WNN/Kairo: Heba,
27-godišnja Egipćanka, zatvarajući vrata, nudi na poslužavniku čaše punjene
sjajnim crvenim Karkala nektarom. Cvjetovi hibiskusa plutaju na površini pića.
Zidovi njezinog
stana također su obojani u čiste boje, a na podovima su posloženi jastuci.
Heba ne živi sa
svojom obitelji, već s prijateljima –
nešto prilično neobično za mladu Egipćanku. Iako se njezin život čini prilično
prosječnim – ona radi, nalazi se s prijateljima i tu i tamo posjećuje obitelj –
ona je neobična.
Prema podacima
Svjetske zdravstvene organizacije, 100-140 milijuna žena u svijetu je obrezano,
a procjenjuje se da je 90% Egipćanki podvrgnuto ženskom genitalnom sakaćenju,
poznatom kao obrezivanje.
Iako je Egipat
zabranio ovakve prakse, osim u određenim okolnostima, 1997. godine, egipatska ih
je vlada u potpunosti zabranila donošenjem oštrijih zakonskih mjera 2008. godine,
nakon što je 12-godišnja Badour Shaker u lipnju 2007. godine za vrijeme obrezivanja
umrla. Međutim, ženski spolni organi još se uvijek sijeku u većem dijelu
Egipta.
Amr Muhammad,
liječnik u bijeloj uniformi, otvara vrata bolnice u Dokki, u Kairu.
Na ulazu ga
muškim zagrljajem pozdravlja nećak, apsolvent medicine. U razgovoru o porodu,
dijelovima spolnih organa, nastalim normama i tradicionalnim obredima, obojica
dijele jasan tehnički pristup.
Doktor Amr sjeda
za svoj stol i s recepcije naručuje kavu i čaj. Ulazi mladić i stavlja
poslužavnik jake crne kave na prazan stol. Vrata se zatvaraju i ostavljaju trag
svjetla koje se reflektira s golih zidova njegove konzultacijske sobe.
U Kairu je prošlo
devet mjeseci otkako je bivši predsjednik Mubarak svrgnut s vlasti. Prošlo je
tek dva dana otkako su u centru grada brutalno ubijeni civili od vojske koja je
bila u zajedništvu s narodom samo devet mjeseci ranije.
Heba nije
previše u tome sudjelovala. Vodila je vlastite borbe. Sjeda na kauč i započinje
svoju priču o tome kako je to odrastati kao žena u Egiptu. Heba dolazi iz
obitelji s četiri kćeri. Prisjeća se kako je, kao dijete, pokušala gledati
preko ramena svojih tetki kada su obrezivali jednu njezinu rođakinju. Ali, to
joj nije bilo dopušteno.
Ta je rođakinja
bila netko na koga se mogla ugledati. Rezanje njezinih spolnih organa nije bilo
nešto što su joj “napravili”. Bilo je to dijelom života, u skladu s prvom
mjesečnicom, udajom, spolnim odnosom s mužem: obred koji je potvrđivao “ženstvenost”
mlade djevojke.
Heba se sjeća
kako ju je majka pozvala na kat, gdje su je čekale sve žene njezine obitelji.
“Govorila je o
svim tim stvarima, kako biti lijepa, a u tim godinama ne želiš biti nelijepa”,
priča s kiselim smiješkom. “Da sam tada znala, suprotstavila bih joj se.”
Liječnik se lagano
nasmiješio kad je shvatio temu večerašnjeg razgovora: žensko obrezivanje.
Svjetska
zdravstvena organizacija definira zahvate ženskog genitalnog sakaćenja prema
stupnjevima, treći stupanj je najopsežnija operacija. Prvi stupanj je relativno
jednostavno odstranjivanje klitorične kape te djelomično ili potpuno odstranjivanje
klitorisa. Ovaj je stupanj najčešći u Egiptu.
Odavde se to
stupnjevanje proteže sve do trećeg tipa, poznatog kao infibulacija. To je
potpuno odstranjivanje svih izvanjskih spolnih organa, pri čemu se, kako rana
zacjeljuje, stvara novi sloj kože na
vanjskoj strani cijele vulve. Stavljanjem tankog štapića u zacjeljujuću ranu,
ostavlja se mala rupa kao kanal za urin i menstrualnu krv.
“Osobno, nikad
nisam napravio obrezivanje, ali su mi moji kolege pričali da je to bila česta
praksa do 1997. godine”, govori, “ali otada pa sve do 2008.godine, kada je
proglašena nezakonitom, postala je manje česta.”
“Samo sam
popravljao”, rekao je, misleći pritom o jednom ili dva slučaja tjedno, kada u
bolnicu dovedu mladu ženu s ‘traumatičnim slučajem`, kako ga on naziva. Radi se
o obrezivanju izvedenom u ilegalnim, nelicenciranim bolnicama ili kod kuće.
Žena često obilno krvari i potrebno joj je šivanje.
Amr je dužan
prijaviti takve slučajeve policiji, ali ne čini to uvijek.
“Donijeli su
zakon, ali ništa se nije promijenilo. Ljudi to i dalje čine i činit će to
zauvijek. Zato oklijevam kod prijave –
to može stvoriti velike probleme obiteljima”, kaže.
Kao što su to
učinili i u Hebinoj obitelji.
“Otišle smo gore
i posjele su me”, sjeća se. “Moja me majka ostavila s tetom i bakom. Baka je
sjela iza mene i stavila stopala između mojih nogu, zglobovima šireći moja
bedra. Držale su mi ruke.”
Činilo se prilično
okrutnim držati je tako. “Ali mogla sam učiniti nešto glupo kada sam shvatila
što rade. Mogla sam se ozlijediti.”
Heba je tada
imala dvanaest godina.
Većinu tog
mladalačkog vremena Heba nije osjećala da njezinom tijelu nešto nedostaje. Kao
i kod većine Egipćanki, stupanj njezinog obrezivanja je bio slabiji, i njezini
su spolni organi većinom sačuvani. U ranim dvadesetima, tijekom seksualnog
odnosa počela se grčiti i nije ga mogla nastaviti.
“Toliko je
boljelo. U Dubaiju sam posjetila ginekologa da shvatim zašto je to odjednom
postao problem. Nisam shvatila do trenutka kada me njegova tajnica upitala
jesam li obrezana.”
Poznato je da
obrezivanje izaziva psihološku blokadu zbog fizičke boli i nelagode koja je s
genitalnim područjem povezana sjećanjem. Trauma uzrokuje grčenje mišića, što je
refleks kojim se izbjegava daljnja bol, i jako otežava snošaj. To su neke od
veoma čestih dugoročnih posljedica blagih oblika ženskog genitalnog sakaćenja.
Opsežno rezanje
spolnih organa rijetko se poduzima u Egiptu. Međutim, s udaljenošću od Kaira povećava
se i norma obrezivanja.
“Imamo posla s
dva različita Egipta, čak i više od toga. Jedan Egipat pripada pjesmama Amr
Diaba i lijepim ženama na televiziji, političarima i revolucionarnoj mladeži na
trgu Tahrir”, kaže on, “ali većina Egipćana živi u veoma drugačijoj realnosti.”
Heba je iz
jednog od tih mjesta o kojima govori Amr, iz sela u Gornjem Egiptu. Obrezali su
je u “blagom” stupnju i većina njezinih spolnih organa je očuvano.
“Samo jednom se
pričalo o tome”, rekla je, kada smo je upitali je li o tome tada raspravljala
sa svojim prijateljicama. “…Kada sam živjela u studentskom domu s djevojkama sa
sjevera. Otkrila sam da oni to tamo ne rade (obrezivanje). Za nas je to bio
prirodni dio ženinog života; poput jedenja, spavanja, seksa, rađanja djece. A
one nisu uopće imale takvu tradiciju.”
Egipat je veoma
stratificirano društvo. Dug je put s dna društvene ljestvice na vrh, tek
nekolicina živi prosječnim životom “srednje klase”. Ruralna područja pate zbog
velikog siromaštva i nedostatka političke pažnje iz Kaira.
“Ovdje imamo
takvu kulturu, koja je zajedno s naftom uvezena od Sudijaca, kada je Sadat došao
na vlast. One od nas, koji se nisu imali za što uhvatiti, čvrsto je
kontrolirala”, priča doktor Amr. Govori o usponu konzervativnog oblika islama
koji je rastao silom tijekom vladavine Mubaraka i Sadata. “A sada, godinama
nakon potpuno korumpiranog režima koji je mnogima otežao život… Sada su ljudi
počeli misliti da problem Mubarakove ere nije bio moralni bankrot političkog
sistema već činjenica da je taj sistem bio sekularan.”
Amr uzdiše, iako
smatra da je na položaju gdje može prosuditi što je ispravno, a što pogrešno.
“Kada obitelj
dođe i traži da ustanovim djevojčino djevičanstvo”, kaže, “obavim pregled, ali
uvijek ću izjaviti da je djevica. Čak i ako postoje jasni znakovi defloracije,
nikada to ne bih rekao njezinoj obitelji.”
S druge strane,
Heba nimalo ne dvoji oko tog pitanja. Njezina trauma bila je većinom psihološka,
ali prihvaćanje onog što se dogodilo i traganje za uzrocima psihološke blokade bilo
je teško iskustvo.
“Prije nisam
ništa znala. Nisam osjećala da se nešto promijenilo jer sam obrezana. Sve dok
na fakultetu nismo učili o ženskim spolnim organima i rezanju – kada sam to vidjela i saznala što
su zapravo napravili, tada sam zaplakala.”
Doktor Amr kima
glavom. Nakon tragikomične priče o mužu koji je želio obrezati svoju ženu kako
bi smanjio njezin seksualni apetit kojemu nije dorastao, Amr se vraća na ono
što je želio reći. Obrezivanje je za njega posljedica roditeljske želje da svojim
kćerima pruže najbolje društvene i ekonomske mogućnosti u životu.
“Iako osobno
smatram da je inzistiranje na djevičanstvu krivo shvaćena ideja o procjeni
karaktera i moralnosti mlade žene, i dalje ću joj dati, kao i njezinoj
obitelji, sve što trebaju kako bi živjele u skladu sa zadanim normama.”
Kada ponovno
progovara, naglašava svoje stajalište otprije.
“Zakoni koji
nastaju u središtu političke moći ove zemlje neće promijeniti njihove
percepcije ispravnog i pogrešnog. To se neće dogoditi sve dok nas ne dostigne stvarna
promjena, političko uključenje i društvena pravda”, zaključuje i pucketa
prstima.
Heba je podjednako
odlučna. Mršti se dok govori.
“Ne znam zašto je
moja majka to željela učiniti. Ubrzo ću ponovno razgovarati s njom jer jedna od
mojih sestara odrasta.”
“To je pogrešno.
Bez obzira na razlog, tijelo nam je dano potpuno i ne bi se smjelo rezati.
Prvo, tvoje tijelo je tvoje da ga koristiš i osjećaš na koji god način želiš.
Rezanje tijela djevojke jednako je impliciranju da nešto nije u redu s načinom
na koji je oblikovana. I to je krivo”, odlučno govori Heba.
