilje pruža ono najvažnije – tračak nade i utjehu, a povrh svega sigurnost. U trenutku kada se feminizam izjednačava sa zločinačkom organizacijom, na umu treba, između ostalog, imati i ovu priču jer su svojim djelovanjem autonomna skloništa spasila mnoge živote.
