Zbog nepostojanja specijaliziranog liječničkog tima u Hrvatskoj, trans osobe primorane su odlaziti u inozemstvo, i to najčešće u susjednu Srbiju. Nakon izdašne financijske svote koju ulože u tranziciju, kod kuće ih očekuju restriktivni zakoni koji direktno krše njihovo pravo na privatnost i fizički integritet. Društvo ih naposljetku zbog vlastite neinformiranosti, ostavlja da žive na margini.
“Još u najranijem djetinjstvu pokazivao sam znakove onoga što se naziva muškim ponašanjem – volio sam automobile, igrao samo se s mačevima, vojnicima i kamionima. S početkom srednje škole postao sam siguran da sam zapravo transrodna osoba i tada sam se odlučio za tranziciju”, riječi su to kojima danas osamnaestogodišnji Mihael, srednjoškolac iz zagrebačkih Gajnica, opisuje najranija sjećanja na spoznaju da je zarobljen u “krivom”, društveno pripisanom, ženskom rodnom identitetu. U drugom razredu srednje škole Mihael se odlučio na tranziciju. No zbog njegove dobi i okoline koja je smatrala kako nije dobro da se podvrgne ireverzibilnoj, odnosno genitalnoj operaciji, ovaj zagrebački srednjoškolac se naposljetku odlučio za hormonalnu terapiju, a jednog dana će se, kako kaže, najvjerojatnije podvrgnuti i mastektomiji.
Slična je priča i dvadesetšestogodišnjeg Armina, studenta matematike i računarstva na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i jednog od suosnivača udruge Trans Aid. “Razne naznake spolne neusklađenosti postojale su u mom životu još od vrtićke dobi. Uvijek bih vidio oči dječaka kako me gledaju svaki put kad stanem pred ogledalo, no ipak sam stalno potiskivao sve u sebe pa sve do prije nekoliko godina nisam sam sebi dopustio da uopće svjesno razmišljam o tome što me zapravo muči. Ključna mi je bila spoznaja da su trans osobe sasvim normalne, zdrave kao i većina drugih ljudi u društvu, te da nisu neki bolesni freakovi kako ih se često predstavlja. Kad sam čuo priče drugih, napokon sam i sebi priznao da sam taj dječak u ogledalu zapravo oduvijek bio ja.” Nakon spoznaje da je trans osoba, Armin je i dalje smatrao da je nemoguće provesti tranziciju na ovdašnjim prostorima, odnosno da ne bi naišao na podršku i razumijevanje okoline. “Mislio sam da bih započinjanjem tranzicije postupio sebično prema najbližim osobama. No naišavši na podršku od svoje životne partnerice, shvatio sam da tranzicija ne znači da ću ostati potpuno sam i odbačen te da su bitne i moja dobrobit i sreća”, objašnjava Armin koji je, nakon godinu i pol dana savjetovanja s psihologom i psihijatrom te upoznavanja s prvim koracima tranzicije, prije tri tjedna otpočeo hormonsku terapiju koja će mu omogućiti da svoje tijelo uskladi s identitetom.
Arminu je podršku prvenstveno pružila njegova partnerica, koja mu je pomogla da pojedinim prijateljima objasni novonastalu situaciju. “Srećom, do sada su svi moji prijatelji reagirali pozitivno – neki više, neki manje, no svi su tu uz mene. Naravno, sve to zahtijeva i strpljenje i razumijevanje s moje strane, budući da znam da se okolina preko noći ne može prebaciti s korištenja ženskog roda na muški. Nadam se da će im se biti lakše prilagoditi kako budu nastupale fizičke promjene.” Kad je pak riječ o obitelji, trenutno samo njegovi roditelji znaju da je zapravo muško. “Tata je bio pun razumijevanja i pružio mi podršku, što me iznimno iznenadilo jer sam upravo s njegove strane najviše očekivao odbacivanje. Mama je bila poprilično šokirana i zabrinuta, no i ona se lagano pokušava naviknuti”, objašnjava zagrebački student. Mihael nije bio te sreće. “Bilo je slučajeva kada su se ljudi otvoreno usprotivili mojoj tranziciji. Primjerice, u školi su mi profesori redovito prilazili i prigovarali. Razrednica je čak zvala mamu na razgovor, a budući da obitelj nije najbolje prihvatila moju tranziciju, morao sam se suočiti s dosta problema”, kaže srednjoškolac koji pohađa trgovačku školu. Kako bi izbjegao komplikacije i nerazumijevanje, Armin pri obavljanju birokratskih poslova i na fakultetu izbjegava korištenje rodno obojenog jezika dok priča o sebi. “To često zna biti teško izvodivo s obzirom na to koliko naš jezik zapravo koristi rod, ali ipak nekako uspijevam. Kako god me drugi oslovljavali, generalno ih ne ispravljam jer ne želim stvarati nepotrebne komplikacije. Kad uskoro budem tražio izmjenu imena u dokumentima na poslu i fakultetu, ne očekujem da će biti nekih većih problema “, kaže Armin.
{slika}
Kako svjedoče primjeri iz Mihaelova i Arminova života, postoji cijeli spektar problema s kojima se susreću trans osobe u Hrvatskoj, i to na više područja – društvenom, psihosocijalnom, zdravstvenom i pravnom. “Trans populacija u Hrvatskoj je u potpunosti marginalizirana. Njena vidljivost gotovo je nikakva, a ako problem nije vidljiv, onda kao da i ne postoji. Društvo je gotovo u potpunosti upoznato s LGB pokretom i na osnovu toga je dio njega homofobičan, a u slučaju trans osoba riječ je o potpunom mraku”, smatra Noa Pintarić iz Trans Aida, udruge koje je s radom započela u veljači ove godine. “Trans Aid je osnovalo nekoliko osoba koje su upoznate s trans temama, a ujedno ih zanima i aktivizam. Među njima imamo i jednog roditelja trans djeteta i psihologinju. Shvatili smo da kao pojedinci ne možemo puno toga promijeniti, već da se kao registrirana pravna osoba možemo ujediniti i tako krenuti u komunikaciju s institucijama. S druge strane, jako je potrebno osnaživanje zajednice, pa se preko udruge trans osobe mogu upoznati i definirati probleme koje im otežavaju život. S tim ciljem od listopada krećemo s pokretanjem grupe podrške”, objašnjava Noa.
{slika}Trans osobe za pomoć se često obraćaju i lezbijskoj organizaciji Lori koja je 2008. godine pokrenulaTrans Forum. Na njemu trans osobe mogu potražiti savjet, razmijeniti iskustvo te pitati za pomoć druge korisnike i korisnice koji prolaze slično iskustvo. “Forum je bio jedino mjesto na kojem su trans osobe mogle saznati da mogu napraviti gornju operaciju u Hrvatskoj i da postoji endokrinolog i psihijatar u Zagrebu i Karlovcu kojem se mogu obratiti. Samim time što su informacije dostupnije, trans osobama je proces tranzicije puno lakši, a vjerujem da će im s poboljšanjem vidljivosti u budućnosti biti još lakše”, smatra Noa. Danijela Almesberger iz organizacije Lori, koja je nedavno objavila publikaciju Transrodnost, transeksualnost i rodna nenormativnost, namijenjenu transrodnim i transeksualnim osobama, ali i njihovoj okolini, potvrđuje da im se često obraćaju trans osobe, a u posljednje vrijeme čak i više nego, primjerice, gej osobe. “Najčešće traže pomoć u identificiranju psihijatara koji razumije trans tematiku, traže pravne savjete, a traže i psihološku podršku u smislu razgovora s našim psihologinjama. Bilo je i primjera da su tražile pomoć nakon proživljenog nasilja.”
Budući da liječnici u Hrvatskoj nisu upoznati s putem tranzicije, nerijetko se događa da liječnici opće prakse ostanu u čudu kada im trans osoba izloži svoje stanje. “Kod nas ne postoji specijalizirani tim stručnjaka koji su educirani za rad s transeksualnim osobama. Još veći problem se pojavljuje kad je osoba iz manjeg mjesta, npr. iz Slavonije ili Dalmacije”, objašnjava Danijela Almesberger. “S jedne strane, pristup uslugama psihologa, psihijatra i endokrinologa poprilično je brz i jednostavan, no dovodi se u pitanje njihova stručnost i kompetencija. Bilo bi potrebno dodatno obrazovati stručnjake po tom pitanju. Također je nejasno pitanje operacija. Službeno se tvrdi da se nitko u Hrvatskoj ne bavi operacijama promjene spola, no doznaje se da se takve operacije ipak rade. Sve je zapravo poprilično netransparentno pa je potrebno učiniti još mnogo toga da se stvari standardiziraju kako bi proces bio jednostavan i transparentan i kako bi pružene usluge bile stručne i zadovoljavajuće”, navodi Armin.
Prema službenim informacijama, u Hrvatskoj se za sada može dobiti dijagnoza, hormonalna terapija i napraviti gornja operacija. Budući da troškove tranzicije ne pokriva HZZO, osim dijela gornje operacije, trans osobe suočavaju se s velikim financijskim izdacima. “Na operacije se najčešće odlazi u Beograd gdje postoji specijalizirana klinika u kojoj je omjer cijena i rezultata najbolji. Obje operacije tamo koštaju oko 10 000 eura. Čak su i hormoni jeftiniji nego kod nas”, objašnjava Noa Pintarić i dodaje kako u Hrvatskoj hormonalna terapija u slučaju tranzicije iz ženskog u muški spol za tri mjeseca košta 880 kuna. Uzme li se u obzir da se terapija mora primjenjivati gotovo čitav život, ona je itekako velik financijski teret. “Pitanja o financiranju operacije promjene spola, s naglaskom da sam nezaposlena, slala sam nadležnima u Saboru, tadašnjem Ministarstvu zdravstva, bivšoj premijerki i predsjedniku. Dobila sam negativne odgovore, a suradnik Jadranke Kosor mi je kratko odgovorio: ‘Mene se to ne tiče!’. Tada sam shvatila da oni na ovaj problem ne gledaju ozbiljno, odnosno, da promjenu spola ne smatraju nužnom za život. Pritom ne znaju kako se svako jutro probuditi sa spolom koji ti ne pripada i jednostavno ne možeš smislit na svome tijelu”, svjedoči u razgovoru za H-Alter Vanja iz Varaždina.
A da bivša politička garnitura nije previše marila za prava trans osoba, svjedoči i čitav set zakona koji direktno kroji njihove živote. Zbog postojećeg Zakon o osobnom imenu, trans osoba prilikom promjene imena može izabrati isključivo rodno neutralno ime kao što je Saša ili Vanja. U saborskoj proceduri trenutno se nalazi prijedlog izmjene ovog zakona, a prema informacijama koje posjeduje Trans Aid, nedavno je jedna ženska osoba uspjela izbjeći odabir rodno neutralnog imena.
Dodatan problem čini i važeći Zakon o državnim maticama, čije se izmjene također pripremaju u Ministarstvu uprave. “Zbog postojeće verzije Zakona, prilikom svakog legitimiranja, prelaska granice, traženja nekih usluga i bezbroj situacija u kojima se koriste osobni dokumenti, osobe nailaze na brojne poteškoće i u svim tim situacijama moraju objašnjavati svoj ‘status'”, objašnjava Danijela Almesberger. “Najavljenim izmjenama Zakona o državnim maticama, uvidom u dokumente neće biti vidljivo da je osoba mijenjala spol, a time će se izbjeći razne neugodne situacije. Primjerice, jednoj ženi se dogodilo da joj je po prelasku državne granice policijski službenik pri provjeri dokumenata saznao da je promijenila spol i nakon toga joj pred kolegom s posla rekao: ‘Znao sam da si muško'”, kaže Noa.
{slika}
Kako poručuju iz Ministarstva uprave, najavljenim izmjenama neće se omogućiti osobama da same odlučuju koji će im spol biti naveden u rodnom listu, već će tu odluku, kao i do sada, donositi Nacionalno zdravstveno vijeće na temelju odgovarajuće medicinske dokumentacije u postupku koji se provodi u skladu s Pravilnikom o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije o promjeni spola. Isto Vijeće čitavo vrijeme kao uvjet za promjenu spola u dokumentima inzistira na obavljanju ireverzibilne operacije. “Prošle godine je donesen pravilnik prema kojem bi trans osobama trebalo biti omogućeno da u dokumentima izvrše upis spola kojeg jesu, neovisno o tome jesu li obavile ireverzibilne kirurške zahvate. Međutim, Nacionalno zdravstveno vijeće zaključilo je da je pravilnik nedorečen pa ga se zbog toga nije željelo pridržavati. Tako su svi zahtjevi koji su poslani sa svom pripadajućom medicinskom dokumentacijom naposljetku odbijeni. Tražili smo očitovanje o pravilniku i praksi s ciljem da pokrenemo njihovu promjenu i doradu, ali još uvijek nismo dobili nikakav odgovor iz Ministarstva zdravlja. Zbog toga smo odlučili kontaktirati pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova koja je nakon svega zatražila sastanak s Ministarstvom, no ni ona još uvijek nije dobila nikakav odgovor”, kaže Noa “Inzistiranjem na ireverzibilnoj operaciji Nacionalno zdravstveno vijeće direktno krši pravo osoba da same odlučuju o svom tijelu, odnosno pravo na njihov fizički integritet. Uostalom, takve operacije se i dalje ne obavlja u Hrvatskoj, u inozemstvu su jako skupe, a ljudima mogu ugroziti fizičko i psihičko zdravlje.” S Noom se slaže i Armin: “Mnogima poput mene, koji ili ne namjeravaju ili si ne mogu priuštiti operaciju genitalija, trenutno su primorani živjeti s neodgovarajućim dokumentima, što je totalni apsurd i kršenje osnovnih ljudskih prava budući da se time osobe primorava na operacije koje nisu uvijek neophodne.”
U Ministarstvu uprave pripremaju i izradu Zakona o životnom partnerstvu, a budući da su zasad dogovorene samo općenite smjernice, iz Ministarstva nam nisu znali reći na koji način će trans osobe sklapati životno partnerstvo, odnosno, hoće li se upisivati pod istospolne ili raznospolne ili će se pak upisivati u zajednicu u kojoj spol osobe nije bitan. Sve da se i Zakon skroji u najboljoj namjeri, upitno je da li će on proći izglasavanje u Saboru. A do tada trans osobama u Hrvatskoj preostaje da i dalje žive u neizvjesnosti. “Možda će vas začuditi, ali unatoč svemu sam sretna. Nakon depresije, odabrala sam život i živim ga onako kako mi današnji ritam života dopušta. Ni ‘najnormalnijim’ ljudima ne cvatu ruže, a kamoli onda nama trans osobama koje gotovo da nemamo nikakva prava. A da ni ne govorim o konzervativnim ljudima koji bi nam zabranili i udisanje svježeg zraka. Unatoč svemu, vjerujem da će doći dan kada ću ostvariti svoj san i biti ‘normalna’ žena. Kao što drugi ljudi kupuju aute, stanove i kuće, ja ću sebi priuštiti operaciju, ma koliko god da me stajala”, zaključila je Vanja.
