U posljednjih su deset godina mediji širem svijeta objavili stotine intervjua s Eve Ensler. Pisali su o aktivistici koja žene svijeta uči izgovarati riječ “vagina” a da se pritom ne osjećaju nelagodno. Govorili su o spisateljici koja se realizirala u zrelim godinama, obično dodali još jedan pasus o postmodernističkim promjenama u ženskom pokretu. Žena dojmljive frizure i crvenog ruža na tim se fotografijama redovito grlila s hollywoodskim glumicama… Nigdje nije stajalo da je Eve Ensler rijetka kombinacija uzavrelih emocija i pragmatičnog racija.
Eve je za današnje vrijeme i ovdašnje norme gotovo neprihvatljivo otvorena, iskrena, bez ograda. Baš takva uspjela je u posljednjih 10 godina sa svojom globalnom kampanjom protiv nasilja nad ženama skupiti 60 milijuna dolara, otvoriti kuće za pomoć ženama po Africi, Aziji, Americi. Nedavno je u Zagrebu, u organizaciji Centra za ženske studije, govorila o Kongu iz kojeg se, nema tome dugo, vratila. Ne sjećam se kad se na nekoj zagrebačkoj tribini (toliko) plakalo. Pogotovo ne pamtim da se plakalo zbog nasilja u zemlji koju teško da znamo naći na karti… Šećući kasnije ulicom, pričajući i dalje o Kongu, u jednom je trenutku gestikulirajući rukama nesvjesno zaustavila zagrebački tramvaj.
Najbrutalnija iživljavanja
– U 12 godina rata tamo je umrlo oko 6 milijuna ljudi! U Kongu se događa najgore nasilje nad ženama koju sam ikada vidjela, a vidjela sam puno toga, bila u 60 zemalja. Pedeset muškaraca satima siluje istu ženu, devetomjesečno dijete rastrgaju na komade, žene prisiljavaju da jedu vlastitu djecu, druge drže zavezane za stabla u vojnim logorima kao seksualne robinje… Od 300.000 do 500.000 žena je silovano i okrutno mučeno. Puno sam vremena provela u jednoj bolnici u kojoj prihvaćaju silovane žene. Žene danima pužu i šepaju do bolnice. Mnoge i ne stignu tamo, umiru po grmlju. Mnoge od njih u svojim su vaginama imale noževe, štapove, kemikalije, staklo…
U toj je bolnici svaki dan oko 300 žena koje, kao posljedice silovanja i nasilja, doslovce imaju rupe u organima, ne mogu zadržavati stolicu i urin. Oko njih širi se miris fekalija, u njihovim selima ih više ne žele, tako su ne samo silovane i posramljene već i ostavljene same. Zemljom harače razne vojske, što domaće, što one iz Ruande i Burundija, a siluju i snage UN-a. Svi siluju i otimaju.
U pozadini je rat za rudače koje završavaju u našim mobitelima, kompjutorima. Zamislite da u ovom trenutku, u travnju 2009., tamo negdje u Kongu, u jednoj takvoj bolnici koja izgleda kao štala, sjede uništene žene u dobi od 6 do 80 godina i uriniraju po sebi. Dvije godine radim kampanju protiv nasilja u Kongu i šokirana sam kad vidim da u Europi i Americi i dalje nitko ne zna kakva se zvjerstva masovno i svaki dan događaju. Kad su se događala masovna silovanja u BiH, bilo je strašno, ali te slike su relativno brzo obišle svijet, jer to se događalo bijelim ženama u Europi. Nisam iznenađena, tu je na djelu naslijeđeni rasizam koji dopušta da se rat nastavlja, Europi i SAD-u se to sve čini tako dalekim…
Kasno poslijepodne razgovarale smo u njezinu hotelskom apartmanu, a Eve je, neispavanoj i gladnoj, izdajnički uporno krčalo u želucu. Sutra putuje natrag u Pariz, uspjela je dogovoriti da Carla Bruni napravi koncert za pomoć Kongu. Žvačući nekakvo pecivo, svako malo se vraća do kompjutora provjeriti e-mail. Njezina prijateljica, lokalna aktivistica iz Konga, Christine Schuler Deschryver, poslala je krik internetom.
Stiže novi val nasilja
Mrmljajući čita e-mail: “Kiša pada tri dana, hladno je, ne mogu prestati misliti na žene i djecu koje smo vidjeli u Istočnom Kongu, žene koje hodaju kao sjene, golu djecu kako se tresu na kiši, smiješe se i mašu nam! Kako svijet može uporno ignorirati sve ovo što se događa u Kongu? Ja sam jako loše, očajna sam, sve humanitarne organizacije upozoravaju da dolazi nova tragedija, još više silovanja, logori su u blizini sela, bit će još gore… Moja Eve, stvarno sam jako zabrinuta…”
Kako mi u Hrvatskoj možemo pomoći?
– Možete se logirati na našu stranicu newsite.vday.org, donirati novac za sklonište koje sad tamo otvaramo, mjesto će se zvati City of Joy, nudit će ne samo medicinsku pomoć, već će biti i centar za edukaciju, učit ćemo žene kako da, nakon svega, stanu na noge. {slika}
Jednom si rekla da se u Kongu osjećaš ‘nesigurno sigurnom’. U knjizi ‘Insecure At Last’ (‘Konačno nesigurna’) pišeš da sigurnost u životu i nije potrebna. Zašto?
– Cijeli sam se život učila postati sigurna u sebe i svijet oko sebe. I onda se dogodio 11. rujna, Amerika je postala zemlja provjera, osiguranja, sve da bismo se mi osjećali sigurnijima. Kako je to odmicalo, osjećala sam se sve nesigurnijom. Govorili su da sam baš sada zaštićena, da se vlasti brinu o sigurnosti, a ja sam osjećala da su mi oduzeli dio prava. Jedan mi je dan sinulo da sigurnost ne postoji, jer svi starimo, umiremo, razbolijevamo se, ljudi nas ostavljaju… nema sigurnosti u životu. Puno putujem i više i ne znam gdje stvarno živim, ne identificiram se ni s jednom zemljom, kao da više ne pripadam nekoj naciji, privatno nemam partnera, no nikada nisam bila sretnija. To djelomično mogu zahvaliti i tome što se više ne pretvaram da sam sigurna, da će me nešto zaštititi od smrti, bolesti ili promjena. Kad bi naš cilj bio da budemo milostivi, dobri prema ljudima oko nas, mislim da bismo se osjećali puno sigurnije.
Siluju i djevojčice
No, kad je naš cilj da budemo sigurni i mislimo jedino na sebe, životni je okvir jako malen i u njemu smo jako nesigurni… Ljudi misle da ne mogu podnijeti slušati o tome što se događa u Kongu, ali to je negiranje i poricanje stvari, što je bolnije nego prihvatiti realnost…
Kad sjedite sa osmogodišnjom djevojčicom koja je žrtva silovanja, koja piški po sebi, ne može zadržati urin i stolicu, djevojčicom koja je najljepše dijete koje sam ikada vidjela i koja sanja o budućnosti i edukaciji, kako ne biste plakali, ali to ne znači da ne možete izvući nešto dobro iz toga. Lakše je kada djelujete nego kad poričete stvari oko sebe.
