Dok pokušavam organizirati ručak s jednom prijateljicom, večernje kino s drugom, pranje hrpe prljavog veša i peglanje još veće hrpe već opranog veša, ustvari uživam u gubljenju tako cijenjenog vremena sama sa sobom i s daljinskim u ruci, i pitam se kako bi to bilo da još imam i obitelj. Znate onu suprug, ja i dijete obitelj. Razmišljajući o prioritetima shvaćam da nešto mora danas trpiti i već unaprijed znam da je to kućanica u meni jer čiste odjeće još imam a pegla neće pobjeći.
Kasnije na ručku pokrenut ću raspravu na temu što je nama naša (borba) emancipacija dala i suočiti se s bolnom istinom kako većina mojih prijateljica koje su u vezama tvrdi da žene imaju veća prava nego što su imala prije. S druge strane, moje singl prijateljice, uključujući i mene iz nekog razloga misle da to baš i nije tako.
Evo i primjera. Dok ja mozgam što prije, kućanski poslovi ili druženje s prijateljima, čisto da zadovoljim formu koju mi moja ženska savjest nalaže, na televiziji se vrti dobar, stari klasik “Žena godine”.
Prekrasna Katherine Hepburn (Tess Harding) i Spencer Tracy (Sam Craig) negdje pred kraj filma spašavaju brak koji se našao u krizi jer se ona više daje karijeri nego braku. Naoko hrabar primjer priče o uspješnom muškarcu i još uspješnijoj ženi, no, scena u kojoj na njezinom vrhuncu kad je Tess proglašena ženom godine Sam izgovara “ispostavilo se da žena godine nije žena uopće” ustvari otkriva pravo stanje stvari.
Pokušavam u sjećanje prizvati sve primjere uspješnih muškaraca čije uspjehe zajedno s njima slave supruge jednako zapostavljene u braku kao što je Tessin Sam i dovoljno je da pogledam naše novine a posebno poslovne stranice i primjera ima k’o u priči. Pa ipak nigdje nijedna ne govori “teško je biti supruga uspješnog muškarca jer njega nikad nema doma i zapravo sama odgajam našu djecu”. Ti intervjui obično imaju ton “Teško je al imam razumijevanja za njegov posao. Vikendi su naši pod uvjetom da mu stalno ne zvoni mobitel, smije se supruga iz naše priče”.
Za razliku od većine žena danas, Sam u pedesetim godinama prošlog stoljeća odluči otići a vraća se odnosno dopušta Tess da mu se vrati(!!) tek nakon njezinog neuspjelog, romantičnog pokušaja spravljanja doručka kojim pokušava pokazati da će biti više kućanica manje karijeristica. Slijedi još ljepši izraz njegove ljubavi “Ne želim biti u braku s Tess Harding kao ni s Tess Craig. Zašto ne možeš biti Tess Harding Craig!”. Happy End. Za film. Za priču. Za Tess i Sama. Za nas, drage moje, tu je tek započela bitka.
Bolje rečeno, tu su nas dobili. Ženska borba za prava proteklih desetljeća ne samo da nam je dala manje-više slična prava nego i još puno toga. Generalno gledajući imamo ista prava u poslu. Moš’ si misliti! Statistike, dakle ne samo ja, nego i statistike kažu da su žene za isti posao plaćene 20 posto manje od muškaraca. Za sve one koji mi kažu da nikad nisu osjetile diskriminaciju na poslu, nije li ovo dovoljan podatak. Žene, osim što puno teže napreduju u karijeri jer se pred njih postavljaju pitanja hoće li rađati i biti majke, kad jednom majke i postanu što je njihovo pravo, gube utrku jer nije izvjesno da će se na isto radno mjesto vratiti nakon porodiljnog, što je isto zakonom zajamčeno pravo. Kad se u utrku i vrate, nakon radnog dana čeka ih briga za dijete, obitelj, kućanski poslovi jer budimo realni, vrtići imaju radno vrijeme, dadilje također, a ako ćemo poptuno iskreno koliko si žena odnosno obitelji danas može priuštiti dadilju, spremačicu i kuharicu. Ovo nije film što znači da većinu tih poslova obavljaju žene. Naravno, sad će one moje prijateljice koje su u vezama s početka priče reći da u dobroj, kvalitetnoj vezi partneri dijele te obaveze. Slažem se. Ali koliko muškaraca otkaže poslovnu večeru jer mora čuvati dijete? A koliko žena je to spremno napraviti?
Uz pravo da izgradimo svoje profesionalne karijere, čini se da smo zadržale sve stare i dobile pokoji novi zadatak. Po principu “draga ponosan sam na tvoj uspjeh ali slavit ćemo za vikend jer ja imam večeru s partnerima, i obavio sam šetnju s klincima al sad ih treba okupati i skuhati im večeru”.
Čast iznimkama ali još uvijek većina žena nema karijeru nego posao i to 20 posto manje od muških kolega plaćen posao. Pa što je onda nama naša borba dala? Osim prava da o tome pišemo, pričamo i da se borimo i dalje. Je li to zaista emancipacija?!
