Definicija mira kaže da je to stanje harmonije bez konflikata. Karakterizira ga nenasilje i sloboda od straha od nasilja. Shvaća se kao odsutnost neprijateljstva i ukazuje na postojanje mira i zdravih međuljudskih i međunarodnih odnosa. U takvom stanju prisutan je prosperitet po pitanjima socijalne ili ekonomske dobrobiti, uspostavljena je ravnopravnost i politički poredak koji služi interesima svih.
Ako je Nobelova nagrada za mir simbol mira, onda su zasigurno žene te koje će daleko više doprinositi boljitku društva kroz pomaganje mladima, starima, zlostavljanima i siromašnima i to bez obzira na rasu, jezik ili vjeru. One su te koje će se boriti nenasilnim sredstvima za uspostavljanje mira u konfliktnim područjima.
Nobelova nagrada za mir dodijeljena je 94 puta. Dobilo ju je 125 nobelovaca između 1901. i 2013. godine, i to 100 pojedinaca i 25 organizacija.
Isto tako, u 112 godina dodjeljivanja Nobelove nagrade za mir, samo je 15 žena laureatkinja, a od njih 15 samo je osam nagradu dobilo pojedinačno.
Mnogo je kontroverzi oko dodjele i dobitnika/ica Nobelove nagrade za mir. Pogotovo oko toga je li i koliko ona postala besmislena, te koliko je u povijesti bilo onih koji je zapravo nisu zaslužili. No, također možemo postaviti pitanje ― u koliko slučajeva je otišla u prave ruke?
Sudeći po testamentu Alfreda Nobela, Nobelova nagrada za mir dodjeljuje se “osobama i institucijama koje su najviše učinile, ili odradile najbolji posao za mir među narodima, ukinule ili smanjile vojsku, te za promicanje mira putem održavanja mirovnih kongresa”.{slika}
Tko su bile te žene koje su dobile ovu nagradu?
Nabrojat ćemo ih kronološkim redom.
Pacifistkinja Berta von Suttner bila je prva nagrađena žena 1905. godine. Napisala je roman ‘Spustite oružje’ (‘Die Waffen nieder’) i uređivala časopis istoga imena, te je bila pronositeljica mira u čitavoj Europi. Pokrenula je Međunarodni mirovni ured u Bernu. Posljednje dvije godine svojega života (1913.-1914.) Berta von Suttner pokušavala je spriječiti Prvi svjetski rat koji je počeo samo dva mjeseca nakon njezine smrti, a o čijoj je opasnosti upozoravala godinama.
Prošlo je 16 godina prije nego je druga žena, Amerikanka Jane Adams, nagradu osvojila 1931. godine “za vodeću ulogu u ženskoj Mirovnoj konferenciji u Haagu, te što je pomogla formirati Žensku međunarodnu ligu za mir i slobodu”.
Ponovno je prošlo 15 godina, kada je 1946. godine nagrada dodijeljena američkoj spisateljici i pacifistkinji Emily Greene Balch “za vodstvo u promicanju međunarodnog mira i ljudskih prava, te kao predsjednici Ženske međunarodne lige za mir i slobodu”. Balch je promovirala Ligu naroda i razoružanje i upozoravala svijet na opasnost od fašizma i uspona Hitlera i Mussolinija prije Drugoga svjetskog rata. Radila je kao novinarka u magazinu The Nation. Svoju je nagradu podijelila sa svojim sunarodnjakom, Amerikancem Johnom R. Mottom, predsjednikom Svjetskog saveza kršćanskih udruga za mladiće koji je nagradu dobio “za svoju ulogu u promicanju mira kroz ekumenski pokret u kršćanstvu”.
Dakle, u prvih 45 godina dodjeljivanja Nobelove nagrade za mir, samo su tri žene laureatkinje, a od toga je jedna od njih nagradu podijelila sa svojim sunarodnjakom.
Daljnjih 46 godina je prošlo, sve do 1976. godine, kada je nagrada dodijeljena dvjema aktivistkinjama u Sjevernoj Irskoj, Betty Williams i Maired Corrigan Magure, za mirovni pokret u Sjevernoj Irskoj.
Majka Terezija dobitnica je Nobela 1979. godine. Nagradu je dobila “za svoj rad i zalaganje za dostojanstvo siromašnih u svijetu, a posebice kao osnivačica Sestara milosrdnica”.
Dobitnica Nobela 1982. bila je Šveđanka Alva Myrdal “za predanost i vodstvo u radu globalnog nuklearnog razoružanja i globalnog smanjena konvencionalnog naoružanja”. Bila je jedna od osnivačica Socijaldemokratske partije Švedske i švedska parlamentarka. Frustrirala ju je ‘igra naoružavanja’ između SAD-a i SSSR-a. Osnivačica je Štokholmskog međunarodnog mirovnog istraživačkog instituta (SIPRI), danas globalnog lidera mirovnog obrazovanja i istraživanja onoga što donosi mir. I Myrdal je svoju nagradu podijelila s Alfonsom Garciom Roblesom, meksičkim ministrom vanjskih poslova koji je također bilo veliki lider u globalnom nuklearnom razoružanju.
Burmanka Aung San Suu Kyi dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1991. godine “za nenasilnu borbu za demokraciju, nenasilje i ljudska prava”. Iako je njezina stranka NLD pobijedila na izborima 1990., generali i pristaše vojnog režima odbili su predati joj vlast te su je stavili u kućni pritvor. Od tada Suu Kyi pljieni svjetsku pozornost. Mnoge poznate ličnosti, ali i obični ljudi diljem svijeta davali su potporu Suu Kyi. Tek 2010. puštena je na slobodu iz kućnog pritvora.
Rigoberta Menchu Tum osvojila je Nobela 1992. godine “u znak priznanja za svoj rad za socijalnu pravdu i etno-kulturno pomirenje u Gvatemali”.
Jody Williams se bori za zabranu protupješačkih mina. Osnivačica je Međunarodne kampanje za zabranu nagaznih mina s kojom je podijelila svoju nagradu 1997. godine.
Iranka Shirin Ebadi osvojila je nagradu 2003. “za napore za demokraciju i ljudska prava koja su prije svega usmjerena na prava žena i djece”. Jedna je od prvih odvjetnica u Iranu i prva žena sutkinja.
Kenijka Wangari Maaathai nagradu je dobila 2004. “za doprinos održivom razvoju, demokraciji i miru”. Osim u borbi za očuvanje okoliša, Maathai je bila poznata i po radu na ženskim i dječjim pravima.
Godine 2011. Nobelovu nagradu za mir podijelile su tri žene: Ellen Johnson Sirleaf, Leymah Gbowee i Tawakkol Karman.
Liberijka Sirleaf nagradu je dobila “za nenasilnu borbu za sigurnost žena i za prava žena u punom sudjelovanju u izgradnji mira”. Njezina sunarodnjakinja, Leymah Gbowee, suosnivačica je Ženske mreže za izgradnju mira (WIPINET). Promicateljica je gospodarskog i socijalnog razvoja, kao i jačanja položaja žena u svojoj zemlji.
Leymah Gbowe mirovna je aktivistkinja, sudionica mirovnog pokreta za prestanak liberijskog građanskog rata.
Najmlađa dobitnica Nobelove nagrade za mir je Jemenka Tawakkol Karman. Kada je dobila nagradu bile su joj 32 godine, a nagradu je dobila “za nenasilnu borbu za sigurnost žena i za prava žena na puno sudjelovanje i izgradnji mira”. Postala je javno lice za vrijeme ‘Jasmin revolucije’, nenasilne revolucije u Jemenu i dio arapskog proljeća. Karman se nastavila boriti i biti kritičarka američke vanjske politike. Više cijeni stabilnost nad demokracijom i ljudskim pravima.{slika}
Među ovogodišnjim nominiranim osobama za Nobelovu nagradu za mir, glavna favoritkinja bila je Malala Yousufzai, 16-godišnja pakistanska aktivistkinja za obrazovanje djevojaka i mir u Pakistanu. Zatim, tu su bile Ludmila Alexeyeva, Svetlana Gannuskhina i Lilya Shibanova, ruske aktivistkinje za ljudska prava, a našla se tu i Claudia Paz y Paz, prva odvjetnica u Gvatemali i aktivistkinja za ljudska prava. No, niti jedna od njih nije postala laureatkinja.
Što je uzrok neravnoteže među spolovima u dodjeljivanju nagrade?
Prema riječima Thorbjorn Jaglanda, predsjedavajućeg u Odboru za dodjelu Nobelove nagrade za mir, više puta je postavljeno pitanje o potrebi za više žena laureata. ‘Ne postoje zahtjevi’, rekao je Jagland, za davanjem nagrade određenome broju žena. Spol kandidata je nebitan, nagrada ide osobi koja je dala najveći doprinos.
Argument koji bi mogao u ovom slučaju vrijediti jest da bi kvaliteta bila ugrožena, ukoliko bi se zahtijevala spolna ravnoteža. No, jesu li doista muškarci zaslužni za 85 posto pojedinačnih mirovnih nagrada?
Možda objašnjenje leži u tome da je tako malo žena primilo Nobelovu nagradu za mir, zato što je njihov rad manje vidljiv.
Što je ono što je zajedničko svim ovim ženama, laureatkinjama Nobelove nagrade za mir? Sve su to žene visokih ideala, visoko motivirane za rad i žrtvovanje za boljitak. One rade sa sigurnošću da će se njihovi ciljevi ostvariti. To su žene koje nikada ne odustaju od svojih zacrtanih ciljeva. One dijele vjeru u čovječanstvo, u humanizam. Većina njih pokazala je izuzetnu hrabrost. One se nisu borile oružjem, ali su puno puta morale izdržati militarističke pritiske. To su žene koje vjeruju u moć dobra.
Osim dobitnica Nobelove nagrade za mir, niz je žena koje svojim radom mogu poslužiti kao uzori. Na primjer, u Sierra Leoneu su majke zajedno odlazile u šipražje i uvjeravale dječake-vojnike da polože oružje. The Mano River Women’s Peace Network je inicijativa koja okuplja žene iz Gvineje, Liberije i Sierra Leonea, koje su zajedno pozivale na razoružanje i uspjele otvoriti put vladama triju zemalja da sjednu za mirovni stol.
U Kambodži su žene iz provincije demonstrirale protiv zloupotrebe zemljišnih prava primjenom mirne, ali odlučne strategije.
Znakovito je i to da je Vijeće sigurnosti UN-a shvatilo važnost žena u sukobljenim područjima, te je 2000. godine usvojilo Rezoluciju 1325 kojom se, između ostaloga, poziva na veću uključenost žena u mirovne procese.
Tu istu Rezoluciju usvojio je nedavno i NATO sustav kroz Direktivu 40-1.
Ne preostaje, nego zapitati se, pa, kako je onda tako malo laureatkinja Nobelove nagrade za mir?
No, bez obzira, bile one laureatkinje ili ne, sve ove divne, hrabre, izvanredne žene, imale su strast, upornost i odlučnost da nešto učine i promjene, te da inspiriraju druge žene. Kada su prvi puta ustale i krenule bile su samo obične žene, ali je njihov trag ostao zapisan u vremenu.
