U medijskom praćenju tema od javnog interesa, a posebice onih koji se tiču politike, žene su podzastupljene i gotovo nevidljive. ‘Ženska šutnja’ u medijima ima dublje uzroke od nerazmjerne zastupljenosti u profesijama moći i ugleda. Na taj način mediji potkopavaju ravnopravnost spolova i doprinose opstanku stereotipa i seksističkog tretmana žena u pojedinim vrstama programa i rubrikama. Političarke i političari su, s druge strane, započeli s donošenjem zakona i politika koje bi promicali ravnopravnost žena i muškaraca u medijima, ali koji se, barem za sada, ne čine dovoljnima za ispravljanje nejednakosti i medijske nevidljivosti žena.
Medijsko potkopavanje ravnopravnosti spolova
Ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca u svim područjima javnog života potrebno je, ne samo zbog pravednog odražavanja društvene strukture, već i u cilju jačanja demokracije i ostvarivanja ljudskih prava pripadnika i pripadnica oba spola. Unatoč provedbi ustavnog načela jednakosti spolova kroz mnogobrojne zakone, strategije i politike, koji zasigurno predstavljaju okvir za zaštitu prava žena, predodžba o ženama u medijima još nije doživjela istovjetan iskorak iz tradicionalne marginaliziranosti ‘slabijeg spola’. Žene su u medijima manje vidljive, posebice u političkim temama ili temama od javnog interesa, premda bi mediji, prema Zakonu o ravnopravnosti spolova, trebali promicati razvoj svijesti o ravnopravnosti žena i muškaraca kroz sve programske koncepte. Kodeks časti hrvatskih novinara (i novinarki) obvezuje ih da informaciju o, npr. spolu, seksualnoj orijentaciji i rodnom izražavanju navode samo ako je ona izrazito relevantna u kontekstu u kojem se iznosi, te ističe da je nedopustivo koristiti stereotipe, pejorativne izraze, ponižavajuće prikazivanje, kao i svaki drugi oblik izravnog ili neizravnog poticanja ili podržavanja diskriminacije.
Budući da imaju doseg širokom broju građanki i građana mediji utječu na njihove stavove i mišljenja. Znanstveno je dokazano da dugotrajno izlaganje ljudi sličnim porukama i obrascima rezultira prihvaćanjem istih kao istinitih, jer se oni ponavljanjem, čak i kad kada konzumenti poruka racionalno znaju da su iskrivljeni, podsvijesti čine istinitima. Sjetite se reklama, koje se uvijek intenzivno ponavljaju, u kojima se redovito pojavljuju savršeni ljudi koji ne postoje u svijetu u kojem živimo, a svejedno nas navedu da želimo posjedovati ili kupiti proizvod koji prodaju jer upravo tako ‘izgleda sreća kad se uveća’. Tužno i prepojednostavljeno zvuči, ali sličnim ishodima rezultira prikaz žene u reklamnim porukama koje se pojavljuju u medijima. U reklamnoj industriji dominira stereotipno predstavljanje žene u ulozi domaćice koja s osmijehom na licu služi muža i djecu. Na taj način, reklamna industrija pomaže stereotipnom prikazu žena kao manje ambicioznih i sposobnih, a nerijetko i promiče seksizam u medijima. Glede potonjega, bez prigovora smo navikli da se žena, ili dio njezina tijela tretira kao hiperseksualizirani objekt koji reklamira proizvod. Srodan ovom dominantnom obrascu je diktat mladosti i mršavosti koji tlači isključivo voditeljce i novinarke. Muškim se televizijskim likovima trbuščić, prosijeda fizura i pobradak toleriraju, štoviše, oni su šarmantni i pametni, dok se o istima kolegica s negodovanjem i zgražanjem naširoko raspravlja. Upravo ovakvi rodni stereotipi koje mediji perpetuiraju, ne samo da ne doprinose promijeni tradicionalne podjele na ženske i muške uloge, nego su jedan od najtvrdokornijih uzroka rodne nejednakosti.
No, moć medija i utjecaj koji imaju na stavove ljudi o sebi i drugima ne završava u reklamnim rubrikama i prostoru. Ujecaj je vjerojatno još važniji, budući je suptilno sugeriran, u načinu prezentiranja vijesti, sadržaja i tema koje se obrađuju u medijskom prostoru, u terminima u kojima se pojavljuju žene, u izboru spola voditelja/ice u TV i radijskim programima, kao i u izboru slika koje nadopunjuju tekstove u tiskanim i internet medijima. Istraživanje Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2012. godine o zastupljenosti i načinu prikazivanja žena i muškaraca na naslovnicama devet internetskih portala, obrađeno je ukupno 12.241 članka s fotografijom. I dok je u analiziranom razdoblju (travanj – srpanj 2012.) polovica svih fotografija sadržavala muškarce, 38 posto žene, a 12 posto istovremno i muškarce i žene, već sam pogled na omjer slika žena na fotografijama, koje prate udarne vijesti na naslovnici, plastično ocrtava njihovu podzastupljenost.
Naime, od ukupno 360 fotografija koje su objavljene uz udarne vijesti, žene su se pojavile na 73 (20 posto), a muškarci na 287 (80 posto). Nadalje, i kada je objavljena njihova fotografija u udarnim vijestima, tek se 23 posto od svih fotografija na kojima se žene nalaze pojavilo u gornjem dijelu naslovnica, gdje se smještaju udarne vijesti. Ranije istraživanje Ureda pravobraniteljice naslovnica i intervjua iz 53 izdanja dva najbolje prodavana politička tjednika, tijekom prvih šest mjeseci 2008. godine, otkriva da su muškarci na naslovnicama bili šest puta više zastupljeni: 64 posto svih naslovnica prikazivalo je samo muškarce, a 15 posto muškarce i žene zajedno, dok je samo 11 posto prikazivalo isključivo žene. Od svih analiziranih intervjua tim istraživanjem, u 83 posto njih intervjuirani su muškarci, a u tek 17 posto žene, gdje su pri tome, muški poduzetnici bili šest puta više intervjuirani nego žene poduzetnice, a političari su bili pet puta više intervjuirani nego li političarke. Žene su podzastupljene i u političkim emisijama: analiza 14 emisija političke TV-emisije ‘Otvoreno’, emitiranih u travnju i svibnju 2010., otkriva da je od 83 gosta emisije, bilo samo 13 žena, a čak 70 muškaraca. Osim toga, nije bilo emisije u kojoj nije bilo muških gostiju, dok žene nisu bile prisutne u 5 od svih analiziranih emisija. Zanimljivo je što istraživanje otkriva da u emisijama, koje je vodio muškarac, u studiju nikada nije bilo više od jedne žene.
Zašto je važno mijenjati predodžbu o ženama u medijima?
Iako Zakon o ravnopravnosti spolova zabranjuje javno prikazivanje i predstavljanje žena i muškaraca na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način, s obzirom na spol i spolnu orijentaciju, a Zakon o medijima zabranjuje oglašavanje u kojem se žene i muškarci prikazuju na uvredljiv ili ponižavajući način, s obzirom na spol ili spolno opredjeljenje, stereotipna (ponekad i seksistička) predodžba o ženama u medijima, a posebice u njihovom reklamnom prostoru, opstajat će sve dok mediji budu inzistirali na dominantnom izvještavanju o izgledu, ili privatnom i obiteljskom životu žena o kojima informiraju. Nezamislivo je da bi njemački kancelar trebao odgovarati na pitanje kako i što kuha, a upravo je o toj vještini njemačke kancelarke Angele Merkel svijet nedavno obišla vijest. Nedostatak privatnog života kao razlog ambicioznosti nikada ne bi bio predmetom intervjua s bivšim premijerom, no upravo je to novinar uglednog dnevnika sugerirao Jadranki Kosor.
Medijski opis muškaraca kao reformatora i vođa posljedica je društvenog i kulturnog nasljeđa, ali i nezrelosti demokratskog iskustva i nedostatne zaštite prava žena. U takvim okolnostima, i onda kada ženske udruge, aktivisti ili političarke žele svratiti pozornost na društveni problem, u kojem su žene glavni akteri priče, mediji ih marginaliziraju ili čak ignoriraju. Sanja Sarnavka, u svojoj knjizi Put do vlastitog pogleda: Kako čitati, slušati, razumjeti medijske tekstove i medijsku kulturu tvrdi da ‘žene, kada treba progovoriti jasno i razgovijetno u javnom prostoru uglavnom zanijeme, a žanrovi u kojima se očituje njihova rječitost redovito su nižega reda’. Sarnavka drži da se ‘ženski glas još uvijek rijetko doživljava kao dovoljno uvjerljiv, zanimljiv, autoritativan, da bi ga se uvrstilo među događaje dana, vijesti tjedna, misli desetljeća ili, ne daj bože, genijalne umotvorine tisućljeća’. Slični su i zaključci studije Analiza stanja prava djece i žena u Hrvatskoj, koju je 2011. objavio ured Unicefa u Hrvatskoj, koja sugerira da mediji većinom potkopavaju ravnopravnost spolova na sljedeća tri načina: žene su manje vidljive u medijima, posebno u političkim temama ili temama od javnog interesa (dok su nadmoćno zastupljene u reklamama ili zabavnom programu), prikazane su na stereotipan, patrijarhalan i seksualiziran način i podzastupljene su u medijima kao zaposlene osobe, posebno na položajima moći.
Toliko je istine u izreci engleskog jezika: ‘you can’t be what you can’t see’ (‘ne možeš biti ono što ne vidiš’)! Koja će djevojčica i djevojka vjerovati da može postati glavna tajnica UN-a, dekanica, članica HAZU-a, vlasnica firme, partnerica u odvjetničkom uredu, predsjednica kućnog savjeta, ako potporu za to stremljenje ne vidi kroz medijski prikaz žena? Upravo ovu poruku promovira američki dokumentarac Miss Representation, koji unatoč sugeriranju stereotipa kroz igru riječi u naslovu, progovara o podzastupljenosti žena u američkoj politici. Taj dokumentarac slikovito dokazuje kako rodni stereotipi utječu na odluke muškaraca i žena u obrazovanju, profesionalnom i privatnom životu. Pojava svakako nije novijeg datuma. Još prije tridesetak godina pokojna sociologinja, Lidija Sklevicky, provela je istraživanje o pojavljivanju slika muškaraca, žena, djece i životinja u udžbenicima povijesti koje je dokazalo opseg marginalizacije žena u pisanoj povijesti: u udžbenicima ih se, naime, spominje čak rjeđe nego konje historijskih likova. Zato spomenuto istraživanje savršeno opisuje naslov Konji, žene, ratovi. Nažalost, slika žene u medijima nije se bitno promijenila, iako je suvremeno društvo prošlo kroz brojne i silovite društvene i tehnološke promjene. Priznajući takvu praksu, u Preporuci Parlamentarne skupštine 1555 (2002) Prikaz žena u medijima poziva se vlade država članica Vijeća Europe da usvoje i implementiraju politiku koja je usmjerena protiv seksizma i stereotipnog prikazivanja i predstavljanja žena u medijima, kao i na osnivanje tijela za praćenje medija i nadzor nad audiovizualnim sektorom; politiku, dakle, koja bi pomagala sankcioniranje seksizma i stereotipnog prikazivanja žena u medijima.
Stakleni strop u medijskoj profesiji
U Amsterdamu je o organizaciji Vijeća Europe u srpnju 2013. održana konferencija na temu Mediji i slika žena koja je, između ostaloga, naglasila problem podzastupljenosti žena na izvršnim pozicijama u medijima. Zaključci konferencije preporučuju da bi povećana prisutnost žena na pozicijama odlučivanja i moći u medijima vjerojatno dovela do više rodno osvještenog medijskog sadržaja i programiranja. Fenomen staklenog stropa – isključenosti žena na rukovodećim položajima – karakteristika je naime novinarske profesije. Upravo se njemu pripisuje opstanak i dominacija stereotipnog prikaza žena u medijima. Istraživanja su naime pokazala da mali broj žena u upravljačkim tijelima medijskih poduzeća onemogućuju da žene značajnije utječu na politiku koju mediji provode. Podaci Državnog zavoda za statistiku iz 2009. potvrđuju da su žene podzastupljene u medijskoj industriji. Tada je udio žena zaposlenih na radijima bio je 44,6 posto, dok je na televiziji udio žena bio 39,3 posto. Potvrđuje to i istraživanje Ureda pravobraniteljice o zastupljenosti i načinu prikazivanja žena i muškaraca na naslovnicama internet portala, prema kojemu žene čine 43 posto, a muškarci 52 posto zaposlenika internetskoga portala. Isto istraživanje ukazuje da ženâ uopće nema među predsjednicima uprava medija, producentima za nove medije, snimateljima, dizajnerima i programerima. S druge strane, žene čine većinu kao urednice rubrika, u marketingu, a dominiraju i na radnim mjestima tajnice, lektorice i savjetnice. Pri tome se ne treba zavaravati rastom broja novinarki u posljednjih deset godina, jer tzv. feminizacija profesije ukazuje na njezin niži društveni status i slabija primanja.
Fenomen isključenosti žena iz upravljačkih pozicija prepoznat je kao ključan razlog stereotipne medijske slike žena još u godini pedesetogodišnjice osnivanja Ujedinjenih nacija, 1995. godine. Tada je u organizaciji Ujedinjenih naroda u Pekingu održana Četvrta svjetska konferencija o ženama s ciljem globalnog unaprijeđenja rodne jednakosti. U Pekinškoj deklaraciji i platformi za akciju, strateškom dokumentu konferencije, stoji da se ‘globalne mreže komunikacije koriste za širenje stereotipne i nedostojne slike žena u uske komercijalne i potrošačke svrhe’. Deklaracija sugerira da sve ‘dok žene ne budu ravnopravno sudjelovale i u tehničkoj oblasti i u oblasti odlučivanja u komunikacijama i masovnim medijima, uključujući i umjetnost, i dalje će biti pogrešno predstavljane, a svijest o realnosti života žena i dalje neće biti prisutna’. UN-ova Komisija za status žena još je 1996. godine preporučila da treba ‘podržavati i poticati ravnopravno sudjelovanje žena u upravljanju, programiranju, obrazovanju, obuci i istraživanju, s ciljem postizanja rodne ravnopravnosti u svim područjima i na svim razinama medijske profesije, kao i u regulatornim i nadzornim tijelima’.
Ravnopravnost žena i muškaraca jedna je od temeljnih vrijednosti Europske unije, pa se i na razini Unije donose mnogobrojne zakonske odredbe i strategije za promicanje rodne jednakosti. Na primjer, Strategija ravnopravnosti između žena i muškaraca, program djelovanja Europske komisije u području rodne jednakosti za razdoblje od 2010. do 2015., pretpostavlja integriranje rodne osviještenosti u svakoj fazi političkih procesa i u svim politikama Unije. Vijeće EU, institucija EU-a u kojoj su zastupljene vlade država članica, 21. lipnja ove godine donijelo je Zaključak na temu Promicanje uloge žena kao donositeljica odluka u medijima, u kojima podsjeća na niz dosadašnjih političkih i zakonskih mjera koje trebaju doprinijeti ostvarenju jednakosti spolova putem medija. Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama, od 10. ožujka 2010., zahtijeva od država članica da osiguraju da ‘audiovizualne medijske usluge koje mediji pružaju ne sadrže poticanje mržnje na temelju rase, spola, vjere ili nacionalnosti’, te da audiovizualno komercijalna komunikacija ne narušava ljudsko dostojanstvo ili promiče diskriminaciju temeljem spola ili spolne orijentacije.
Kako od marginalnih žene učiniti ravnopravnim sudionicama medijske scene?
Iako je načelo ravnopravnosti spolova uključeno u mnogobrojne međunarodne i domaće zakonodavne i strateške propise koji normiraju novinarstvo i medije, oni još uvijek ne pomažu iskoraku iz patrijarhalnog svijeta moćnih muškaraca, te pokornih i marginaliziranih žena. No, način na kojem su žene prikazane u medijima nisu samo ogledalo dominantnih društvenih vrijednosti nego i odraz opstanka nejednakosti i neostvarivanja ljudskih prava žena. Zaključci Unicefove studije Analiza stanja prava djece i ženâ u Hrvatskoj sugeriraju da je za povećanje vidljivosti žena u medijima i istrebljivanje stereotipnog ili seksističkog prikaza žena u medijima, nužno uspostaviti tijelo za nadzor medija kao što je predviđeno u Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova, osigurati učinkovitu provedbu zakona, novčano potpomognuti programe koji su usmjereni na podizanje svijesti o pravima žena i osigurati obuku za medijske profesionalce.
Ravnomjernija predstavljenost ženskih doprinosa društvenom životu trebala bi imati pozitivan utjecaj na javne politike, ali i na privatne stavove i ponašanja građana. Iako još uvijek medijski nedovoljno priznata, ženska moć neosporno postoji jer su sposobne, odvažne i samostalne žene svakim danom sve zastupljenije na odgovornim izvršnim pozicijama. Odgovornost za veću vidljivost u medijima moraju preuzeti upravo one, ne libeći se javno prezentirati svoje radne rezultate i spoznaje, ali i težeći zauzimanju čelnih medijskih pozicija. No, da bi u tome uspjele treba istovremeno zabraniti i oštro sankcionirati seksizam i stereotipni prikaz žena u medijima. S obzirom na to, potrebna je naravno, promjena dominantnih vrijednosti, a to pak nadilazi reformu medijske industrije, mandat jedne vlade ili pak vremenski opseg nacionalne strategije za promicanje ravnopravnosti spolova.
Članak je prvotno objavljen u časopisu “Identitet: nezavisni magazin” broj 182.
