Nedavno sam se vratila s obiteljskog putovanja u Disney World na koje sam vodila svoje tri djevojčice (jedna sedmogodišnjakinja i dvije četverogodišnjakinje). Suprug i ja nekoliko smo puta sami posjetili Disney World, no ovo je putovanje bilo prvenstveno namijenjeno djeci, a to je podrazumijevalo i maksimalnu izloženost princezama. Cure su spakirale svoje omiljene kostime princeza i svako se jutro premišljale koju haljinu odjenuti za taj dan. Satima smo stajale u redovima kako bismo upoznale princeze, gledale smo show-ove s princezama, večerale poseban princeza-obrok… Čak sam uspjela sakupiti dovoljno bodova na svojoj Disney kreditnoj kartici za preobrazbu u princezu u Bibbiddi-Bobbidi butiku u Pepeljuginom dvorcu. Prepuna dojmova i entuzijazma, objavila sam velik broj fotografija s našeg ‘princeza’-putovanja na Facebooku. Moji/e prijatelji/ce bili/e su šokirani/e.
Feministica sam i time se ponosim. Kvragu, magistra sam ženskih studija i poučavam na lokalnom sveučilištu. Nadahnuta Židovkama-pionirkama feminizma poput Judith Plaskow, Susannah Heschel, Evelyn Beck i Rachel Adler u 13-oj sam godini okrenula leđa svom ortodoksnom židovskom odgoju. Preklinjala sam roditelje da me ispišu iz ultra-ortodoksne škole za djevojke i dopuste mi pohađati mnogo napredniju židovsku školu u kojoj su predavali i muškarci i žene, i koja je bez pardona na popis lektire uključila djela Zore Neale Hurston, Alice Walker i Toni Morrison.
Većina mojih akademskih prijatelja/ica i kolega/ica zagriženi/e su protivnici/e princeza i učinit će sve da svoje kćeri drže podalje od opasnog svijeta tijara, balskih haljina i (najgore od svega!) princa na bijelom konju. Jedna od mojih prijateljica na Facebooku je dala oduška svojoj frustraciji činjenicom da odgajatelji/ce u jaslicama njenu šest tjedana staru kćer nazivaju princezom. “Što da radim?” napisala je, sva izvan sebe.”Da li da je nastavim voditi u takvu ustanovu?”
Iz pozicije ženskih studija, činjenica da popularnost Disneyjevih princeza među američkim djevojčicama ne jenjava izuzetno mi je zanimljiva. Štoviše, Disney World trenutno radi na proširenju svog Čarobnog kraljevstva (Magic Kingdom) s ciljem uključivanja djela fokusiranog isključivo na čudesan svijet princeza. Djevojčice koje su njime fascinirane nisu kćerke kućanica 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća, već obrazovanih, često i visokopozicioniranih profesionalki. Ipak, današnjim američkim djevojčicama, čini se, nikad dosta princeza. Te djevojčice odrastaju u svijetu liječnica, odvjetnica, žena svećenica, političarki… a i dalje sanjare o balskim haljinama i ljubavi na prvi pogled. Što bi samo Gloria Steinem rekla?
No zašto bi netko poput mene prihvatio i podržavao ovakvu prekomjernu izloženost princezama?
Što se mene tiče, stvar je vrlo jednostavna – feminizam ne znači odbacivanje svega što je iole vezano uz tradicionalno poimanje djevojčica/žena.
Kako se navodi u stihovima Madonnine pjesme What it Feels Like For a Girl: “Cure mogu nositi traperice / I odrezati kosu / Nositi košulje i čizme / Jer u redu je biti dečko / Ali ako dečko izgleda kao cura to je ponižavajuće / Jer vi mislite da je biti cura ponižavajuće”.{slika}
Ako u potpunosti i bez ostatka odbacimo kulturu princeza, svojim kćerkama ograničavamo cjelovito iskustvo istraživanja vlastitog roda i ženstvenosti. To mi se čini prilično ironičnim, budući da mnoge mame prijateljica mojih kćeri brinu da bi, izlaganjem svojih kćeri princezama, mogle suziti njihove buduće ambicije na kupovanje odjeće i potragu za muškarcem koji će ih ‘spasiti’.
Ako biti feministica znači da se od mene očekuje da se ponašam, oblačim i razmišljam kao muškarac, tada me takav pokret ne zanima. Na razne načine, zastarjeli feminizam ‘zaposlene djevojke s golemim jastučićima na ramenima iz 80-ih godina’ tvrdi da je sve ono što se kulturno označava kao feminizam na neki način ‘manje vrijedno’ ili već u startu problematično. Je li to zadaća feminizma – kreirati žensku verziju mizoginije? Učimo li naše kćeri da osobna vrijednost leži u odbacivanju hiperfeminizma? Ako je netko doista feminist/ica u pravom smislu riječi, tada će dopustiti svojim kćerima da istražuju svijet oko sebe u svoj njegovoj punini. I da, iako zvuči zastrašujuće, taj svijet ponekad uključuje visoke pete i ruž za usne!Moje kćeri znaju da se mama svaki dan šminka prije posla i oblači haljine i najlonke; no isto tako znaju da mama radi nešto važno što bi moglo promijeniti svijet.
Pravo naslijeđe ženskog pokreta 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća nije sposobnost žena da se pretvore u muškarce, već mogućnost izbora i sposobnost kreiranja vlastitih sudbina koje ne moraju uvijek odgovarati unaprijed zadanim scenarijima. U današnje vrijeme, našim su kćerima na raspolaganju razni izbori, no ako im doista želimo pružiti osjećaj neograničenih mogućnosti, tada im ne možemo već od malih nogu postavljati ograničenja. Stoga pozivam sve roditelje da dopuste svojim kćerkama da istražuju, stvaraju i iskuse sve što im svijet nudi… čak i ako će njihov put biti posut vilinskom prašinom.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
