Najgori trenutak u životu Daniela Magsona dogodio se prije šest godina, kada je bio 21-godišnji student. “Uhvatio sam se kako si u kupaonici guram prst u grlo kako bih povratio”, kaže on. “Grlo mi je krvarilo i umalo sam se onesvijestio od boli.
Sjećam se kako sam ležao na podu kupaonice, moleći se da umrem. Nisam vjerovao da postoji izlaz i pomirio sam se s tim”.
Magson danas vodi kampanju s ciljem borbe protiv poremećaja u prehrani i predsjeda dobrotvornom organizacijom Anorexia and Bulimia Care. Još od ranih tinejdžerskih godina borio se s poremećajem prehrane. “Borio sam se sa svojim identitetom i činjenicom da sam gej u malom gradu u sjevernom Yorkshireu. Usto, moji su roditelji bolovali od karcinoma. Tada sam otkrio da je povraćanje oblik kontrole. Do svoje osamnaeste godine bio sam jako bolestan i majka mi je pomogla da pronađem liječnika, ali on mi je samo rekao da muškarci ne obolijevaju od anoreksije. Bio sam otpisan. Bilo me toliko sram da sam jednostavno lagao. Rekao sam mami da se oporavljam i otišao sam na studij, gdje je bilo sve gore i gore”.
Magsonovo iskustvo nije neobično. Dok statistički podaci pokazuju da se broj muškaraca koji žive s poremećajima prehrane i dismorfijom tijela povećava – istraživanje iz 2015. utvrdio je da su 25 posto osoba koje imaju poremećaje prehrane muškarci – razgovor o tom problemu za mnoge muškarce ostaje tabu. U istom je radu iznesen i zaključak da manje od 10 posto muškaraca koji žive s poremećajem prehrane zatraži stručnu pomoć.
Stoga je pravo čudo činjenica da je glumac Christopher Eccleston stigao na naslovnice kada je iznio svoje cjeloživotno iskustvo s anoreksijom i dismorfijom. “Mnogo sam puta želio reći da patim od anorekcije i dismorfije”, napisao je u svojoj autobiografiji I Love the Bones of You. “Nikad o tome nisam javno govorio. Oduvijek sam to smatrao svojom prljavom tajnom, zato što sam sjevernjak, muškarac iz radničke klase”.
Eccleston nije jedina poznata osoba koja je progovorio o tom problemu. Glumac Robert Pattinson nedavno je progovorio o svojoj anksioznosti i borbi s dismorfijom, dok je zvijezda serije Game of Thrones, Kit Harington, također govorio o sličnim problemima. James McVey, gitarist grupe Vamps, otvorio se o svojoj “negativnoj vezi s hranom”.
“Kad ljudi progovore o ovom problemu, to pomaže u smanjenju stigme oko tih poremećaja u muškaraca”, kaže Robert Wilson, predsjednik Zaklade za tjelesni dismorfni poremećaj. “Čak su i ovako razgovori samo zrnca pijeska u Sahari. I dalje postoje značajni izazovi koje treba prevladati”.
Glavni je izazov uvjeriti više muškaraca da priznaju poremećaj. Novinar i autor Nate Crowley godinama je skrivao svoju bulimiju prije nego što ga je Ecclestonov komentar potaknuo da o tome progovori na Twitteru. “Jedan od razloga zbog kojih o tome nikad nisam govorio je taj što sam krupniji i sjećam se da je John Prescott govorio o svojoj bulimiji i kakve je sve zlobne komentare dobio – primjerice, da očito ne funkcionira”, kaže on. “Vidjevši različite reakcije na komentare Christophera Ecclestona, pomislilo sam da se stvari mijenjaju i da mogu govoriti o svojim iskustvima. Do sada se to činilo nemogućim”.
Crowley priznaje da ga je iznenadila golema reakcija na njegovo priznanje, ali dodaje da razgovor o tome ne rješava sve. “Lani sam bio bolje, ali čak i danas imam takve porive”, kaže on. “Kada ste krupniji tip, nitko vam ne vjeruje. U najmanju ruku misle da vjerojatno imate previše zdrav pristup hrani”.
Rhik Samadder u svojoj je autobiografiji I Never Said I Loved You brutalno iskren u vezi vlastitih iskustava s poremećajima prehrane, mentalnim zdravljem i samoozljeđivanju. On dodaje kako je važno sagledati razloge zbog kojih se muškarci i dalje trude da priznaju problem u percepciji vlastita tijela.
“Mračna strana društvenih mreža jest ta što demokratizira sve”, kaže on. “Tako možete vidjeti muškarce koji se sve više bore sa samopouzdanjem, s kultom teretane i ortoreksijom (opsesijom zdravom prehranom) i postaju naglašeno svjesni kako izgledaju na ekranu.
“U mom slučaju nije pomoglo to što sam se rodio u kulturi koja mi daje osjećaj kao da nisam poželjan zbog toga kako izgledam kao nebijela osoba. Mislim da sam se pokušavao učiniti nevidljivim”.
Problem predstavlja činjenica da sram koji osjećaju mnogi muškarci podrazumijeva da ne traže pomoć dok ne zapadnu u krizu, kaže psiholog i psihoterapeut dr. Christian Buckland. “Budući da se poremećaji prehrane još uvijek često vide kao “ženski problem”, muškarci često misle da su sami u tome”, kaže on. “Prije nego potraže pomoć, muškarci se često dovedu u kritično stanje”.
Danny Bowman, potpredsjednik dobrotvorne organizacije MaleVoiceEd, koja se bavi poremećajima prehrane kod muškaraca, slaže se da postoji problem sa zdravstvenom zaštitom. “Dolaze nam mnogi muškarci koji su se sramili razgovarati o svojim problemima ili su smatrali da su jedini s tim poremećajem”, kaže on.
“Mnogo je posla pred nama, osobito na profesionalnoj razini, kako bismo bolje razumjeli poremećaje u prehrani u muškaraca”.
