Doček na riječkom Korzu svjetskih alpinističkih zvijezdi Iris i Darije Bostjančić probudio je emocije, sreća je proključala, a jamačno su se sestre isto osjećale i onoga 19. svibnja, dana kad su pokorile najvišu točku na zemlji, 8.850 metara “narasli” Mount Everest. Povratak kući svojima, nakon duga dva i pol mjeseca provedena u milosti i nemilosti hladne planine, vrhunac je “Ženske ekspedicije Everest 2009” koja je Hrvatsku učinila alpinističkom velesilom. Sreću nije mogla i željela skriti niti naša novinarka Vedrana Simičević, iskusna i hrabra alpinistica kojoj je do “krova svijeta”, eto, nedostajalo “nekoliko koraka”. Poznavajući upornost naše Vedrane Simičević, Mount Everest će jednom biti upisan u njezinoj “alpinističkoj knjižici”.
Sportski pothvat Darije i Iris Bostjančić, prvih sestara u povijesti koje su istovremeno došle na vrh Mount Everesta, ali i upornost Vedrane Simičević, čije su reportaže s ekspedicije objavljene u našem listu ostavljale bez daha, na Korzo je došlo pozdraviti nekoliko stotina Riječana. Sudeći prema njihovom odazivu i emocijama, brojnima se priča o “dvije gracije na krovu svijeta” trajno urezala u sjećanje. Veličanstvenog dočeka na Korzu i Riječana koji su alpinističke heroine pozdravili toplim i burnim aplauzom, neki i sa suzom u oku, dugo ćemo se sjećati.
Želja za burekom
– Nakon dočeka u Zagrebu, pa onda sjajnog u Rijeci dojmovi nam se samo množe. Ne, još uvijek nisam svjesna uspjeha. Mislim da će nam za to trebati još puno vremena. Kad budem gledali fotografije, mislim da će nam biti jasnije što smo postigle, kaže Darija Bostjančić.
– Iris nije niti sanjala Mount Everest, priznajem ja jesam. No, bila sam svjesna koliko nam se zapravo toga treba poklopiti. Unatoč vrhunskoj pripremljenosti, osvajanje Everesta nikome nije zagarantirano, dodaje Darija koja je jučer barem sto puta morala odgovoriti na pitanje: “Kakav je osjeća biti na krovu svijeta!”
– Osjećaj je doista jedinstven, neponovljiv. Ipak, u tom trenutku bile smo na najvišoj točki na zemlji, svuda oko nas planinski vrhunci, prisjeća se 45 minuta provedenih na 8.850 metara visokom Everestu sa sestrom Iris.
Hrabre sestre Bostjančić u glas će da su se nakon dva i pol mjeseca najviše zaželjele, dakako, roditelja i prijateljima kojima će posvetiti naredne dane.
– Od 72 dana ekspedicije, pedesetak smo provele u šatoru u baznom logoru. Sve dok ima sunca je dobro, no noć donosi hladnoću, kaže Darija, dok uvijek nasmijana i beskrajno simpatična Iris dodaje kako su joj na pameti burek i drugi pekarski proizvodi.
Osjećaj odgovornosti
Iako nije okusila slast uspona na 8.850 metara, Vedrana Simičević zračila je srećom.
– Biti ponovo kući je sjajan osjećaj. U planini sam puno naučila o sebi, o ekspediciji, o životu općenito. Sve me to motivira da se bavim alpinizmom. Everest je doista drukčija planina, dojmljivo je pratiti život nas petstotinjak u baznom logoru koji se činio poput manjeg grada. Iako je u tom planinskom gradu sve super organizirano, vreba puno opasnosti, poput one lavine, a nerijetko alpinisti umiru. Doista sam ponosna što sam bila dijelom “Ženske ekspedicije Everest 2009”, tima koji su činile super cure, cure koje su doista sve dale od sebe da bi se netko od nas domogao vrha, prvi su dojmovi Vedrane Simičević koja se još jednom prisjeća trenutka odustajanja.
– I danas sam posve sigurna da je moja odluka bila ispravna. Usporavala sam cure u usponu, osjetila sam veliku odgovornost prema njima, što mi je bilo dovoljno snažan razlog da donesem najtežu odluku u svom životu. Na kraju je važno da su četiri djevojke iz Hrvatske domogle Everest, osvojile su ga doista u velikom stilu, brzo i superiorno, što me čini neopisivo ponosnom, iskreno će Vedrana Simičević, otkrivši nam da boravak u hladnoj i od kuće (pre)dalekoj planini nije bio uvijek ugodan.
– Da, bilo je dana kad sam bila depresivna. Nedostajali su mi roditelji i prijatelji, njima ću se posvetiti narednih dana. Opet, bilo je dana kad sam bila euforična, kad je sve bilo super. Uglavnom, miješali su se osjećaji tuge i sreće, kaže Vedrana koja priznaje da je u svojoj dugogodišnjoj alpinističkoj karijeri ipak najveći strah osjetila onoga dana kad je ekspedicija za dlaku izbjegla lavinu.
– Puno je planova, među njima je svakako povratak na Himalaju, i to vjerojatno već iduće godine. Želim osvojiti druge osamtisućnjake. Ponovo Everest!? Ne znam, možda jednog dana, otkriva nam naša kolegica.
Sad na gulaš s njokima
Iris, Darija, Vedrana, Ena, Milena, Jana, Sunčica, Sanja, Josipa, Tea, Lana i Darko! Jedanaest junakinja i istinskih heroina te vođa ekspedicije Darko Berljak dočekani su jučer na zagrebačkom aerodromu Pleso gdje je sve prštalo od emocija, od smijeha, veselja, radosti i suza, radosnica naravno. Redali su se čestitari, rezala torta, fotoaparat nisu stali okidati, a jedna mama, mama Đurđa, mama velikih sestra Bostjančić, priznala nam je nakon što je zagrlila svoje kćeri: “Uf, sad mi je lakše!”
A, već sat vremena prije nego su naše heroine sletjele na pistu zagrebačkog aerodroma u VIP salonu vladala je svečarska atmosfera. Iz Rijeke je stigao autobus pun prijatelja i rodbine te kolega alpinista. Muškarci su obukli majice na kojima je štikla pokorila najvišu planinu a ispod piše “dečko koji voli kad je cura gore”.
Među njima i dečko Darije Bostjančić, Elvir Sulić.
– Sretan sam. Vjerovao sam u njih, makar nikada ne znaš hoće li se baš sve poklopiti. I sam sam se s Darijom puno penjao po planinama, veli genetski su i ona i Iris predodređene da budu dobre i izvrsne penjačice. No, najvažnija je njihova ljubav prema tome što rade, kazat će Elvir.
Uzbuđen je i tata Bostjančić, Boris, a, onda će dodati da je bilo neprospavanih noći, pogotovo kad su krenule put samog vrha i kad nikakvih poruka nije bilo. No, kazat će Boris, prava je to družina, a curama je gušt, tako da je i roditeljima odmah lakše. Pitamo, čeka li cure možda kakav dobar obrok, jesu li se čega zaželjele, a Boris veli da se već zna s čime ih valja dočekati. Gulaš je spravljen, a njoki će se napraviti, ali za sutra, čim se okonča velika riječka fešta.
A, onda su u VIP salon ušle članice ekspedicije Everest 2009. Prolomio se pljesak, djeca iz OŠ Garešina u Zagrebu digla su transparent u čast bivše učenice, liječnice ekspedicije Lane Đonlagić. Redali su se govornici.
Nitko nema ovakvu ekipu
Zasvirala je ona “Sve bi seke ljubile mornare”, da bi zatim progovorile i same alpinistice. Darko Berljak zahvalio se prije svega obiteljima, dečkima, prijateljima koji su strepili u Hrvatskoj. Curama se zahvalio na predivnih 72 dana, najavljujući neke nove pothvate. Pri tom je istaknuo činjenicu da su se cure ne samo penjale, već su još i pomogle desecima drugih alpinista, štoviše Darija Bostajančić je jednom na 8.400 metara visine spasila život.
– Uf – kazala je pak Darija kad su joj u ruke tutnuli mikrofon. Zatim se zahvalila svima koji su im slali poruke internetom, jer poruke su ih navečer veselile i jedva su ih čekale. Novinari su Dariju i Iris, te Milenu Šijan i Enu Vrbek koje su se uspele na sam vrh pitale i kako se čovjek gore osjeća. U najkraćem i kad se sve zbroji, osjećaš se kao da si na vrhu svijeta, kao da su zvijezde ispod tebe, jedino što je malo hladno. No, kako nam reče Vedrana Simičević: “Meni je 72 dana Himalaji bilo malo!” Pri tom dodaje da su sve cure dale svoj makismum i kako vjeruje da će ovo doprinijeti da se alpinizam u nas konačno prepozna i prizna kao sport. Red bi bio, jer ovakvu ekipu djevojaka, sportašica, žena nema na svijetu nitko!
Hrvatski sport spašavaju žene
Predsjednik Hrvatskog planinarskog saveza Hrvoje Kraljević priznao je da su djevojke nadmašile hrvatske alpiniste u svakom pogledu, a bome je i predsjednik HOO Zlatko Mateša priznao da naš sport žene spašavaju. Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić kazao je da je na vrhu svijeta ispričana najveća svjetska priča, a potpredsjednica Vlade i predsjednica organizacijskog odbora ekspedicije Jadranka Kosor prenijela je pozdrave što ih je iz New Yorka alpinisticama poslao Ivo Sanader.
– Ostaje mi samo da se s vama negdje i sama popnem. Pa, ako me primate ja se preporučam, kazala je istinski razdragana potpredsjednica Vlade.
Ček na 25 tisuća kuna
Emotivan doček na Korzu dodatno je pojačalo uručenje čeka od 25 tisuća kuna Dariji i Iris Bostjančić i Vedrani Simičević. Novac alpinisticama je uručio riječki gradonačelnik Vojko Obersnel.
– Kad smo ih na Korzu dočekali nakon osvajanja Cho Oyu i kad su nam najavile pohod na Everest, rekao sam odlično, super. Ipak, misleći da su cure samo euforične, a mi kad smo euforični puno toga volimo reći. No, uspjele su, samo me sad strah koji im je novi izazov. Više ne mogu, mogu samo dublje, kazao je Vojko Obersnel.
